Jedan đak, dvije svjedodžbe i dva oca tog đaka…
Novinar i književnik Ivan Ott iskoristio je plodno ovo vrijeme pandemije i kako kaže “dragovoljne izolacije” zbog svoje bolesti, i stvara nova djela.
Najnoviji povijesno-religiozni roman „Kobna zamjena“ tiskat će njegov bivši izdavač u Osijeku koji, kako nam kaže, već radi intenzivno na lektoratu i pripremi za tisak. Izdavač u Splitu pak će tiskat novu zbirku kratkih priča „Sto i jedna priča“ koju je nedavno završio, ali zbog pandemije realizacija ide sporije.
Upravo iz te zbirke književnik nam je poslao dvije kratke zanimljive priče koje se odnose na njegov, kako kaže, ” prošli, burni život”.
U nastavku vam, nakon prve – “Tko mi želi ukrasti uspomene”, donosimo ekskluzivno i drugu priču našeg najboljeg zastupnika iseljenika– “Jedan đak, dvije svjedodžbe i dva oca tog đaka“.
Jedan đak, dvije svjedodžbe i dva oca tog đaka
Priča koja slijedi, odigrala se u ljeto 1946. godine u slovenskom gradu Celje. Moje roditelje koji su me prešutno posvojili unutar obitelji, Slovenac, stric Francek i teta Hrvatica, njegova supruga Slavka ubili su partizani nakon što su nas Britanci iz sabirnog taborišta izbjeglica u austrijskom Viktringu na prevaru izručili jugoslavenskim partizanima koji su nas zatvorili u koncentracijski logor Teharje, pokraj Celja. Dio djece, nas oko četrdesetak, među kojima sam se nalazio i ja, poštedjeli su sudbine naših roditelja te nas iz logora Teharje prebacili u logor za djecu državnih neprijatelja na bivše njemačko gazdinstvo Periček kraj Celja i kasnije u bivše vlasništvo slovenskog Nijemca, Štigarjevu vilu u samom gradu Celje. Skoro sve logoraše su kasnije pobili.
Nas su djecu u dječjem logoru Petriček mučili i „preodgajali“ da budemo poslušni i dobri građani komunističkog društva. Nakon nekoliko mjeseci tog „preodgoja“ slali su stariju djecu u škole grada Celja, pod nadzorom partizanske straže, koja nas je dopratila u školu, za vrijeme nastave stražarila pred vratima razreda i poslije nastave pratila u dječji logor u Petriček.
No to ponižavanje nije bilo najstrašnije.
Tukli su na i “kući” i u školi
U školi su nas tukli. Dva supatnika i ja išli smo u prvi razred gimnazije, gdje su nas školska djeca partizanskih obitelji i druga djeca, nahuškana od uprave gimnazije i partizana za vrijeme svakog odmora vrijeđala i tukla. Kod „kuće“ u logoru Petriček, tukla nas je poslije škole partizanska odgojiteljica koju smo mi djeca zvali „crna udovica“. Tukla nas je radi toga, što smo mi zločesta djeca bandita koja tuku dobru djecu u školi. Nas trojica smo navodno tukli 30-ero djece razrednih drugova i djecu cijele škole koja se u velikom odmoru ustremila na nas trojicu. Zato smo nakon nekog vremena odbili da dalje idemo u školu. Ako već moramo dobiti batine, onda neka to bude samo jednom, u dječjem logoru, čuvanom od naoružanih partizana, iz kojeg nismo mogli pobjeći, a da nas tuče „crna odovica“, a ne da nas mlate još dodatno u školi.
Na tome je ostalo unatoč svih prijetnji i batina u logoru Petriček, pa sve do premještaja u drugi dom za ratnu siročad, Štigarjevu vilu u samom gradu Celju, gdje je odnos prema nama djeci državnih neprijatelja bio humaniji i ljudskiji. Nova upraviteljica doma koju smo mi djeca zvala Gigicom, pravog prezimena Nerast, nagovarala je nas trojicu gimnazijalaca da nastavimo pohađati prvi razred gimnazije, kojeg ionako nećemo s uspjehom završiti, jer smo izgubili prvu polovicu nastavne godine, to ona od nas ni ne očekuje, ali ćemo se priučiti na školski režim i lakše ponoviti slijedeće školske godine prvi razred.
Nakon dugog nagovaranja, nas smo dvojica pristala da ponovno pohađamo školu, ali pod uvjetom, da ako nas drugi školarci počnu ponovnu tući i vrijeđati, momentalno ćemo prestati odlaziti u školu. Na sreću to se nije dogodilo, jer smo upisani u jednu drugu gimnaziju u Celju i na nastavu nas nije pratila partizanska naoružana straža, pa smo bili takoreći slobodni školarci.
A u domu, Štigarjevoj vili, umjesto batina, dobili smo pomoć u učenju od školovanih odgojiteljica, a ne batine od šumskih, neučenih partizanki kao što je to bilo na Petričeku. I nastavnici i drugi đaci u razredu su se prema nama trojici odnosili ljubazno i prijateljski, jer su o nama znali samo toliko, da smo djeca bez roditelja, žrtve minulog rata. U domu smo dobili potreban školski pribor i knjige, bili smo donekle uredno odjeveni pa se po tome nismo razlikovali od drugih đaka i bilo nam je daleko lakše pratiti nastavu.
