Nakon ne baš dugog vremenskog odmaka od parlamentarnih izbora u Njemačkoj, dvije su se najjače stranke u Bundestagu, parlamentu Savezne Republike Njemačke, dogovorile da će koalirati i obrazovati vladu sa saveznim kancelarom Friedrichom Merzom na čelu.
Pregovori između Kršćansko-demokratske unije CDU i Kršćansko socijalne Unije CSU s jedne te Socijaldemokratske stranke Njemačke s druge strane nisu tekli bez zastoja pa i mogućnosti prekida, (Spiegel, 12. 04.), ali su sve poteškoće uspješno svladane i Unija skupa sa Socijaldemokratskom strankom predstavila je svoj Vladin program u brošuri s oko 140 stranica.
Problemi koji su najviše zadavali muku budućim vladinim strankama odnosili su se na pitanje kako smanjiti broj izbjeglica, koji traže utočište u Njemačkoj, kako izaći iz goleme zaduženosti države i kako osigurati financiranje mirovina s obzirom na sve veći broj penzića. Premda su se budući koalicijski partneri nalazili na početku pregovora na različitim polazištima, uspjelo im je pronaći kompromise s kojima ulaze u razdoblje formuliranja zakonskih prijedloga koje moraju odobriti kako savezni parlament (donji dom) Bundestag, tako i predstavništvo saveznih zemalja (gornji dom) Bundesrat.
A budući da su njemački prlamentarci vrlo disciplinirani i samo u najvećoj nuždi mijenjaju svoje parlamentarne klubove, njih po broju četiri puta manje nego u Hrvatskom saboru, zakoni će biti odobreni i predani vladi na ostvarenje.
Zasada se još ne zna tko će preuzeti pojedine vodeće pozicije u ministarstvima, no to ne će biti teško ostvariti jer su kandidati za te položaje odavno poznati.
Prema svemu navedenom, njemačka i europska javnost mogu se nadati vrlo stabilnoj vladi u Berlinu pod vodstvom Friedricha Merza, koji doduše nema iskustva u izvršnoj vlasti, ali je očito dobro potkovan u tom temeljem svoje djelatnosti u novčarstvu gdje se pogrješke ne opraštaju. Što se tiče vanjske politike ne će biti poteškoća jer će oba najvažnija položaja u Ministarstvu vanjskih poslova i Uredu saveznog kancelara doći u ruke kršćanskih demokrata koji vodstvo u njemačkoj diplomaciji zauzimaju nakon gotovo polustoljetne stanke kad su tim resorima izmjenično upravljali socijaldemokrati, liberali i zeleni.
U vanjskoj politici posebno je važna politika unutar Europske Unije, koja mora ostati koliko je moguće jedinstvena da bi igrala zasluženu ulogu u kojoj Amerika, Kina i Rusija već dijele utjecajne zone i određuju o miru i ratu među državama i blokovima koji postoje i onda kad nisu formulirani. Europska Unija za to ima dovoljno stanovništva, snažu mirnodopsku i ratnu industriju i pametne političke glave da to iskoriste za očuvanje mira i gospodarski prosperitet u svim (ne)prilikama rata i mira.
Ako se razjedini, propasti će pod udarcima prije navedenih supersila koje djeluju prema zastarjelim obrazcima vanjske politike iz 19. i prve polovine 20. stoljeća. Vrjeme je da se EU počme ponašati kao moderna velesila koja ne će dopustiti ostalim velesilama da vršljajuj po njezinim državama i suusjedima.
Ovdje se postavlja krucijalno pitanje hoće li se kršćanske stranke u Njemačkoj moći snalaziti u ophođenju sa socijaldemokratima koji na posljednjim parlamentarnim i lokalnim izborima doživljavaju povijesne neuspjehe velikih dimenzija pa ih neki proglašavaju nesposobnima što oni nisu, nego jednostavno još nisu shvatili da su izgubili veći dio svojih vjernih birača u korist barem triju ljevih stranaka, Die Linke – Ljevice, Zelenih, Stranke Sahre Wagenknecht, i ne na posljetku Alternative za Njemačku (AfD).
Takvoj konkurenciji teško je odoljeti, tim više što je kršćanskim strankama ipak uspjelo sačuvati rezervoar svojih vjernih birača bez obzira na njihove politike koje su djelomično gotovo socijaldemokratske zahvaljujući štetnom djelovanju bivše kancelarke Angele Merkel, koja se nedavno javila za riječ kritizirajući Merza jer se usudio proturiti jedan zakon kroz Bundestag uz potporu djelomično desno ekstremnoga AfD-a.
Zasada nitko ne želi koalirati s Alternativcima, ali nije rečeno da se ne bi moglo dogoditi ako zataji crno-crvena buduća koalicija ili ako Alternativci stjeraju svoje ekstremiste u ugao neučinkovitosti i tako postanu „čistiji“ za suradnju s demokratskim strankama što nije baš vjerojatno no spada u mogućnost kad dođe do stani-padni.
Izgleda da će kršćansko-demokratsko – socijaldemokratska koalicija u Berlinu uspješno startati i dugo vremena biti stabilna ne samo s obzirom na njemačku politiku nego i glede odnosa u Europskoj Uniji i uopće na demokratskom svjetskom Zapadu, koji sigurno postoji samo ga treba od vremena do vremena oživljavati.
