Teško je započeti, ali pokušat ću. Zovem se Kristine Petrušić i imam 38 godina. Majka sam dvoje djece: Mihaela i Benedikte Petrušić. Moji su me roditelji od prvog trenutka života odgajali u vjeri. To možda i jest bila više tradicionalna vjera, ali i toj tradicionalnoj vjeri mogu mnogo toga zahvaliti, jer me sačuvala od puno čega. U braku sam s Krešimirom Petrušićem četiri godine. Inače sam učiteljica razredne nastave i njemačkog jezika i jako volim svoj posao, ali za odgoj vlastite djece nije mi ga bilo teško žrtvovati, jer i brak i majčinstvo dimenzije su koje donose svoje ljepote i svoje bogatstvo.

Teško je žrtvovati, ako si sebi na prvom mjestu. Ako sebi nisi najvažniji, onda zbilja ide i iskusiš velik blagoslov i, povrh svega, ljubav. Ako na svakodnevne obveze gledam kao na veliko opterećenje, npr. kako imam još za ispeglati, oprati, pospremiti, bit će mi još teže. Međutim, ako u sebi pokrenem ljubav za taj rad i dok peglam slušam glazbu, promatram stvarčice svoje djece ili činim to uz razgovor s mužem, onda to ide, i mnogo se manje umorim. Važno je da djeca odrastu u ozračju ljubavi. Oni hrle za tim, ne samo za ljubavlju oca ili majke – oni žive od ljubavi koja vlada između oca i majke.

Treba poštivati život od začeća

Najljepši trenuci u trudnoći sigurno su prvo micanje, tj. kad shvatiš: ‘Nisam sama! Netko je stalno sa mnom.’ Isto tako, pamtim prvi doticaj i razgovor s djetetom; kad maziš trbuh i to malo stvorenje reagira na pritisak tvoje ruke. Moji najteži trenuci u trudnoći bili su odlasci ginekologu. Postavljane su različite dijagnoze. Doživjeli smo situaciju kad su dva ginekologa istovremeno gledala istu ultrazvučnu sliku i svaki je vidio nešto drugo. Zar to nije čudno? Nitko to čudo života pod tvojim srcem ne naziva djetetom, nego „plodom” ili ga nazivaju ‘to’ ili ‘ono’. Molim prvenstveno za to da se nauči poštivati život od samog začeća, bez kategoriziranja:bolesno – zdravo, vrijedno – bezvrijedno, lijepo – ružno, preveliko – premalo, prekratko – predugo…

Kad sam bila u 23. tjednu trudnoće, uputili su me stručnoj specijalistici za ultrazvučnu dijagnostiku u Petrovoj bolnici u Zagrebu, koja mi je nakon točno dvije minute ultrazvučnog pregleda rekla: ‘Ah, to je jedan mali pehist! Nosna kost mu je skraćena (to je pokazatelj za Downov sindrom), predlažem kordocentezu (vađenje krvi iz pupčane vrpce), etičko povjerenstvo i prekid trudnoće.’ Ostala sam šokirana onim što se sve izgovorilo u samo dvije minute. Tko ima pravo nazvati nečije dijete pehistom, pa i kad je bolesno? Gdje su tu ljudska prava djeteta? Kakav je to odnos visokoobrazovane specijalistice prema ženi u 6. mjesecu trudnoće? U kakvom to svijetu živimo? Što je najžalosnije, takve se stvari događaju svaki dan. Pitam se (a možda i ne želim znati) koliko je abortusa na taj način napravljeno? Koliko je djece ubijeno?

Kad sam odbila kordocentezu (opasan pregled za dijete), specijalistica je ispisala karton. Zatim sam morala otići na prvi kat bolnice u sobu gdje me čekao drugi doktor i medicinska sestra za pisaćom mašinom. Ginekolog je sestri diktirao ono što je bilo ispisano na kartonu, medicinska je sestra tipkala, a ja sam sjedila u toj uistinu ružnoj, prljavoj sobi, na prastarom drvenom stolcu, između njih dvoje. Zatim sam morala potpisati natipkano, da odbijam daljnje pretrage i da sam upoznata s tim kakvo dijete nosim.

Živimo u čudnom i izokrenutom svijetu

Nakon toga su mi govorili kako je Down-dijete teško dijete, kako trebam dobro razmisliti i da je prekid trudnoće najbolje za mene, muža i, naravno, dijete. Kad sam odbila svaki daljnji razgovor, tražili su da dođe moj suprug, da s njim porazgovaraju. Rekla sam tom liječniku: ‘Moj je muž danas zdrav, a sutra može oboljeti, hoću li ga onda napustiti i dovesti k Vama? Mogu roditi zdravo dijete, koje će kasnije oboljeti, što ću onda, baciti ga u kantu za smeće? Ni za što nemamo garanciju. Zdravlje nije garancija za dug život.’ Ne znam je li me razumio, ali me nakon toga pustio na miru.