Počeo sam učiti kao lud
U meni se stvorio prirodni inat. Ako već moram ići u školu, ja, nekadašnji odlikaš u osnovnoj školi u Ljubljani, pokazati ću da nisam lošiji od ovih đaka u „provincijskom gradu“. Počeo sam učiti kao lud. Đaci iz razreda posudili su mi svoje teke u koje su upisivali gradivo i predavanja iz prvog polugodišta. Učio sam tako reći na dva kolosijeka. Staro i novo gradivo. Profesori koji su se prijateljski odnosili prema nama trojici, nisu htjeli ni smjeli pri ocjenjivanju našega znanja biti pristrano blagi, već su po istom kriteriju ocjenjivali nas kao i ostale đake. Zato su se nimalo ugodno iznenadili, kad sam se ja već nakon mjesec dana pohađanja ove škole, po znanju izjednačio sa ostalim đacima u razredu, a nešto kasnije čak uvrstio u grupu boljih đaka.
Uskoro se u razrednom imeniku pod imenom Kočevar Ivan, nije mogla naći negativna ocjena, već su se sve od nule gdje je započelo moje ocjenjivanje, počele penjati prema gore. Za četvrt godine pohađanja prvog razreda niže muške gimnazije u Celju uvrstio sam se definitivno u grupu ponajboljih đaka u razredu.
Bio je to uspjeh koji je sve veselio. Profesore u gimnaziji, upraviteljicu doma Gigicu i odgojiteljice koje su mi pomagale u savladavanju školskog gradiva, a prije svega mene, jer sam dokazao što sam nekada bio – izvrstan đak, koji je nastojao to postati i u ove teške dane, pa je to i postigao. Jedina razlika, u Ljubljani sam se vodio pod svojim pravim prezimenom Ivan Ott, a u Celju pod prezimenom svojih posvojitelja, adaptivnih roditelja Kočevar Ivan. Tako smo se dogovorili majka i ja, kad su nas na silu razdvojili u logoru Teharje, kako bi me kasnije lakše našla, kad ju puste iz logora. To se na žalost nije dogodilo, jer su komunisti ubili i nju i mog oca.
Prije mog uspjeha u celjskoj gimnaziji, u domu Štigarjeva vila, odigrao se važan događaj. Djeci siročadi, žrtvama komunista, u međuvremenu su i njima priključeni mali, bivši partizančići iz Bosne, stigla je ponuda komunističke uprave grada, da tko želi, može se prijaviti za vojnu školu u bratskoj Rusiji. Skoro svi mali Bosanci objeručke su prihvatili ovu ponudu, a vrlo rijetko koje slovensko dijete. Jedan od tih rijetkih „Slovenaca“ koji se odlučio otići u Rusiju, bio sam i ja.
Poveo sam se nelogičnom, dječjom logikom, da u Rusiji izučim vojne vještine, da se poslije vojnog školovanja u Rusiji vratim u domovinu i tu osvetim partizanima za umorstvo mojih roditelja i brojne poznate i nepoznate djece. Dan odlaska nije bio definiran. Znalo se samo, da će „dobrovoljci“ biti prevezeni u Rusiju zrakoplovom. To je bila najslabija karika projekta vojne škole u Rusiji, jer nije bilo slobodnih ruskih letjelica, a već se nazirala takozvana „Informbiro deklaracija“ koja je na kraju dovele do raskola između SSSR-a i komunističke Jugoslavije. No projekt nije stavljen „ad acta“, već je zrakoplov mogao stići svakoga dana. To su bile činjenice.
Otac je živ
U međuvremenu dogodio se još jedan, za moj život presudan događaj. Pukim slučajem, moj tjelesni otac Stjepan Ott iz Zagreba, doznao je od nekog slovenskog prijatelja da sam ja ostao na životu i da se nalazim u dječjem logoru u Celju. Doznao je adresu Štigarjeve vile, gdje sam se ja u međuvremenu nalazio, i uputio se u Sloveniju. Pronašao me je u celjskom domu i vodio u nekoliko navrata razgovore sa upraviteljicom Gigicom, za koju je ovo saznanje bio pravi šok.
Nakon što je brojnim dokumentima, među kojima i krsnim listom dokazao da sam ja Ivan Ott, a ne Kočevar Ivan kako sam se u oba „popravna doma“ vodio, da nisam Slovenac, nego Hrvat, a da je moj otac Stjepan Ott, a ne „nestali“ Kočevar Franc, Gigica je nakon dugog razmišljanja i vjerojatno uz pristanak komunističke uprave grada Celja i logora Teharje pristala da me uz određene uvjete pusti u Zagreb mojoj rodbini.