Naime, zar smo zaboravili kako je francuski prdsjednik Emmanuel Macron rekao kako je NATO „klinički mrtav“ no stvarnost ga je opovrgla nakon ruske invazije na Ukrajinu u kojoj NATO igra ulogu spasitelja kako te zemlje tako i Zapada uopće, i Europska unija je još uvijek atraktivna za sve države koje joj se žele priključiti, a ne ropsko udruženje koje gospodarski uništava Hrvatsku kako tvrde neki naši politički analfabeti.
Pogledajmo samo kakve vratolomije izvodi Mađarska u EU, a Bruxelles, barem zasada, ne može joj ništa suprostaviti da je barem donekle urazumi, primjerice glede mađarsko-srbijanskih odnosa koji u Hrvatskoj, temeljem našega povijesnog iskustva, moraju izazvati strahovanja sve do mogućnosti da nas oni u Budimpešti i Beogradu počmu zlostavljati kao u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije u kojima su se Hrvati morali boriti za nacionalni opstanak sve do stvaranja Ustaškoga pokreta. Hrvatska diplomacija bi morala probuditi hrkanje zapadne Europe i upozoriti je da Viktor Orban mora prestati sa svojim osvajačkim mokrim snovima skupa s Aleksandrom Vučićem koji nesrazmjerno naoružava Srbiju premda je nitko iz vana ne ugrožava. Opasnost za nj nalazi se u sadašnjem buntu studenata i ostalih u Srbiji na što Hrvatska uopće nema nikakva utjecaja .
No vratimo se njemačkoj politici koja zasada za razliku od prilika u nekim važnim zapadnoeuropskim zemljama zrači ozbiljnošću i stabilnošću u Francuskoj nije na posljednjim parlamentarnim izborima sve išlo po strogo demokratskim uzusima. Nakon izbora na kojima je nadmoćno pobijedilo djelomično ekstremno desno proglašeno „Nacionalno okupljanje“ Marine La Pen, odjednom su krajnja ljevica i još krajnija desnica zaboravile svoja obećanja biračima i skupa s gubitnikim, liberalnim centrom predsjednika Macrona dopustile formiranje vlade koja u narodu nema većinu.
Time se još jednom pokazalo da starogrčki naziv dimokratia, vladavina naroda, nije to što mu kaže ime nego je to vladavina predstavnika naroda koji bez ikakvih loših posljedica za svoje fotelje rade nakon izbora nešto posve drugo nego što su obećavali svojim biračima prije izbora. A budući da ljudi često i rado zaboravljaju obećanja svojih navodnih predstavnika može se dogoditi ono što se zbiva u Francuskoj, potom u Italiji i Španjolskoj.
U Italiji je šefica stranke Fratelli d Italia Georgia Meloni jedno govorila prije izbora glede Europe, NATO-a i politike spram Rusije, dakle posve kritički i odbojno, a posve drugo nakon izbora jer nije htjela da joj Bruxelles skreše miljarde eura za gospodarsku obnovu Italije, dok je glede NATO koristila samo pozitivne riječi i još bila žešće nego Njemačka protiv Rusije i u korist Ukrajine. Takovo ponašanje poznato je i u Hrvatskoj pod nazivom sette bandiere iliti okreni kabanicu onako kako puše vjetar. Da smo zlobni rekli bismo: tipično talijanski, poznato iz vremena Prvog i u nešto blažem obliku Drugog svjetskoga rata u kojima je Rim zabio nož u leđa svojim bivšim saveznicima kako bi ušao u tabor pobjednika što mu nije uspjelo jer je izgubio sva „svoja“ područja koja je s nepravom dobio poslije Prvog svjetskoga rata, kod nas Istru, Rijeku, Zadar i tri jadranska otoka.
U Španjolskoj se jedva održava na vlasti Socijalistička partija zahvaljujući potpori separatističkih stranaka koje bi najradije „pobjegle“ iz te zemlje, ali još nemaju većinu u svojim pokrajinama. To je oportunizam vladajućih socijalista, koji bi im se mogao bilo kad osvetiti na jednim od idućih izbora, ali zasada oni griju svoje klupe u parlamentu i vladi pa dogodilo se ono najgore što im žele njihovi politički protivnici i neprijatelji.
To je eto tužna slika stanja demokracije u nekim zapadnim zemljama od kojih je najgadnija ona koju vidimo u sadašnjoj Americi predsjednika Donalda Trumpa, politikanta koji mijenja svoje odluke kao prljave košulje. Ponekad su te odluke korisne, ali češće i zbunjujuće, tako da se na njih ne mogu naviknuti ni najvjerniji trumpovci kojih je, kako sada trenutno izgleda, sve manje i manje u SAD-u i svijetu.
No postoji i pozitivna iznimka kao što je bilo traženje nove vlade u Austriji nakon što je na zadnjim izborima najjača stranka postala Slobodarska stranka Austrije.
Nakon što su tri stranke raznih profla, konzervativna Austrijska pučka stranka, Socijalistička stranka Austrije i liberalni Neosi spriječili „slobodarce“ da formiraju desničarsku vlast, Austrija danas može biti zadovoljna jer njezin savezni kancelar Christian Stocker nije ideolog nego praktični političar, koji zna kako treba izvući zemlju iz rupčage prezaduženosti i političke zavisnosti od Putinove Rusije. Tu se vidi stara austrijska politička mudrost od koje profitariju i oni koji je ne poznaju, a to je državničko umijeće trajne vrijednosti.
Autor: Gojko Borić / Köln Datum objave: 14.04.2025.
