U tijeku je snimanje dokumentarnog filma “Auto za Afriku” koji ćete uskoro moći pogledati na HTV-u. Film prati Josipu Galić, humanitarku velikog srca, kojoj je to već osmo volontersko putovanje u Afriku.
Uz časne sestre iz Hrvatske obilazi sela, obavlja tekuće poslove i radi s djecom u sirotištu. Vode brigu o djevojčicama kojima su roditelji stradali ili su ih obitelji odbacile ili su tako siromašne da se ne mogu brinuti za njih. Tim se dokumentarnim filmom ostvarila velika Josipina želja – da se u Benin sestrama doveze automobil koji ondje doslovce znači život.
Josipi je ovo četvrti volonterski posjet Beninu. Prije toga godinama je odlazila u Keniju.
– U Afriku me vraćaju ljubav, igra, pažnja, briga i mnogo praktičnih, svakodnevnih stvari: treba djecu odvesti na preglede, treba brižnim ženama pomoći u kuhinji… Radim ovdje sve što treba. Vraća me želja da im pomognem. Ipak, moj je najveći angažman prikupljanje financijskih sredstava, rekla nam je Josipa.
Časne sestre Doroteja Dunđer i Ivančica Fulir, koje Josipa prati, brinu se za napuštenu i siromašnu djecu, a koordiniraju i rad Marijinih obroka gdje hrvatski donatori svakodnevno osiguravaju obrok za čak 3500 djece.
Uvjeti života, ali i rada ondje su teški. Pri snimanju filma ostali su bez struje na 30 sati, vlaga često dosegne i 90 posto, a prisutne su i mnoge bolesti koje su u Europi iskorijenjene. Sve je to svakodnevica ljudi koji ondje žive.
Scenaristica i redateljica Maja Fišter otkrila nam je da se ideja o snimanju dokumentarnog filma “Auto za Afriku” rodila u kafiću “Afrika”.
Dogovor o filmu pao na Šolti u kafiću “Afrika”
– Još iz studentskih dana poznajem Josipu Galić, a putem društvenih mreža do mene su stizale informacije o njezinu humanitarnom radu. Viđale smo se povremeno u Zagrebu, a onda smo se 2018. srele na Šolti u jednom kafiću koji se, koje li slučajnosti, zvao “Afrika”. Više u šali sklopile smo dogovor o snimanju filma o njezinu volonterskom radu u Beninu, upravo u misiji Marijinih sestara čudotvorne medaljice, kaže Maja, i ističe da je automobil koji je dopremljen sestrama donacija građana Hrvatske te Josipa Kovačića i Gorana Krizmanića.
Auto nisu mogli pratiti iz Hrvatske kao što je bilo zamišljeno zbog ratnih sukoba i nemogućnosti prolaska automobilom kroz središnju Afriku.
– Dopremljen je u Benin kontejnerom. Trebalo je i uvjeriti nadređene da je sigurno poslati nekoga na takav put, to je uzelo neko vrijeme. Nisam odustajala, smatrala sam da Josipina priča, kao i ono čime se bave sestre u Beninu, zaslužuje pozornost ljudi – ističe Maja.
Životna misija hrabrih redovnica
Časne sestre u Beninu drže dva sirotišta, jedno na sjeveru zemlje s 43 djevojčice i drugo na jugu u kojem ih je 37. U sirotištu ostaju do punoljetnosti, a ako se školuju, ostaju do kraja školovanja. Benin je jedna od najsiromašnijih afričkih zemalja, školovanje nije besplatno i većina si ga ne može priuštiti.
– Ženska djeca najčešće nemaju pristup obrazovanju s obzirom na tradicionalan odnos prema ženama te prisutnu poligamiju. Sestre na nekoliko mjesta pružaju pomoć ljudima bez obzira na to odakle dolaze ili koje su vjere. To mi je bilo vrlo inspirativno jer se u Beninu, unatoč ekstremnom siromaštvu, zdravstvena zaštita plaća. One obilaze i zabačena sela te pomažu ljudima u prihvaćanju viših higijenskih standarda te u pružanju bolje brige najmlađima, sve kako bi se smanjio broj oboljelih i smrt kod djece. Djevojčice u sirotištu sestre upućuju na školovanje koje plaćaju. To su najčešće strukovne škole, djevojke uče za krojačice, zdravstvene radnice… Orijentirane su prema tome da se osamostale, govori Maja, prenosi HRT.