Do kraja trudnoće prošla sam kroz jako teške trenutke. Ukrali su mi svu radost. Danas se sramim svojih velikih strahova i suza. U tom sam se vremenu susrela sama sa sobom i prepala sebe. Počela sam analizirati: Zašto se bojim? Bojim li se vlastite žrtve? I otkrila sam da se bojim žrtve. Bojim se jer moram žrtvovati nešto svoje i da će mi u životu biti teže nego drugima, te da ću za sebe imati manje vremena. Otkrila sam, ukratko, da sam sebična i da sebe previše volim. Otkrila sam da u sebi nosim strah, a ondje gdje živi Bog, nema straha. I tako sam u tom vremenu najbolje upoznavala sebe.

Bojala sam se križa, a križ je simbol Isusa kojeg sam, ‘navodno’, toliko voljela i ljubila. Shvatila sam da moja ljubav prema Isusu nije iskrena i potpuna. Ne možeš voljeti Isusa, a pri tome ne voljeti njegov križ. U ovoj fazi mog života Isus je počeo raditi na meni i mijenjati moje srce. Žrtva je umiranje samom sebi, ona oslobađa. Bog kao da me svaki dan pitao: ‘Jesi li uistinu bezuvjetna u svojoj ljubavi prema tom stvorenju koje ću ti povjeriti?’ Tek kad sam odgovorila: ‘Učini me spremnom, Isuse!’, teret je pao, strah je polako nestajao i ja sam se oslobodila. Ali dok je do toga došlo, prošla je gotova cijela trudnoća i još neko vrijeme iza nje.

Bit ću iskrena, društvo ti nametne: Ako si bolestan, nevrijedan si ili si manje vrijedan. Sama riječ invalid znači manje vrijedan. To je žalosno, pogrešno i to svakako treba promijeniti. Tjelesno zdravlje nije i ne smije biti najvažnije, a u našem društvu jest.

Zdravlje je postalo novo zlatno tele, kojem se svi klanjaju

Uvijek samo čujemo: ‘Daj nam, Bože, zdravlja, drugo nam ne treba. Nek je živo i zdravo!’ Nitko ne zaziva Božji blagoslov, život bez grijeha i radost duha. Zato Vas molim, dragi čitatelji ovog teksta, promijenite to, od danas. Zazivajte Božji blagoslov na trudnice, djecu, osobe! Zabrinjavaju me ljudi koji misle da smiju i trebaju dati pečat vrijednosti. Nekog prije poroda prozovu pehistom ili ga smatraju monstrumom koji se ne bi trebao roditi, a druge nazivaju „normalnima”, dok oni cijeli život djeluju agresivno i delinkventno. Odlazak na svakodnevnu misu i moć molitve u tom su nam vremenu jako pomogli. Iskusili smo plod prikazanih misa, post i molitvu dragih nam ljudi.

Kad sam nakon 15 sati poroda ugledala ‘našeg’ malog Mihaela, bilo mi je sve jasno: ‘To je naš mali Mihael, kojeg nam je Bog povjerio! Dobro nam došao i blagoslovljen bio!’ Nije mi bilo važno što sve ima, što ne, što je bilo i što će biti. Uživala sam u trenutku Božjeg blagoslova koji se tog trenutka spustio na nas. Mihael tjelesno nije bio potpuno zdrav. Nedostajao mu je dio debelog crijeva (anomalija koju nijedan od ginekologa nije vidio jer se ona ne može vidjeti), te je odmah nakon poroda trebao biti operiran. Nisam okrivljavala Boga ni u jednom trenutku: zahvaljivala sam mu na divnim liječnicima i što mu je dao dobru kilažu (4130 g) za uspješnu operaciju. Bog nam je ostavio savršen svijet i On nas voli. Nije rekao: ‘Idem obitelji Petrušić poslati dijete bez dijela debelog crijeva!’ On prije govori: ‘Idem im pomoći da to sve skupa sredimo’. I Bog je s nama! To osjećamo kod svake pretrage.

Moje je mišljenje jasno: tjelesno zdravlje nije i ne smije biti najvažnije, ono je važno, ali ne najvažnije. Kakav je bio naš Isus kad su ga razapeli? Pun tjelesnih rana. Na kraju, i mnogi su sveci umirali u bolestima ili su iskusili tjelesne patnje. Mislim da bolesti posebno sjedinjuju čovjeka i Boga. Kad razgovaram s bolesnicima, često shvatim da sam bolesnija od njih (u duhovnom smislu). Put kroz tri operacije kroz koje smo morali proći, i hrpu pretraga, koje znaju biti i jako bolne, dug je, ali je to put koji je bio prohodan – Isus ga je prohodao za nas svojim koracima na Kalvariji.

