Autor: Gojko Borić
Upravo u vrijeme kad su Hrvati slavili pedesetu obljetnicu glasovite ‘Deklaracije o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika’, (Telegram, 17. ožujka 1967.) skupina političkih vampira, većim dijelom stranaca iz susjednih zemalja i nekoliko domaćih otpadnika i neznalica, pozvala je kulturnu javnost četiriju država bivše Jugoslavije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, da se vrati u 19. stoljeće i obnovi tzv. jezično jedinstvo Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca, (u ono vrijeme samo Hrvata, Srba i Slovenaca) koje stvarno nikad nije postojalo osim u glavama nekih hrvatskih i srbijanskih političkih mjesečara, te kasnije diktatora Aleksandra Karađorđevića, (‘srpskohrvatskoslovenački jezik’) i komunističkog glavešine Aleksandra Rankovića (‘srpskohrvatski / hrvatskosrpski’), tih nasilnih egzekutora Bečkog i Novosadskoga ‘dogovora’ s kojim su se htjele izbrisati lingvističke činjenice postojanja posebnog hrvatskoga jezika, izričito navedenoga u dokumentima Banovine Hrvatske, Avnoja, Zavnoha i u ustavima Republike Hrvatske kao socijalističke i kasnije demokratske države, ali i stvarno prakticiranog u tri verzije (štokavskoj, kajkavskoj i čakavskoj) od Marka Marulića do naših dana.
Osjećajući da se sprema ta, kako kažu Srbi ‘ujdurma’ ili hrvatski prijevara, uredništvo časopisa ‘Jezik’ poslalo je Otvoreno pismo javnosti da se sprema poricanje povijesne samobitnosti hrvatskoga jezika i nijekanje hrvatskog jezičnog identiteta što je povreda ustavnog poretka Republike Hrvatske i mogući izvor njezine nestabilnosti, ali to nije naišlo na odgovarajući odjek, premda je javnost znala da su organizatori ove jezične agresije o tome raspravljali na nizu simpozija u Hrvatskoj i susjednom inozemstvu. U Otvorenom pismu traži se ponovno uspostavljanje Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika koje je 2012. ukinuo tadašnji ministar znanosti Željko Jovanović. Činjenica je i da je vlada pod vodstvom Ive Sanadera sufinancirala antihrvatski pamflet ‘Jezik i nacionalizam’ Snježane Kordić koja je bila glavna inspirateljica sastanaka o ‘zajedničkom jeziku’ premda su njezine lingvističke referencije više nego dubiozne. Njezin spis izdala je naklada Durieux Nenada Popovića koji je preko Švicarskoga radija tvrdio kako između hrvatskoga i srpskoga jezika nema razlike osim u teološkoj terminologiji.
‘Deklarativci’ ne znaju što je jezik, financirale ih dvije sumnjive inozemne zaklade
U ‘Deklaraciji o zajedničkom jeziku…’ navode se vrlo sumnjive tvrdnje, primjerice da se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji ‘upotrebljava zajednički standardni jezik policentričnog tipa’, koji kao takav nije imenovan, ali koji je po svojim prepoznatljivim varijantama sličan njemačkom, engleskom, arapskom, francuskom, španjolskom, portugalskom i mnogim drugima jezicima. Postojanje posebnih jezika u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori nikako se ne može usporediti s varijantama navedenih europskih i jednog afričkoga jezika jer one, te varijante, nemaju karakter samostalnih jezika, čak i kad imaju svoje posebno ime, (američki, magrebinski…).
‘Deklarativci’ očevidno ne znaju što je jezik, koji se može definirati kao zbir svih usmenih i pismenih očitovanja jezične kulture jednoga naroda, sa svim njegovim narječjima i pokrajinskim posebnostima koje se na kraju djelomično slijevaju u standardni i književni jezik, prepoznatljiv ne samo po imenu nego još više po svojemu sadržaju, a u hrvatskom slučaju ovi su jezični diverzanti upravo ‘izblendali’ sadržaj hrvatskoga jezika koji je nezamisliv bez svojih povijesnih tekstova, svojih narječja i svoje čistoće (purizma). S druge strane navodno jezično zajedništvo Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca nikad nije bilo standardizirano kao cjelina, pa ni nakon Novosadskog dogovora koji je Matica hrvatska ubrzo napustila jer je nastao pod pritiskom komunističkoga režima, isto tako kao što je i Bečki dogovor bio neformalni sastanak male skupine hrvatskih i srpskih politiziranih intelektualaca čije zaključke hrvatska pisana riječ nikad nije sasvim provela u djelo, i radi toga što je taj ‘dogovor’ bio dio austro-ugarske politike udobrovoljavanja Srbijanaca ili bečkoga ‘Dranga nach Osten’, prodora na istok, dakle u službi stranih zavojevača. Nešto slično se dogodilo i sada jer su ‘deklarativce’ financirale dvije inozemne zaklade sumnjiva podrijetla, jedna njemačka i jedna srbijanska. Ponovno se strane agenture miješaju u hrvatsku unutarnju politiku i to takvu osjetljivu kao što je hrvatski jezik.
