Jedan mi je gospodin, uz moju izjavu da se – kako godine prolaze – sve više osjećam Bosankom, napisao kako je on mislio da sam ja Hrvatica. Nije on bio u krivu. I jesam. I jedno, i drugo. Upravo sam ono što je moja Magdica rekla kad su joj bile samo četiri godine; bosanska Hrvatica.
To da sam i Bosanka, osjećam kao zavičajnu pripadnost. Stekla sam opisnost rođenjem. Ali, i Đurđenovčanka sam, i Slavonka sam, i Zagrepčanka, i Vodiška; sve ono što me kao osobu gradilo, gdje su me ljudi s radošću primali i koji i danas znaju reći da sam njihova. A to meni treba.
Nikada nisam tajila da volim biti nečija. Čak i onda kad su me upozoravili da je to jasno iskazivanje slabosti i oslabljivanje vlastite pozicije.
A Bosna?
Moj se odnos prema Bosni mijenjao. Moram ga staviti u kontekst svoje biografije koju su iscrtavali drugi. Kad me teta s tri godine prevela preko Save i dovela u Slavoniju, ona je započela ozbiljan projekt zadomljivanja Bosne u meni. A da nije bila u pitanju Bosna, shvatila sam tek u godinama prve zrelosti.
Teta je željela prebrisati prošlost. Nikada nije govorila: “Idemo u Bosnu”. Govorila je: “Idemo kući, idemo Kati”. Majku je zvala imenom. A to je, znam tek danas, bilo najviše što je mogla, i smjela, i željela reći. Nadala se da ću istinu sama jednog dana otkriti. Kad sam počela čitati Andrića, počela sam doživljavati Bosnu, onakvu o kakvoj je pričao moj otac.
I osjetila sam pripadnost.
Osjećaj se još više pojačao nakon što sam upoznala oca svoje kćeri, pravog Bosanca, čovjeka koji je vjerovao da će zemlja njegova rođenja jednom ipak postati nalik onoj iz njegova djetinjstva. I umro je u toj vjeri.
Jednom sam rekla da se najbolje osjećam na sredini mosta između Županje i Orašja; ne samo zbog toga što sam u tom trenutku između Bosne i Slavonije, nego što me u “međuprostoru” nitko ne pita čija sam. A vrijeme kad su me u bakinom selu Turić mještani, kad bih došla za ljetni raspust, pozdravljali s “Faljen Iss, lijepa li si, čija li si”, ionako je daleko iza mene.
I godinama, i ljepotom… Blizu je samo teoretičarima identiteta, onima koji se drže stranih teorija i njih primjenjuju na “zahvalne” primjere ne pitajući se kako to da njihov prvi susjed pije ukuhanu kavu, sluša dalmatinsku klapu, mladencima čestita uz “Divan je kićeni Srijem” i plače na onom istom mostu na kojem se ja osjećam tako dobro.
Na mostu preko kojeg sam godinama odlazila baki Kati koja mi je, daleko bolje od učenih psihoterapeuta, znala reći što je za mene dobro, a što nije.
Sjedila je uspravno, ruke bi položila na koljena i ja sam zagledana u tetovirani križić, odbijala prihvatiti njezinu tvrdnju da najbliži ne moraju nužno voljeti. Danas plaćam vlastite sumnje. Baš, nako, bosanski.
Autor: Julijana Matanović Datum objave: 19.10.2020.