Tijekom druge operacije, bilo je, možda, najteže. Doživjela sam najbolnije trenutke svog života, kao Majka, ali preko tih trenutaka, u kojima nismo znali hoće li Mihael preživjeti, Bog nas je vježbao u tome da shvatimo da Mihael nije naš, nego njegov. U trenutku kad smo suprug i ja rekli: ‘Boli nas i kida nam se srce, ali uzmi ga, ako je to volja tvoja.’ U tom trenutku, Mihael je potpuno ozdravio.

Neki su stalno govorili kako je Mihael bolestan zbog nekih grijeha prabaka, pradjedova itd. Suprug i ja smo bili ‘zarobljeni’ tim mislima. Stalno smo razmišljali za koga od naših pokojnih još nismo platili misu. Meni nikako nije bilo jasno zašto bi Bog dopustio da jedno malo, čisto stvorenje koje može biti odgovorno jedino za sebe i svoja djela (jer, na kraju, ne mogu ja ispovijedati grijehe svoje prabake na ispovijedi, nego samo svoje) treba patiti zbog nekog tko je možda bio škrt, bezobrazan i sl. U tom vremenu smo pojačano tražili Božiju prisutnost kroz odlazak na svete mise, klanjana i duhovne seminare. Gospodin je u potpunosti odgovorio na sve što nas je kao obitelj mučilo. Poklonio nam je oslobođenje duha i srca od misli o nekom prokletstvu.

U treću smo operaciju ušli bez straha

Ta operacija, koja je trebala trajati pet sati, bila je gotova već nakon dva i pol sata. Čekala se njegova prva stolica, koja je trebala nastupiti treći dan. Mihael je, međutim, nakon operacije sjeo na krevet, pljeskao rukama i dočekao me s osmijehom govoreći: ‘Mama, ja bih išao AMEN (to mu je inače bila riječ za svetu misu)’. Njegove su oči sjale. Plakala sam od sreće, jer sam shvatila što imamo s Bogom – imamo apsolutno SVE. Mihael je prvu stolicu imao odmah dan iza operacije i kirurg nije povjerovao sestrama, pa je sam došao provjeriti. Rekao mi je: „Nisam još imao pacijenta koji me dan nakon operacije dočekao na krevetu plješćući rukama i tako brzo dobio prvu stolicu. Umjesto mjesec dana boravka u bolnici, Bog nam je iskazao milost da nam je već nakon 9 dana omogućio da odemo kući.

Kod kuće je krsni kum Mihaelu poklonio dječju Bibliju. Tijekom trudnoće, suprug je Mihaelu svaku večer čitao iz Biblije za mlade po jednu priču iz Starog odnosno Novog zavjeta. Mihael je pomno listao tu svoju dječju Bibliju. Zajedno smo gledali slike. Kad smo došli do posljednje, na kojoj je bio prikazan uskrsli Isus, oči su mu zasjale, Mihael je svojim skromnim rječnikom rekao: ‘Mama, taj Isus je s Mihaelom bio u bolnici!’ Pogledala sam ga: ‘Stvarno? Pa, što ti je rekao?’ Rekao mi: ‘Ne boj se!’ A ja sam rekao: ‘Hvala Isuse, Mihael se više ne boji!”

Vjerujem, sa svoje dvije godine on to nije mogao izmisliti. Shvatila sam da je Isus bio s njim i družio se s njim svaki put kad sam ga navečer morala napuštati i ostavljati samog u Klaićevoj. Shvatila sam da ljubav i bol, radost i tuga, smrt i uskrsnuće uvijek idu zajedno, jedno se rađa iz drugog. Mihael je danas izvrsno. Ima tri godine i mnogo je zreliji od svojih vršnjaka. Voli pjevati, igrati se, čitati i želi postati smetlar u komunalnoj spalionici (slagati smeće na traci – dijete ima jasne predodžbe).

Zato, drage trudnice, ja sam ponosna mama bolesnog djeteta i mogu vam sa stopostotnom sigurnošću reći i uvjeravam vas: Ne bojte se, što god vam rekli! Naš Bog koji je veći od svake bolesti i svakog osjećaja, s vama je, koje li divne garancije! Kad ugledaš dijete koje je Bog namijenio baš tebi, tako će ti biti svejedno kakvo je ono i kakvo će ono biti. Voljet ćeš to čudo koje raste pod tvojim srcem i svaki komadić na tom Božjem djetetu. Svima vama koji ste roditelji bolesnog djeteta, čestitam, jer ste izabrani roditelji, izabrani zato što On zna da može računati na vas; znao je da imate njegovu ljubav u sebi i da ćete njegovo stvorenje prihvatiti, voljeti, željeti i na kraju roditi.

Datum objave: 21.06.2014.