U Savjet Vlade za Hrvate izvan Republike Hrvatske ušao sam s najboljom namjerom 2013. godine (za vrijeme kad je predsjednik Vlade bio Zoran Milanović) i shvaćao sam (i još dan danas shvaćam) svoju funkciju isključivo kao službu hrvatskome narodu, usmjerenu na dobrobit hrvatskoga iseljeništva, hrvatskih manjina u pojedinim državama i konstitutivnog hrvatskoga naroda Bosne i Hercegovine.
Prisjećam se svojih riječi predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću na prvoj sjednici drugog saziva u Zagrebu 2017. godine “da se zapravo više nisam htio kandidirati za člana Savjeta nakon razočaravajućeg iskustva tijekom prvog saziva Savjeta Vlade koji nije bio urodio plodom”, da bih tog istog dana bio izglasan za Predsjednika ovog savjetodavnog tijela, jer je za mene iskustvo tijekom sjednice Savjeta u Vukovaru godinu dana prije, to jest 2016. godine, vratilo nadu i pozitivno ozračje.
Englezi imaju izreku “Its the hope that kills you” (nada je ono što te ubija) – a nadam se da neće biti tako. Kao članovi Savjeta, većina nas nismo izabrani dužnosnici – već smo imenovani da budemo glasovi Hrvata izvan Hrvatske pri Vladi i Središnjem državnom uredu – i ne planiram odustati od uloge glasa svog naroda.
Postavljamo teška pitanja, ne da bih izdvojili jednu osobu ili grupu, već da bismo svi ovdje na okupu pridonijeli izrađivanju vizije i ponudili bolja rješenja za danas i za budućnost. Što Hrvatska treba od svoje dijaspore? Što Hrvatska želi od svoje dijaspore? Mnogi se pitaju jesu li to samo novac, poslovni kontakti, politički odnosi – koje je dijaspora uspjela njegovati i razvijati vrijednim radom, ustrajnošću i pukom odlučnošću jer nije bilo druge stvarne mogućnosti – jer neuspjeh nije bila opcija.
Iako su nam roditelji usadili ponos što smo Hrvati, ljubav prema Domovini, i osjećaj zajedništva, svojim su nas primjerom naučili da se moramo potruditi i boriti za sve što želimo.
Što dijaspora želi od Hrvatske? Što će dijaspora biti spremna pridonijeti Hrvatskoj u budućnosti?
Je li to jednostavno mjesto za odmor? Da posjetimo obitelj? Navijati za naše Vatrene? Ili postoji li nešto više? Što je to što će privući moju generaciju – drugu generaciju – da bude uključena – među ostalim u politički i društveni život Hrvatske?
Prvoj generaciji, koja je napustila bivšu Jugoslaviju, cilj je bio slobodna Hrvatska – a što je drugoj generaciji cilj? A ljudi često zaborave da je pitanje dijaspore još puno šire jer ono također obuhvaća naše ljude koji su napustili svoja ognjišta nakon stvaranja Hrvatske a pogotovo tijekom ovog zadnjeg vala odlaska. Što je to što će njih vratiti njihovim domovima u Hrvatskoj jer njihovi korijeni nisu toliko duboki vani kao što su korijeni onih koji su napustili Domovinu prije više desetaka godina ili čiji su potomci rođeni u iseljeništvu.
Povijest se ponavlja – a vrijeme nam je najveći neprijatelj – trebamo zajedno tražiti prave odgovore. Imamo li viziju odnosa za razdoblje od recimo sljedećih 5 godina.
Što želimo?
Pozdravljam pothvat Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske izradom Nacionalnog plana i vizije razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske za 2021. do 2027. godine i nadam se da će uroditi plodom. Predlažemo da se uključe u rad stručne skupine za izradu nacrta prijedloga tog plana uz dugu listu predstavnika javne vlasti iz Hrvatske, što kvalitetniji i širi krug predstavnika Hrvata izvan Hrvatske – trebaju nam ljudi s vizijom – da radna skupina može zajedno izraditi odgovore na pitanja koje sam ranije postavio i definirati društvenu i političku ulogu Hrvata izvan Hrvatske u modelu jedinstvene domovinske i izvandomovinske Hrvatske.
Nažalost, za razliku od prošlih godina, nisu u mogućnosti biti s nama na ovom zasjedanju Savjeta predsjednik Vlade RH Andrej Plenković niti predsjednik RH Zoran Milanović – pa ćemo prikazati njihove snimljene video poruke – a koliko sam razumio, radi tehnički poteškoća vezano za format sastanka putem videokonferencijskog uređaja, HRT nije bio u mogućnosti prenositi plenarnu sjednicu. Nadamo se da će se ponovno pridružiti radu Savjeta u sljedećem sazivu i da će HRT ponovno prenositi plenarnu sjednicu kad se bude održala idućeg puta uživo.