Kao što vidimo potpisnici sarajevske Deklaracije već u svojim prvim zaključcima polaze od laži i poluistina, no mnogo je opasnije ono što oni traže, a to je da se ukinu, kako tvrde, svi oblici jezične segregacije i diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama, zaustavi represivna i po govornike štetna praksa razdvajanja jezika, prestane rigidno definiranje standardnih varijanti, izbjegava nepotrebno, besmisleno i skupo ‘prevođenje’ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja, uvažava slobodu individualnog izbora i jezičnih raznovrsnosti, jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima, slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe, i konačno, slobodu ‘miješanja’, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.
Što bi se dogodilo s hrvatskim jezikom ako bi se ostvarila sarajevska ‘Deklaracija’?
Ako bi se navedeni zahtjevi ostvarili oni bi značili ukidanje posebnosti i sasmosvojnosti hrvatskoga jezika, time i ustavne odrednice u Republici Hrvatskoj hrvatskoga jezika kao službenoga, samostalnog po međunarodnom kodu i radnog jezika Europske Unije. ‘Deklarativci’ tvrde da postoji jezična segregacija i diskriminacija, a to nije ništa drugo nego uobičajena praksa u svim kulturnim nacijama da se pazi na čistoću domaćega jezika u sudarima s utjecajima stranih jezika; razdvajanje jezika također je posve prirodno u svim sredinama u kojima postoje različiti jezici, tako je bilo čak i u komunističkoj Jugoslaviji u kojoj su zakoni izlazili na četiri jezika/varijante i postojale dvije ‘Borbe’, hrvatska na hrvatskom i latinici, srpska na srpskom i ćirilici; oni bi ukinuli rigidno definiranje standardnih varijanti, a to ne bi bilo ništa drugo nego njihovo miješanje, čega nije bilo ni u SFRJ nakon Ustava od 1947., barem teorijski jer Dalibor Brozović je već tada ustvrdio u časopisu ‘Jezik’ kako ‘varijante’ za Hrvate imaju karakter književnih jezika; oni bi htjeli ukinuti navodno prevođenje, što znači da bi Hrvati glede jezične prakse imali manje prava nego nacionane manjine koje po zakonu mogu koristiti svoje jezike u javnom životu; oni bi htjeli da svatko može pisati i govoriti kako hoće, miješajući jezike/varijante, dijalekte i regionalne posebnosti čime bi ukinuli standarizaciju hrvatskog jezika, njegov Pravopis, razlikovni rječnici, njegova gramatika, stilistika itd., jednostavno izazvali bi jezičnu anarhiju koja bi na kraju završila privremenom pobjednom ‘istočne varijante’ jer je, kako tvrde Srbijanci, ‘jednostavnija’, što se to dogodilo dva puta u obje Jugoslavije. Zar ne znaju da sukobi u jeziku često završavaju sukobima u oružju?
‘Deklarativci’ na tragu neprijatelja hrvatskoga jezika u inozemstvu
Jedan od najvećih klevetnika suvremene Hrvatske u Njemačkoj, tobožnji balkanolog Wolf Oschlies pisao je u povodu, kako je rekao, ‘ulaska balkanskih jezika u Europsku Uniju’, (Euasisches Magazin , 10. 12. 2006.) sljedeće: ‘Jezični nacionalizam nije imao nikakve šanse u Jugoslaviji jer su Hrvati i Srbi prisegli na jedinstvo zajedničkog jezika – s dvije sporedne varijante srpskohrvatskom i hrvatskosrpskom… Idiotizam je počeo 1967. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, iza koje su slijedile ostale provokacije, kao povlačenje potpisa s Novosadskog dogovora i službenog zahtjeva da se jugoslavenski savezni zakoni objavljuju na četiri jezika, slovenskom, hrvatskom, srpskom i makedonskom.’ Prema Oschliesu čistoću hrvatskoga jezika promicali su samo hrvatski politički emigranti dok su u Jugoslaviji postojala samo tri jezika, slovenski na sjeveru i makedonski na jugu, a između njih srpskohrvatski. Oschlies citira zastupnika njemačkog Reichstaga iz 19. stoljeća Hermana Wendela da su Srbi i Hrvati jedan narod (to i danas tvrdi Igor Mandić), a Wendelovo putovanje po Srbiji u vrijeme Balkanskih ratova platila je tadašnja srbijanska vlada.
