Autorica: Brankica Stanić
Članak je u cijelosti prenesen s bloga autorice.
Kad živiš negdje u stranoj zemlji s vremenom dobiješ onaj osjećaj između. Duša ti je ni na nebu ni na zemlji gdje god bio. Zbunjen si dok koristiš riječ doma, ponekad je to: ‘jedva čekam doma u Hrvatsku na godišnji’, a kad si na godišnjem: ‘jedva čekam doma u Irsku’. Koliko god možda nevjerovatno zvuči, nisi više stranac samo u onoj zemlji u koju si otišao, već se tako osjećaš i u onoj iz koje si otišao.
Tokom svog života selila sam se često, još dok sam bila malena djevojčica dom je mijenjao svoja naličja stvarajući nejasnoće, muteći osjetilne vode mog osobnog pripadanja. Možda sam vjerovala da odlazak u Irsku neće biti mnogo drugačiji od toga, kad su ti uspomene iz djetinjstva vječito gurane u kovčege u kojima preživljava samo ono najosnovnije, a sve ostalo se baca ili poklanja, nije baš da ti ijedan novi odlazak predstavlja nešto posebno značajno. I ne predstavlja zapravo, odvojiš se lako, puno lakše od nekoga čiji su korijeni netaknuti od rođenja, no možda upravo to i je problem. Možda me upravo moja lakoća u odlascima čini vječnim strancem kamo god pošla…
Šetajući se nedavno dublinskim ulicama shvatih da sam izgubila potrebu da se pripremam unaprijed; što točno trebam reći službenici, doktoru, korisničkoj službi, prodavačici, što ću i kako pitati, kako se točno izgovara neka riječ koju slabo koristim, sve iz straha da ne zablokiram, da se ne osramotim, ispadnem neka tamo seljanka iz istočne Europe koja ne zna guknit engleski. Izgubila sam potrebu da šutim kad nešto ne razumijem, prihvatim nešto jer je takva praksa, ako je jedini razlog tomu moja potreba da me kao stranca prihvate. Znam gdje je dobra kava, hrana, u koji sati izbjegavati odlazak u grad, gdje kupovati, koja prijevozna sredstva i kako kombinirati. Znam da nekim čudom sada volim jesti neke tipično njihove proizvode nad kojim sam se zgražala kad sam tek došla, a da mi je okus nekih do jučer jako dragih namirnica od doma postao koma, poput turske kave ili trajnog mlijeka. Znam da mi je nezamislivo sada sjesti na kavu, a pritom ne pojesti kakav kolač ili muffin, sama s knjigom ili laptopom u rukama. Da sam i sama počela koristiti Sorry i Thank you poput papagaja i kad treba i ne treba, neke tipično njihove riječi ili izjave poput; It’s grand, Thanks a milllion, No worries. Znam da više ni ne primjećujem one drugačije od sebe kojima Dublin vrvi, a koji su upadali u oko po dolasku, ne zbog osude ili neprihvaćanja već isključivo jer ih u okolini iz koje sam došla jednostavno nema, ono s čim se ne susrećeš često uvijek plijeni tvoju pažnju bez obzira kakvo je i kakav stav imaš prema istom.
Što bi se reklo, udomaćila sam se. Unutar sebe stvorila neki novi svijet, život koji, baš kao i svaki, ima svoje bolje i lošije dane. Pa opet, uhvati me nekad ona: A što sve to nisam mogla i kod kuće? Zar je tamo zaista bilo toliko loše? Nepopravljivo loše?
I baš tada dogodilo bi se nešto da potvrdi moje sumnje, nešto tipično irski (a što mi nije drago) i potpuno je netipično hrvatski. Ogriješila bih se o nostalgiju poput kakvog pijanca o bocu najdražeg pića. Pa opet, baš svaka pomisao o povratku isčeznula bi onog trena kad bi moje noge dotakle hrvatsko tlo. Promatrala bih ljude i zbivanja oko sebe i pitala se; gdje sam ja to? Stara srcu draga mjesta su i dalje tu, ista su, a opet potpuno drugačija. Kao da sam svojim izbivanjem, tim neminovnim protokom vremena napravila nepremostiv procjep. Istina je valjda kad kažu da čovjek jednom kad ode, najbolje da se nikad ne vraća jer nikad neće pronaći ono što je ostavio.
Uspijem proći ulicama svog grada, a da pritom ni jedno lice ne prepoznajem. Uspijem proći i sresti mnogo poznatih s kojima kad zastanem nemam bog zna o čemu pričati, ne jer to ne želimo ni ja ni oni, već jer jednostavno nemamo o čemu, ono što nas je vezivalo davno je isčeznulo. I odjednom, sve što želim je vratiti se u svoj poznati svijet, u svoj sadašnji dom. One svoje nove navike koje sam zavoljela i sada nose oznaku domaće bez obzira što su tisuće kilometara daleko od mjesta na kojem sam odrasla. I znam, kad bih se vratila, sve bi morala iznova. Izgraditi ponovno sve one mostove zbog kojih ti nešto priraste srcu; uspomene, bliskost, ono zajednički provedeno vrijeme koje te na kraju krajeva i vezuje za nešto. U tim trenucima shvaćam da bez obzira na sve, na nostalgiju i one drage bliske ljude, to ipak ne želim. I pitam se, prođe li to ikad? Ili je to stanje između, taj ni na nebu ni na zemlji osjećaj, nešto što vječno prati svakoga tko tlo na kojem je odrastao zamijeni nekim drugim…
Datum objave: 19.09.2017.
