PROČITAJ NAJNOVIJE VIJESTI IZ HRVATSKOG ISELJENIŠTVA

14.07.2020
tekst
tekst

Istinite priče

HRVAT IZ BOSNE I HERCEGOVINE 'Žao mi je što neki Hrvati rimokatolici iz BiH nose u džepu domovnicu i putovnicu Republike Hrvatske, a kažu da nisu Hrvati'

Foto: CroExpress

Foto: CroExpress

Br. pregleda: 3768

CroExpress/Anto Pranjkić

U dva zadnja dana kao da se skupila cijela povijest ljudskog čovječanstva. Uistinu nama Hrvatima katolicima, bez obzira odakle dolazili, ova su dva dana vrlo važna. Mi, koji smo podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, učeni učenjem i znanjem naših fratara znali smo da trebamo prije svega biti dobri ljudi, potom dobri kršćani, a poslije i dobri domoljubi, jer čovjek bez ove tri vrlo bitne moralne sastavnice, kao da nije čovjek, kao da u svojim genima ne nosi onu Božju dobrotu koju smo od Apsolutnog dobili na dar. I izgleda nam kao da je zatajio one Božje zapovijedi, kojih bi se trebali sjetiti svaki puta kada odemo na ispovijed. I sjetimo se. I pokajemo se. Ali,… opet Jovo nanovo. Jednostavno, nismo savršeni i tko god od nas tražio savršenstvo neće postići cilj. Ali, to ne znači da se ne trebamo zalagati da bi bili što savršeniji.

Nešto mi se danas, 30 svibnja, poče vrzmati po glavi i dok razmišljam o danima ponosa i slave, ne mogu a ne sjetiti se nekih životnih prekretnica koje su mene i moju generaciju od golobradih mladića, koji su se do jučer igrali kauboja i partizana, pretvorili u ratnike i baš u danima kada smo trebali ostvarivati svoje mladenačke ljubavi, završavati fakultete i postajati ljudi. Ljudi smo postali. Itekakvi. I to na iskustvu. Uz pušku, u rovu, uz zvuke granate, uz jecaje i plač, suze, gromoglasnu jeku ucviljene duše za izgubljenim prijateljem, uz brojne zavoje na rukama i nogama zbog olova, koje je s jedne strane ušlo a s druge izašlo i koje su nam danas tu da nas podsjete na dane ponosa i slave.

Jesmo li postigli cilj? Jesmo li postigli rezultat? Jesmo li iskoristili iskustvo koje smo stvarali kroz nošenje teškog bremena rata i poratnih nesnalaženja, lutanja u razmišljanjima, neizgrađenim stavovima, neargumentiranim promišljanjima… Jesmo li? Bezbroj pitanja, a odgovor je samo jedan. I zna ga samo jedan. Onaj gore na nebesima.

2020. godina. Dan Državnosti Republike Hrvatske. Je li to dan kojega trebaju slaviti ljudi iz BiH, Hrvati rimokatolici? Je li ili nije? Neki nas uče da mi nismo Hrvati nego da smo Bošnjaci, a ne Hrvati. Mene nikada nitko nije zvao Bošnjakom. Svi su me zvali Bosancem. Jesam, ali kada bi se krvna zrnca prebirala sigurno bi se svašta tu još našlo. No, Bošnjak, sigurno nisam i ne osjećam se tako. To ne znači da mi Bošnjaci nisu dragi kao narod, kao ljudi iz moje zemlje, zemlje u kojoj sam rođen i koje se nikada, ni zašto na svijetu ne bih odrekao. Imam državljanstvo BiH po rođenju. Dakle, Bosanac sam. Imam državljanstvo RH po više osnova, dakle Hrvat sam. I trebam danas slaviti Dan državnosti Republike Hrvatske.

Žao mi je što danas neki Hrvati rimokatolici iz BiH nose u džepu domovnicu i putovnicu Republike Hrvatske, a kažu da nisu Hrvati. Ako se ne osjećaju Hrvatima, ni po čemu drugom, onda bar po tom papiru koji im je nekada, pa i sada ,značio izlaz u svijet. Takvih deklariranih Hrvata ima dosta i među onima koji svoje hrvatstvo ističu svaki dan, a kad treba 'zagristi' onda ih nema nigdje.

Osjećam se rimokatolikom. Ne zbog diplome teologa. To je samo papir. Važno je što je uglavi ostalo od silnih predavanja i bubanja po sarajevskim i talijanskim parkovima, vlažnim sobicama i skupim restoranima i kafićima. Da, skupima, jer studentima je sve skupo. Čast izuzecima koji su mogli i imali. Osjećam se rimokatolikom jer pripadam tim ljudima i slažem se da naši hrvatski katolički svetci nisu samo hrvatski, nego i rimokatolički. Isto onako kako je sveti Franjo Asiški talijanski rimokatolički svetac. Koliko sam dobar rimokatolik? E, to je pravo pitanje. Zapitamo li se kad? No, ono što smatram najvažnijim jeste kakav sam čovjek? Dopuštam li drugom ono što ja želim? Činim li drugom ono što ja ne želim?

Nije to samo rimokatolička vrijednost. Ona je ljudska. Uzvišena, jer ona u sebi nosi ono božansko što smo dobili na dar. Možemo li trpjeti bez mržnje? Možemo li se nositi s nepravdom, moći a ništa ne učiniti? To su prava pitanja, koja sam sebi postavljao ovih dana u ovom mjesecu, turbulentnom, napetom, punom emocija, sjećanja, uspomena, potreba, planova, želja…

I dok se prisjećam svog ratnog puta i gledam fotografiju iz olujnih dana dolazim do zaključka da su sve žrtve uzaludne. Sve bez izuzetka, ako stanje ostane ni na nebu ni na zemlji, ako nepravda, a jeste živa, konačno ne umre… Nismo ništa učinili ako stanemo na pola puta. Vrijeme je da se obračunamo sa onima koji ne znaju biti ljudi. Vrijeme je da se pokrenemo i nepravdu istjeramo iz naših srca, a mržnju udaljimo iz naših misli. Vrijeme je da svoje živote uzmemo u svoje ruke i pokušamo izgraditi bolji i ljepši svijet.

Ono što ćemo sigurno dobiti jeste čista i mirna savjest, jer ćemo barem nešto pokušati učiniti, a ne stajati skrštenih ruku i gledati kako nešto radi u naše ime bez nas. Vjerujem da moja razmišljanja nisu bila uzaludna, nego poticajna misao za sve one koji su klonuli, stali, zaboravili, propustili, zastali…, da se probude i shvate da u svojoj duši nose Božju klicu, klicu dobrote koja potiče, opominje, nosi i donosi.

31.05.2020.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2020.