Valjda pod pritiskom ovakovih jezičnih nebuloza Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti izdala je 24. siječnja 2007. Dokumentaciju pod naslovom ‘Hrvatski jezik’ u kojoj svima razumljivim načinom opisuje nastanak, razvoj i posebnosti hrvatskog književnog i standardnog jezika, njegove sličnosti i razlike spram ostalih južnoslavenskih jezika, te zaključuje da standardni jezici Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba imaju ‘…uz manje razlike i odklone, uglavnom zajedničku novoštokavsku dijalektalnu osnovicu… ali treba naglasiti da mnoge elemente jednog standardnog jezika nije moguće redovito upotrebljavati u drugome; ni jedan od aktivnih korisnika tih standardnih jezika nije, bez dugotrajnih i složenih predhodnih priprema, sposoban proizvoditi ni govorne, ni pisane prihvatljive tekstove koje bi prihvaćali izvorni njegovi korisnici.’ Jednostavno rečeno, i pismeniji Hrvati ne znaju besprijekorno govoriti i pisati srpski kao i obratno, Srbi hrvatski, što znači, u slučaju, kako tvrde ‘deklarativci’, da postoji zajednički jezik Hrvati i Srbi bili bi odreda – polupismeni!
Svojedobno je manje poznati britanski zastupnik u Europskom parlametu po imenu Charles Tannock predložio da se narodi tzv. zapadnog Balkana prije ulaska u Uniju trebaju sporazumjeti o ‘zajedničkom jeziku’ koji bi bio onaj prijašnji srpskohrvatski, pa bi to morali učiniti Slovenci i Makedonci, ali i Albanci. Kavo nepoznavanje osnovnih jezičnih datosti. Hvala Bogu, Britanci su odlučili izaći iz EU-a pa više ne će moći ‘mutiti vodu’ daleko izvan svoga otoka. Ali možemo biti uvjereni da će sarajevsku ‘Deklaraciju’ žurno prihvatiti neki njemački i europski pseudoslavisti kako bi zatražili ukidanje hrvatskoga jezika na svojim sveučilištima i u uredima Europske unije uz tvrdnju kako postoji zajednički jezik Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca pa je svejedno kojoj bi ‘varijanti’ trebalo dati prednost, a to bi po staroj navadi bila – srpska. Moglo bi se dogoditi i nešto drugo ako ‘Europljani’ upozore Srbijance, Bošnjake i Crnogorce u slučaju njihova učlanjenja u EU da već postoji jedan ‘zajednički jezik’ u njoj, naime hrvatski, pa bi onda srpski, bošnjački i crnogorski bili suvišni kao službeni jezici. A to Sarajevo, Beograd i Podgorica nikako ne bi htjeli prihvatiti, pa eto nove kavge pred međunarodnim institucijama. Balkan, a što drugo nego Balkan, rekli bi stranci.
Potpisnici sarajevske ‘Deklaracije’ vječno jučerašnji zagovornici jugoslavenstva
Kad pogledamo listu potpisnika sarajevske ‘Deklaracije’ vidimo da su od njih 225 samo 40 formalno Hrvati/ce iz Hrvatske i inozemstva. Od lingvista samo dvoje i to sumnjivih kvaliteta, ostalo su književnici, novinari, filmaši i svakojaki drugi aktivisti koji očevidno nemaju veze s jezikoslovljem. Uglavnom su to zakleti jugonostalgičari, provinciji separatisti i pojedinci izgubljeni u vremenu i prostoru. Mogli bismo zaključiti ‘sitna boranija’ kako kažu Srbi.
Sve skupa jad i nevolja, ali glasni i drski kao što je to uobičajeno u retrogradnim manjinama. Bez obzira na ništavnost svih tih umišljenih veličina, hrvatska znanost i politika trebaju odgovoriti na njihove provokacije s mnogo konkretnijim potezima nego samo izjavama.