Toliko je priča oko nas da bismo mogli snimati 24 sata na dan
Iako je oko njih mnogo inspirativnih i zanimljivih priča koje bi željeli i mogli ispričati u filmu, drže se scenarija.
– Svaki događaj dosad bio nam je zanimljiv, ali onaj koji je na nas možda ostavio najveći dojam jest povratak jedne štićenice sirotišta u selo u kojem se rodila. Riječ je o djevojčici Benedikti kojoj je, s obzirom da su školski praznici, ovo bila prilika da je odvedemo kući da vidi odakle je. Ondje će ostati mjesec dana. Njoj su živa oba roditelja, ali žive u velikom siromaštvu i kad se razboljela, nisu joj mogli plaćati liječenje. Sestre su je uzele kada je bila gotovo na samrti. Selo je veoma daleko, prošle su godine… Teško je uopće objasniti koliki je izazov u Africi doći do udaljenih sela. Nema cesta, to su putevi koji se, ako padne kiša, promijene u jednom danu. Bio je to iznimno emotivan susret za sve nas koji smo došli, a pogotovo za nju koja, zbog spomenute udaljenosti i bolesti, roditelje nije vidjela godinama. Riječ je o selu udaljenom jedan cijeli dan vožnje prema granici s Nigerom. Mi smo vjerojatno bili prvi bijelci koje su u selu vidjeli jer Benin nije turistička zemlja. Bijelaca nema. Osim nas i dviju sestara, još nismo vidjeli nijednog bijelca – govori Maja i ističe da sestre uvijek potiču povezanost štićenica s obitelji, ako je to moguće.
Iako je u Beninu službeni jezik francuski, narod uglavnom govori jedan od pedesetak lokalnih jezika koji se međusobno razlikuju, najčešće se i ne razumiju međusobno. U selu u koje su vraćali štićenicu sirotišta Benediktu govori se bo, a u komunikaciji im je pomogao njezin stric koji je sve prevodio na francuski.
Noć ovdje znači potpuni mrak, bez svjetla velegrada
– Klima je jako teška. Sad smo u kišnom razdoblju. Temperature su oko 30 stupnjeva, ali zbog vlage koja često doseže i 90 posto, osjet topline je veći. Budući da smo blizu ekvatora, noć pada već u 19 sati, a noć ovdje znači potpuni mrak, bez svjetla velegrada. U samostanu gdje smo smješteni nema klimatizacijskih uređaja, a zbog nevremena često nema ni struje. Primjerice, prije nekoliko dana ostali smo bez struje na 30 sati, takve okolnosti itekako utječu na život. Na tom području još su prisutne i mnoge bolesti koje smo mi u Europi iskorijenili, pa smo se za ovo putovanje morali cijepiti protiv žute groznice, hepatitisa A i B, difterije, trbušnog tifusa, meningokoknog meningitisa, tetanusa, govori Maja.
Tijekom boravka piju antimalarike i jedu samo ono što im sestre pripreme ili, ako su na terenu, odobre.
Velike su razlike između naše i afričke kulture, ali poruka je jedna – svi smo isti
– Naši su svjetovi drukčiji, naši su načini života drukčiji, pa ipak se razumijemo jer dijelimo iste potrebe. Razumijemo osmijeh, zagrljaj, ljudskost i dobre namjere, rekla nam je za kraj Maja i istaknula poruku koja se želi poslati ovim filmom: Svi su ljudi na svijetu isti, a granice – vjerske, političke ili geografske – pomiču se jedino ljubavlju i dobrotom kao temeljem humanosti, zaključila je Maja Fišter.
Ovu inspirativnu priču uskoro ćete moći pogledati na HTV-u u dokumentarnom filmu scenaristice i redateljice Maje Fišter, producentica je Sanja Knez, direktor fotografije Viktor Nenadić, a majstor rasvjete i tona Martin Jug.
Autor: CroExpress Datum objave: 03.08.2023.