Predlažemo da se ubuduće stvore slične radne skupine koje će se baviti pojedinim pitanjima koja su značajna Hrvatskoj i Hrvatima izvan njezinih granica – jer bez komunikacije, dijaloga i aktivnijeg rada tijekom cijele godine – s obiju strana – a ne samo tijekom razdoblja uoči i za vrijeme godišnje sjednice Savjeta Vlade – neće biti značajnijeg napretka vezano za pitanja koja stoje otvorena već dulje vremena.
Kako mi je ovo zadnja sjednica kao predsjedniku Savjeta, iskoristio bih priliku i izrazio koliko sam ponosan na naše ljude u Hrvatskoj i one izvan Hrvatske koji su pridonijeli tijekom tragedije i razaranja izazvanih potresima na Banovini. U vrijeme tragedije, nevjerojatno je kako se naši ljudi okupljaju kako bi pomogli, svaki na svoj način – i kako se suosjećanje i osjećaj zajedništva pokazuju kroz djela – a ne samo kroz riječi – podsjećajući nas na to kako su se Hrvati iz cijelog svijeta ujedinili u zajedničkom pothvatu tijekom 1990-ih. A na nama je svima da nađemo načine kako nas može ujediniti nešto više osim npr. nogometa i tragedija.
Za kraj, ostavljam vas s riječima sv. Ivana Pavla II., velikoga prijatelja hrvatskog naroda – čovjeka koji je imao veliki utjecaj na osamostaljenje i posebnu ulogu u međunarodnom priznanju hrvatske države; koji je beatificirao bl. kardinala Alojzija Stepinca, bl. Mariju od Propetog Isusa Petković i bl. Ivana Merza, i tijekom svog pontifikata kanonizirao dvojicu Hrvata: sv. Leopolda Bogdana Mandića i sv. Marka Križevčanina: “Molim vas – nikad, nikad ne gubite nadu, ne sumnjajte, ne malakšite i ne dajte se nikad obeshrabriti. Ne bojte se!”
Kada pomislim na svoje roditelje (otkud i s čime su krenuli), na njihovo odricanje i žrtvu za svoju obitelj, i na sve što su uspjeli ostvariti u životu; i na sve one koji su se na bilo koji način borili i žrtvovali, a posebno one koji su položili svoje živote za naš hrvatski narod i za našu hrvatsku domovinu – kako odustati od pokušaja da doprinesemo nešto više i nešto pozitivno?
Nikada nećemo odustati od Hrvatske! Nema predaje!
Ivan Tomislav Grbešić rođen je 1975. u Sudburyu, Ontario (Kanada). Oženjen je i otac četvero djece. Diplomirao je političke znanosti (međunarodne odnose) na Laurentian University i pravo na Pravnom fakultetu na University of Ottawa. U odvjetničkoj struci radio je u kompaniji Goodman and Carr LLP, a od 2002. u Stikeman Elliott LLP, u Torontu. Od najranije mladosti aktivno je sudjelovao u zbivanjima hrvatske iseljeničke zajednice obnašajući različite funkcije i poslove: bio je član udruge Hrvatsko kolo i tamburica, Sudbury; član župnog vijeća u Hrvatskoj katoličkoj crkvi Sveti Marko te u Hrvatskom centru (Sudbury), tajnik i član Izvršnog odbora; program (Sudbury, Kanada) voditelj i producent subotnjeg jutarnjeg hrvatskog radio programa; voditelj i producent 20-to minutnog dnevnog telefonskog biltena Hrvatske novosti za vrijeme Domovinskog rata, na osnovi vijesti HINA-e; član Canadian First World War Internment Recognition Fund-a – Endowment Council (Winnipeg), predsjedavajući član Zakladnog vijeća i predstavnik hrvatske zajednice u Zakladnom vijeću, lobirao je kanadsku vladu, koordinirao protestne skupove te organizirao dobrotvorne akcije za pomoć Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata; istraživao povijest Hrvata u Sjevernom Ontariju, član Upravnog odbora Hrvatskog Informativnog Centra/ HIC-a i urednik hrvatskih vijesti na engleskom; član je Croatian-Canadian Scholarship Fund-a (Toronto); bio je član Hrvatskog nogometnog kluba, Adria u Sudbury; član Kanadsko-hrvatske gospodarske komore (Toronto); član Odbora za odnose s vladom, za obrazovanje, kulturu i nasljeđe, za nadzor, i za godišnje nagrade najuspješnijim gospodarstvenicima te nagrade za doprinos zajednici; član je nekoliko profesionalnih kanadskih udruga te Hrvatsko-američke udruge odvjetnika. U Savjetu Vlade za Hrvate izvan RH član je od 2013. godine, a od 2017. član Upravnog odbora i predsjednik Savjeta.
Autor: CroExpress Datum objave: 06.06.2021.