Ne baš snažne izjave hrvatskih književnih i političkih uglednika
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek dala je negativnu ocjenu sarajevske Deklaracije prije no što se pojavila u javnosti rekavši kako je to politička inicijativa i da je hrvatsko-srpski jezik konstrukt koji nikad nije zaživio u praksi.
Ravatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić također daje izjavu bez uvida u sadržaj sarajevskoga papira, ali drži da je nepotreban, argumentirajći više s imenom nego sadržajem hrvatskoga jezika. Njegov bi institut trebalo ukinuti, ali o tome na kraju članka. Predsjednik HAZU Zvonko Kusić ocjenio je Deklaraciju ‘besmislenom, apsurdnom i uzaludnom inicijativom koja želi dovesti u pitanje pravo hrvatskog naroda na vlastiti hrvatski jezik’, te to pravo opravdava više ustavom, činjenicom da ima međunarodni kod i da je službeni jezik Unije, ali trebao je navesti njegov posebni sadržaj koji ga dijeli od ostalih susjednih jezika.
Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović unosi u diskusiju ekonomske probleme od Agrokora do 100.000 ljudi koji od njega zavise te smjelo tvrdi kako je ‘zajednički jezik bio politički projekt koji je umro zajedno s bivšom Jugoslavijom’, no trebala je reći da taj ‘zajednički jezik’ nikad nije postojao pa nije mogao ni umrijeti jer se nije ni rodio . Za profesora s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. Marka Alerića inicijatori zajedničkoga jezika ‘žele stvoriti nemir, ponovno tjerati na propitkivanje propale jugoslavenske ideje, ideje države i tobože jedinstvenog jezika, što znači jedinstvenog naroda i slično.’ Njegovu vrlo sadržajnom i argumentiranom intervjuu nedostaje jedno, preporuka lijeka kako spriječitu tu i slične inicijative, no i o tome pri kraju članka.
Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović ukratko je rekao da je ‘Deklaracija jugoslavenski koncept (koji se) vraća i gdje je nastao, u filologiju i kulturu.’ Pravilno je ustvrdio da su autori Deklaracije išli ‘ispod razine hrvatske jezične samobitnosti u razdoblju SR Hrvatske’ u kojoj je ‘službeni jezik bio hrvatski književni jezik, jezik Hrvata i Srba u Hrvatskoj.’ Da, oni nas vraćaju u 19. stoljeće u vrijeme propalog ilirizma i slijepoga jugoslavenstva. Nino Raspudić izvrsno raščlanjuje sve nelogičnosti i besmislice sarajevske kartušine koja bi u krajnjoj liniji, ako bi se ostvarila, odvela sva četiri jezika u anarhiju s nesagledivim posljedicama za njihovu kulturu.
Nešto kao preporuka
Ako bi svih navedenih događaja i izjava trebalo povući neke pouke onda bi to bile ove. Kao prvo trebalo je formulirati i izglasati ustavni Zakon o hrvatskom jeziku sa svim odredbama kako ga čuvati i unapređivati. Takve zakone ima nekoliko država u Europskoj Uniji. U Francuskoj već čitavu vječnost djeluje Academie Francaise, Francuska akademija osnovana 1635. kojoj je jedina svrha ‘ujednačivanje i njegovanje francuskoga jezika’, izdavanjem normativnoga rječnika kao i drugih udžbenika kao gramatike, retorike, poetike itd. Predlažem da Hrvatski sabor osnuje nešto slično, recimo ‘Akademiju za hrvatski jezik’ u kojoj bi sve jezikoslovne institucije delegirale svoje predstavnike da rječju i djelom rade na očuvanju i unapređivanju hrvatskoga jezika. Trebali bismo napokon dobiti samo jedan pravopis i još niz drugih znanstvenih jezikoslovnih knjiga koje bi bile obvezne za javnu uporabu. Standardni jezik mora biti službeni jezik. Jezik svakodnevnice ne podliježe normama, svatko govori kako mu se sviđa. Književni pak jezik isključivo je ‘vlasništvo’ pisaca koji imaju neograničenu slobodnu jezičnoga izražavanja. Ako pak pisac želi da ga razumije i prihvati što veći broj čitatelja svakako će se služiti standardnim jezikom uz neke svoje posebnosti koje moraju biti umjetnički opravdane, no to je posao koji se odvija između lektora i autora. Jezik je ‘živo biće’ ali ipak podliježe nekim zakonima jer bi bez njih otišao u barbarsku anarhiju čime bi postao nerazumljiv za većinu čitatelja i time izgubio smisao svoga postojanja.
Datum objave: 04.04.2017.