Ne odmah, nego poslije završetka školske godine, kako ja navodno ne bih izgubio jednu cijelu školsku godinu, nego, kako se naziralo, uspješno završenim prvim razredom gimnazije u Celju. Ocu je to bilo pravo, no kad sam se povjerio, da sam predviđen za vojnu školu u Rusiji, i da zajedno sa ostalim pitomcima doma samo čekamo kad će po nas iz Rusije stići zrakoplov, počeli smo otac i ja sumnjati u dobre namjere upraviteljice doma i slovenskih komunista, koji su vjerojatno špekulirali da u međuvremenu stigne zrakoplov, i od mog odlaska u Zagreb neće biti ništa. U Rusiji se sigurno neću moći nikome povjeriti i ispričati kakve su zločine napravili komunisti poslije rata u Jugoslaviji. Zato smo otac i ja skovali plan, da se on iznenada, nenajavljeno prije završetka školske godine pojavi u Celju i da me povede sobom u Zagreb.
Tjedan, dva prije završetka školske godine, otac se iznenada nenajavljen pojavi u Celju, i od upraviteljice zatraži da me pusti iz doma. Gigica je bila dolaskom mog oca neugodno iznenađena i ljuta, prigovorivši mu da se nije držao dogovora i da nije sigurna da me smije pustiti. Otac je bio uporan i ponovio činjenicu da je o mom otpustu iz doma već odlučeno, što on ima pismeno potvrđeno, crno na bijelom, a o uvjetu da pričeka završetak školske godine, on će to srediti sa upravom škole. Na kraju, upraviteljica je popustila, možda i radi toga, što sam joj ja bio posebno drag i što se je pokazalo da nisam Slovenac, nego Hrvat.
U školi su bili vrlo susretljivi prema meni i mom ocu. Iako školska godina još nije bila završena, svi su đaci bili ocijenjeni, samo je još trebalo ispisati svjedodžbe. To su za mene učinili na brzinu još istoga dana. No, kad je otac primio moju svjedodžbu, namrgodio se i preko mene, jer on nije govorio slovenskim jezikom, prigovorio je da to nije svjedodžba njegovog sina, jer glasi na Kočevar Ivana sa imenom oca Franca, i pogrešnim mjesecom rođenja. Jedino je točno, mjesto rođenja i državljanstvo. S ovom svjedodžbom, neće moći upisati sina u viši razred gimnazije niti u jednoj školi u Hrvatskoj.
Nastalo je neugodno zatišje i iznenađenje. Pozvan je direktor gimnazije i razrednica mog razreda. Kratko su se dogovarali i na kraju dogovora nam priopćili, da će ispisati novu svjedodžbu, ako otac dokaže da ja nisam Ivan Kočevar, već Ivan Ott, da sam Hrvat i da moj otac nije Franc nego Stjepan te da nisam rođen 24. januara 1934. već 24.srpnja 1934.
To nije bilo teško, jer je za svaku sigurnost otac sobom još jednom ponio sve dokumente, moj rodni i krsni list, slike iz Zagreba i otpusnicu iz doma za siročad, Štigarjeve vile gdje jasno piše da se otpušta Ivan Ott, alias Ivan Kočevar, Hrvat, rođen u Zagrebu od oca Stjepana Ott-a i majke Katice Ott.
Poslije tog dokaza, na brzinu je ispisana nova svjedodžba sa ispravnim podacima. Direktor se ispričao za učinjeni propust i poželio mi sretan život u bratskoj Republici Hrvatskoj. Razrednica me je zagrlila i kazala, da se raduje da imam živog oca i obitelj, ali da je tužna što napuštam Sloveniju i ovu školu, jer po onome što sam pokazao, u pola godine završiti prvi razred gimnazije sa vrlo dobrim uspjehom, druge godine pod redovnom posjetom škole, sigurno bi bio đak odlikaš i ponos njenog razreda. Uručila mi je obje svjedodžbe, onu na ima Kočevar Ivan i novo ispisanu na ime i prezime Ivan Ott.
Povratak u Hrvatsku s ocem
Kad smo se otac i ja kasnije nalazili na putu za Zagreb u drndajućem vlaku, otac se iznenada nasmije i glasno prokomentira događaj u celjskoj gimnaziji:
“Oni će još imati problema, jer na spisku imaju jednog đaka više, koji je uspješno završio prvi razred gimnazije, i koji je nestao, jednostavno se rasplinuo u zraku. Tvoju krivu svjedodžbu mogli bi dobro unovčiti, prodati ju nekom slovenskom školarcu da se upiše i drugi razred gimnazije, pa da na kraju školske godine i on promijeni ime na svjedodžbi kad sa uspjehom završi školsku godinu.”
“Da, tiho promrmljam. Bila bi to mala osveta Slovencima, za sve zlo koje su mi učinili slovenski komunisti.”
Kasnije sam doznao da je zrakoplov iz Rusije stigao, i odvezao djecu iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine u vojne škole u SSSR. Što se sa tom djecom dogodilo, opisao sam dokumentirano u svojoj knjizi „Djeca, žrtve rata i poraća optužuju“.
Pročitajte i prvu priču koju smo objavili:
Autor: CroExpress Datum objave: 06.05.2021.
