Autor: Zoran Stupar
U Londonu je u srijedu pokopana Olga Watkins. Ova je Hrvatica preminula u 93. godini, a iza sebe je čovječanstvu ostavila svoje naslijeđe, jednu nevjerojatnu životnu priču. Olga je u vihoru Drugog svjetskog rata, u potrazi za zaručnikom, prošla dug put, pravu kalvariju. Priča je toliko čudesna da je o Olgi u Engleskoj napisana i knjiga.
Olga Czepf je rođena 1923. i odrasla je u Zagrebu. Njemačka tajna policija, Gestapo, je u jeku Drugog svjetskog rata uhitila njenog zaručnika. Olga se u potrazi za njim otputila na nekoliko tisuća kilometara dugu potragu, preko okupirane Europe, riskirajući život. Na tom je putu izdavana, uhićivana, ispitivana, umirala od gladi i hladnoće, učila kako lagati i pregovarati, umalo ubijena u savezničkom bombardiranju. Vjerojatno je jedina osoba koja je dobrovoljno ušla u koncentracijski kamp Dachau. Olginu životnu priču britanski Daily Mail je prije nekoliko godina nazvao ‘najčudesnijom neispričanom ljubavnom pričom Drugog svjetskog rata’.
Molila da je prime raditi u Dachau
Kada je doznala za Juliusovo uhićenje, Olga je krenula preko mađarske granice. Tada je prvi put izdana – stražar kojeg je podmitila da je prebaci ju je izdao i ispitana je od strane Gestapa, prije nego je poslana kući. Pokušala je ponovo i uspjela doći do Budimpešte preko Beča. Radila je u ženskom radnom kampu kako bi zaradila novac za putovanje. Doznala je tada da je Julius prebačen u zatvor udaljen stotinjak kilometara. Otputovala je ondje i vidjela ga nakratko.
No, uskoro je doznala da se zatvorenici šalju u Njemačku. Uspjela je razmijeniti par riječi s njim kroz žičanu ogradu prije nego je otpremljen u vagonu za stoku. Ubrzo je do nje doprla informacija da se nalazi u zloglasnom kampu Dachau, udaljenom više od 1000 kilometara. Nakon mnogo borbe i odricanja, došla je u Dachau. Uspjela je izmoliti naciste da je prime na posao u uredu SS-a.
Ondje je vidjela sve strahote nacističkih logora. Doznala je uskoro da je Julius prebačen u drugi logor, Ohrdruf. Kada je uspjela doći do tamo, rat je već završio. Amerikanci su oslobodili logor i njenog zaručnika nije bilo. Uputila se u logor Buchenwald.
‘Bilo je nešto osobito uznemirujuće u svjetiljci koja je stajala na stolu oslobođenog koncentracijskog kampa Buchenwald: bila je napravljena od ljudske kože na kojoj se čak vidjela i blijeda tetovaža. Kraj svjetla je visok, plav američki vojnik sjedio ispred stola. Svjetiljka je bila ili podsjetnik Nijemcima na njihovo barbarstvo ili osobito sablastan suvenir. Nije mi to bilo važno. Bila sam ondje kako bih pronašla svog zaručnika Juliusa Korenya, koji je uhićen 1943. Bila je to posljednja postaja na putovanju od 3200 kilometara od mog doma u Zagrebu do Budimpešte, Beča, Nürnberga, Münchena, Dachaua, Ohrdrufa i, konačno, Buchenwalda’, piše Olga.
Umalo odustala od potrage
U kampu je bilo zatvoreno 110.000 ljudi. Pronaći Juliusa, oboljelog od tifusa, izgledalo je kao nemoguća zadaća. Nakon što je prošla kamp uzduž i poprijeko, odustala je. Spremila je stvari i krenula kući. Na izlasku, pogledala je u zgradu u kojoj je vidjela sablasnu svjetiljku. Uputila se tamo. Ušla je i pokazala vojniku otrcano pismo napisano na engleskom, s Juliusovim opisom. Vojnik ju je uputio na prvi kat.
‘Gurnula sam vrata i ušla u dugu, nisku sobu s puno kreveta, u kojoj je većina ljudi ležala nepokretno. Obasuo me miris dezinfekcijskog sredstva. Ovo je bila bolnička soba. Star čovjek je šepao naprijed i na poljskom me pitao što želim. Dala sam mu svoje pismo, koje je pomno proučio, prije nego mi je dao znak da ga slijedim. Moj poljski vodič stao je kod podnožja kreveta na kojem je bio mali znak s brojem 23. Pacijent je bio malen, jako blijed i tanak, gotovo ćelav i bez zuba. Jedina boja na njegovom licu bila je crna od podočnjaka. Baš kad sam se okretala Poljaku da ga pitam zašto me doveo do kreveta ovog starijeg, umirućeg čovjeka, te oči su zabljesnule plavim. I oboje smo znali. Osmijeh radosti i zapanjenosti raširio se pacijentovim licem. Nisam znala da li da se smijem ili plačem. Zagrlili smo se, plačući. Držao me kao što dijete drži omiljenu igračku i zavapio: ‘Olga, Olga! Oh Bože, kako si me pronašla?’ Pomazila sam mu obraz i prošaptala: ‘Julius, ljubavi.’
Olga i Julius vjenčali su se u obližnjem matičnom uredu u Weimaru. Ona je nosila noćnu haljinu i čizme, a on nacističku uniformu s koje je skinuo oznake. Nakon dvije godine, potraga je završila trominutnim vjenčanjem.
Olga je uživala kad bi je prepoznali
Knjiga ‘A Greater Love‘ u kojoj Olga priča svoju životnu priču je objavljena 2011. godine. Ubrzo nakon prodaje našla se u top 100 najprodavanijih knjiga na Amazonu. Dosad je prodana u više od 10.000 primjeraka. Prevedena je na njemački, talijanski i španjolski jezik. Nažalost, ne i hrvatski.
‘Mislim da je objava ‘A Greater Love’ bio izvorom ogromnog ponosa za Olgu. Kada smo je prvi put objavili, Olga je uživala u trenucima kada bi joj se neznanac u lokalnom supermarketu približio i rekao da ju je prepoznao kao ženu koja je bila u novinama’, kaže nam James Gillespie, koautor knjige.
‘Na neki način, ta ratna priča kazuje mnogo o Olgi: ona je predana, odlučna i avanturistica. Žena koja ne prihvaća ‘ne’ kao odgovor i koja nikad ne odustaje. Ono što je u životu napravila je izvanredno i rad s njom je za mene bio dirljiv i inspirativan’, govori Gillespie.
Ispraćena na posljednji počinak
U srijedu 20. prosinca 2016. sprovodne obrede za Olgu, koja je preminula 10. prosinca u 93. godini, predvodio je fra Ljubomir Šimunović, voditelj Hrvatske katoličke misije London.
Prije šezdeset godina gospođu Olgu Watkins providnost je dovela u London. Iako je najbolje godine svoga života darovala ovom gradu, nikada nije zaboravila svoje hrvatske korijene. Ne samo za vrijeme Domovinskog rata, nego i prije i poslije, pomagala je potrebitima, kao i hrvatskoj misiji u Londonu, na čemu joj je fra Ljubomir zahvalio. Prigodno slovo o Olgi izrekli su i povjesničarka umjetnosti Flora Turner Vučetić i James Gillespie.
Datum objave: 22.12.2016.
