Svi smo mogli ovih dana čitati o ikoni europske ljevice ili kako bi je nazvali novinari Tportala, duhovni superstar. Ovo nije tekst osude ili kamenovanja, naprotiv, želim ukratko samo ukazati na neke stvari koje je ova časna sestra Teresa Forcades iz Barcelone izjavila, ali i na to što je ona kao redovnica zaboravila. I to sve bez polemike, makar bi mogao polemizirati na veliko i iskreno priznajem, volio bi, ali nema potrebe za time jer nikome neće pomoći u životu, ni meni kao ni vama.

Časna je uzdrmala duhove pričajući o temama koje se zapravo već odavno naglašavaju na veliko, posebno u liberalnim zemljama. Te stvari se na veliko protive crkvenom nauku i toj istoj Crkvi kojoj ona ali i svi takvi ‘revolucionari’ pripadaju. Ja razumijem da ona kao teolog može i mora preispitivati neke stvari, ali ovo je – za moje mišljenje – dakako prešlo svaku mjeru, da bi bio i u stanju etiketirati je kao ‘heretičarku’ koja nažalost govori ‘hereze’ koje narod želi čuti, posebno oni koji nemaju blage veze s Crkvom.

Homoseksualizam je dobra stvar i Crkva to treba prihvatiti i učiti se od te ljubavi, jer ona smatra, da bi se to i Bogu svidjelo, kao nema razlike između homoseksualne i heteroseksualne ljubavi. Došli smo dakle opet do hippy mentaliteta: sve je ljubav, sve je dobro ako nema nasilja i sve može biti blagoslov. Peace, bro! Sigurno je zaboravila časna riječi pape Franje i Katekizma Katoličke Crkve, u kojima se ne osuđuje homoseksualac, dakle osoba, već čin, grijeh. Usvajanje djece je isto super, jer homoseksualci su – po ideji časne – isto u mogućnosti odgojiti dijete kao i heteroseksualni par. Po pitanju abortusa ona ne želi, da bilo koji sistem govori ženi što treba učiniti. Valjalo bi se sastati sa ovom časnom na kavi i pitati je direktno u lice, tko je njezinoj majci nametnuo da ju devet mjeseci nosi u utrobi? Vjerovatno bi i ljubav prema životu nazvala sistemom ili režimom. Majka Terezija reče jednom, da je najveći uništavač mira upravo krik nevinih, krik nerođene djece. ‘Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati?’

Zar nije tako? Ako majka ima pravo ubiti svoje dijete u utrobi, živo biče, zašto onda nemaju svi pravo ubiti drugoga čovjeka? Znam da će ova rečenica uzdrmati mnoge, ali ako logično gledamo, nema razlike između ovog i onog ubojstva. Vidi se u kojem smjeru sve ide. Kao prvo: dopustite kondome, ukinite seksualni moral, neka svatko spava sa svakim, nije grijeh više spavati prije braka s djevojkom, pa neka se možda i desi trudnoća, nije bitno, hoćeš li dijete, zadrži ga, nećeš li ga, abortiraj ga. No ono je ljudsko biče koje ima pravo na život, kao i ta osoba koja je već živa. Nitko ne govori o posljedicama tih žena, o psihološkim problemima s kojima se susreću na kraju i što moraju prolaziti. Gdje su tada svi ti ljevičari? Gdje su svi zagovornici abortusa? Gdje je i ova famozna časna sestra onda kada takve žene traže i trebaju pomoć? Gdje su? Nigdje. Jer su destruktivni i ništa drugo! Sve govore kako bi dobili pažnju svijeta, pljesak, sve govore da postanu neke zvijezde svijeta, neki “tolerantni” nadljudi koje treba posebno hvaliti i isticati. Ma zašto? Sve mislim da nikada u životu nisu dobili pažnju, pa je sada traže…i na krivi način! Uglavnom tek tada, nakon abortusa, pukne ‘sunce savjesti’ u glavu, kada se shvaća: ubila sam dio mene, krv moje krvi, meso moga mesa, srce moga srca. –

