PROČITAJ NAJNOVIJE VIJESTI IZ HRVATSKOG ISELJENIŠTVA

22.07.2019
tekst
tekst

Istinite priče

DJEVOJKA IZ IRSKE MEABH CARLIN 'Stojim pred vama ovdje, u Međugorju, bez kolica i štaka'

Foto: medjugorje-info.hr

Foto: medjugorje-info.hr

Ona je ispričala svoju životnu priču, ispunjenu križevima i patnjom, ali na kraju ispunjenu međugorskim mirom i radošću.

Autor: CroExpress

Meabh Carlin je kazala kako je odgojena u obitelji u kojoj su Bog i vjera vrlo važni. 'Kao dijete roditelji su me učili da mi je Bog prijatelj. Kad sam postala tinejdžerica, vjera nije bila nešto moderno i zanimljivo u mojoj generaciji. Išla sam na misu nedjeljom, a srce i duša su mi bili negdje drugdje. Uvijek sam voljela plesati. Strastveno. To je za mene bilo prirodno Od rane mladosti sam sanjala da postanem strastvena balerina - najbolja koju je svijet ikada vidio. Onda sam shvatila da mi je srce prazno. Nedostajao mi je Bog, a Boga sam upoznala kroz molitvu.'

A onda je ispričala svoju potresnu životnu priču: 'Dok sam bila u Madridu, trećeg dana boravka udario me auto. Nakon opuštanja s prijateljima, prelazili smo cestu na mjestu gdje smo odsjeli. Mama mi je uvijek govorila stani, pogledaj, poslušaj…

Kao tipični učitelj pomagala sam da prijeđemo ulicu. Kad smo došli do trećeg, podignula sam lijevu ruku nisam imala vremena, ni disati, prema meni je išao taksi, i to vrlo brzo. I vidjela sam da se neće stići zaustaviti. A ja neću imati vremena maknuti se i u tim trenucima nekoliko sekundi je prošlo kao u usporenom filmu. Pomislila sam, ako zatvorim oči, ponovno mogu preživjeti sve te djeliće sekunde. Taksi me udario s lijeve strane, odletjela sam u zrak i dok sam padala, znala sam da ne smijem dopustiti da mi glava prva udari u zemlju.

Nisam bila spremna umrijeti, rekla sam u sebi, i činit ću sve da se to ne dogodi. Sve do danas ne znam kako se dogodilo to, dok sam padala, činilo mi se da negdje uranjam. Odjednom sam se u zraku okrenula za 180 stupnjeva i završila na nogama.

Znanstvenici mogu govoriti gravitacija - ja smatram da je to Božje djelo. Uspjela sam prijeći cestu i pasti u ruke 'totalnog' stranca. Prije nego što sam bila svjesna što se dogodilo, cijela skupina hodočasnika i moji prijatelji našli su se oko mene i pokušali mi pomoći. Iako sam imala strašne bolove, nakon što me hitna pomoć odvela u bolnicu, tamo su obavili za mene izuzetno bolne pretrage.

Prebacili su me na intenzivnu njegu. Tamo sam ležala šest sati nisam mogla razgovarati sa španjolskim liječnicima i medicinskim sestrama. I nisam bila sigurna hoću li umrijeti ili neću. Samo sam u tim trenucima htjela svojoj obitelji reći da ih volim. Nisam znala što da radim, onda sam zatvorila oči i molila. I s malo snage što mi je ostalo počela sam moliti Zdravo Mariju. Od svih molitvi sjetila sam se ove molitve. U tom trenutku mi je trebala Majčinska utjeha i saznanje da je Gospa uz mene. Osjetila sam veliki mir. Ako moram umrijeti, to je Božja volja. Taj mir osjećam u ovoj zemlji.

Sljedećeg jutra rekli su mi da sam imala mnogostruke prijelome na nogama, koljenima, kralježnici. I zahvaljujući molitvi i podršci, provela sam deset teških dana. Kada sam se vratila kući, primili su me u bolnicu u Irsku. Donijeli darove, razglednice, slatkiše…

Pripremali su me za operaciju i tamo sam bila šest tjedana. Kirurg je u zadnji tren promijenio mišljenje i poslao me kući.Roditelji su oklijevali zbog medicinskih rezultata. Svako se mora suočiti sa svojim bolešću na herojski način, razmišljala sam.. U sobi sam bila s pet starijih žena koje su me ispunile nadom. I dokazale mi da nisam sama u svoj patnji.

Mislim da je život kao putovanje, nikad ne znamo kakav će se put otvoriti iza sljedećeg kuta. I moramo imati povjerenja u Božji plan za nas. Moj put nije bio lagan. Nakon godinu i pol u kolicima, ponovno učiti hodati je bio izazov koji je katkada bio težak. Bilo je trenutaka kad sam mislila da više nikada neću ni hodati, ni plesati. Devet mjeseci od dana nesreće, ipak, počela sam hodati. Osjećam da je svaki korak koji načinim korak bliže Bogu. Znam da ovo nije nesreća, već Božji plan', kazala je Meabh.

Gledajući ranjene noge i s bolnim uspomenama, to iskustvo mi daje poslanje i čvrsto vjerujem da se sve događa s nekim razlogom i da je naša patnja dio veće predviđene slike. I stalno dalje učim.

Prošle godine kada se u Irskoj pripremao pedeseti euharistijski kongres, ja sam sjedila u kolicima jedva da sam mogla hodati. Sada stojim pred vama ovdje u Međugorju bez kolica i štaka (veliki pljesak četrdeset tisuća mladih). Ove godine prešla sam devet milja maratona u Belfastu. Popela sam se na dvije najviše irske planine. Nisam vjerovala da će doći dan kada ću tako nešto moći učiniti. Bog mi je dao snagu tijela, duha i duše…

Dao mi je iskustvo koje je jedno od najtežih i najbogatijih. Nosim svoje ožiljke kao ratne trofeje, hodam uspravno i idem naprijed…

Izvor: medjugorje-info.hr

01.07.2019.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2019.