Ali što ja tu pričam? Časna je dobar primjer kada se izmijeni poniznost za oholost. Svi znamo da ovakve ‘revolucionare’ kad tad proguta povijest i baca u ponore zaborava. Ah, koliko ih je koji isto tako misle: ređenje ženskog klera, homoseksualizam, rastave, ukidanje celibata, ukidanje seksualnog morala, pa da na kraju krajeva još stvore svoj novi vlastiti Credo o nepostojećoj besmrtnosti duše, pa je – kako je Dostojevski rekao – sve dozvoljeno, jer nema ni vrline ni morala više.

Još je potom izjavila s. Forcades: ‘Često to govorim vjernicima u Španjolskoj – ako želimo ženu kao poglavarku Crkve, to možemo dobiti u roku od 24 sata.’ – Po samo ovome se može vidjeti koliko je ona realna. Nikako. Kako bi ona stavila ženu na mjesto biskupa? Nikako. To bi bila njezina vlastita grupacija van Crkve, a ne više katolička Crkva koju ona silno želi ‘revolucionirati’ i prilagoditi Zeitgeistu, sve u ime jedne lažne slobode, tolerancije i ljubavi. Ali ne ne, ni paklena vrata Crkvu neće nadvladati, obećao je tvoj zaručnik Isus, draga sestro Forcades.

Kada budemo u Crkvi opet svi jedno u Kristu, onda će nas privlačiti sjaj neba, pljesak svetaca i dobit ćemo nazive ‘sveci’ ili ‘mučenici’, a nipošto ‘ikone europske ljevice’ ili ostale svjetske nazive. Ako ćemo prolaziti zemljom i prikupljati pljesak ljudi, brzo ćemo biti zaboravljeni, ovdje kao i u vječnosti. Ali oni koji nisu prikupljali pljesak svijeta, još danas žive, ne samo u vječnosti, nego još i na zemlji, kroz svoja djela i primjer, upravo kao Blažena Djevica Marija. ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.’ (usp Lk 1, 38) Na toj poniznosti valja graditi život. Evo me Gospodine. Neka mi bude kako ti želiš, ne kako ja želim. Tek u toj poniznosti ćemo dokučiti istinu, sreću i potpunu radost, te imati snage i moći koja dolazi odozgor, za navijestiti Radosnu vijest u koju smo povjerovali. No ako nema te poniznosti, onda se upravo kao kroz ovu časnu unosi nemir, razdor i buka. No znamo da će kad tad ta buka nestati, možda već sutra, možda još i danas. Povijest je dokazala da takve proguta i baca u ponore zaborava.

I zato pozivam sve vas: pomolimo se za ovu dušu kao i za sve one koji stoje iz ovih akcija, ali i za nas same, da nam se vrati svijest o pogreškama i o vlastitoj grešnost. Da prestanemo ubijati ljude na bilo koji način, bilo nerođene kroz abortus, odrasle kroz mržnju i slabe i nemoćne kroz verbalni jezični mač. Kome se ne sviđa Crkva, ne treba u njoj biti. Krist nikoga nije silio da ga sluša i slijedi. Ako homoseksualce i tako ne zanima Crkva, što je onda stalno napadaju? Ako ljevičarima stalno smeta Crkva, neka je ignoriraju.

Sve te frustracije dolaze iznutra, iz vlastitog nemirnog srca. Zato valja na kraju ovog teksta citirati sv. Augustina: ‘Za sebe si nas, Gospodine stvorio, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi.’

Smiriti se jednino možemo u Gospodinu i kada dođe do – da citiram sada sestru Forcades – promjene srca. Toga nikada dosta, ali kao i uvijek, valja od sebe početi. Pa, draga časno, počni molim te, ja ću isto kao i svi ovi drugi, pa ćemo opet biti – kako bi sv. Pavao rekao – ‘istomišljenici među sobom.’ I još nadodaje Pavao, ‘Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri!’ (usp. Rim 12, 16)…

Autor: CroExpress, mt Datum objave: 09.09.2014.