Piše: Petar Miloš
Kada me zamolila Vinka Bekavac (rođena u Bukovici, a živi u Freiburgu) da zabilježim priču njezina oca Ilije Klarića, sudionika Križnog puta, bojao sam se da ću sresti oronulog starca koji će mi ispričati ono o čemu je posljednjih godina, nakon desetljeća šutnje, već svjedočilo jako mnogo sudionika te hrvatske tragedije. A to znači da mi novine neće objaviti Ilijinu ispovijest. Jer znatiželju današnjeg čitatelja i slušatelja više golicaju politički proturječna tumačenja tih ratnih zbivanja, nego sami događaji i svjedočenje njihovih sudionika. Svejedno sam otišao u Bukovicu i našao u Vinkinoj kući u Mrkodolu ‘opranog dida’, koji izgleda dvadeset godina mlađi od nabrojanih godina. Uz to čovjeka mirne naravi, svježe pameti i kultiviranog ponašanja.
– Evo, star sam i na pragu smrti, ali se stalno čudim kako sam do ove dobi sve priživio i ovliko doživio, kaže mi Ilija na početku razgovora. Pa mi na dugo i široko ispriča kako se kao kurir u Šimićevoj pukovniji u veljači 1945. godine zatekao u Hercegovini, doživio pad Mostara i Širokog, pokolj hercegovačkih franjevaca, pa povlačenje prema Sarajevu i sav kaos koji je nastao ne samo u redovima vojske nego i civila. Sa svojom domobranskom pukovnijom Ilija je u tom kaosu propješačio do Bleiburga.
– Mi se veselili, jer se odnekud saznalo da će nas primit saveznici i Englezi, da će oni napraviti rvacku državu, a mi se vratit kući. Mladi ljudi uvik viruju da će bit kako njima paše. A kad sam vidio silu vojske i naroda na Bleiburškom polju, zna sam da neće bit dobro. Još kad je došo partizanski general Basta, pa kazo da za sat vrimena moramo odložit oružje i pridat se. A nigdi naši časnika. Šapće se o Bobanu, ali njega nema. I, šta ćeš… Svak gleda da spasi život, pa se počeše pridavat. Jedan po jedan, svi.
Ilija kaže da je 16. svibnja krenula s Bleiburga golema kolona zarobljenika, dugačka više kilometara. – Kad smo krenuli uz Dravu, gladni i umorni, ja čujem da iza nas puca. Onda se pročulo da partizani ubijaju one koji zaostaju. Pa je nastala prava trka. Sve jedni priko drugi. Svakog stra da će ostat straga. To je borba za goli život. Ma, mi se među sobom gužvamo, svađamo, tučemo… Neki su časnici skakali u Dravu, a partizani pucali na nji.
U Mariboru su partizani napravili logor, pa su, priča Ilija, počeli razvrstavati vojnike po tomu tko je bio ustaša, a tko domobran. – Skinulo svu robu s nas, priča Ilija. A bilo je ustaša koji su skidali i bacali crne uniforme, pa bi govorili da su domobrani. Ali je meni ostalo čudno, umrit ću a bit će mi čudno, kad se jedan Ćurić iz Bukovice svrsto među ustaše. A mi svi znamo da nije bio ni u kakvoj vojski, nego se uključio u rat kad je svak vidio šta će bit. A on navrno da je ustaša. Ako se nisam borio ka ustaša, mogu poginut ka ustaša, veli on nama. I više ga nikad niko nije vidio. Ja računam da su mu se rugali što je izbigava svaku vojsku, pa se uključio kad nije tribalo. Ali…
Povorka zarobljenika u kojoj je bio i Ilija nastavila je put prema Zagrebu, pa Papuku, Požegi… – Samo ne smiš zaostat, inače ti je metak. A ja mlad. Na Papuku su dolazili civili, pa nas tukli, bili… A najviše mi je u sićanju osto logor u Požegi. Dođe neki partizan i donese svakom papir da napiše kad smo se uključili u hrvatsku vojsku. Neki govore da je bolje napisat 41. i 22 godinu, a neki govore da je bolje napisat 45-tu godinu. Moj stric Stipan ispunio i za me i za se i napiso da smo se uključili 45-te godine. Sutradan nas postroji. Pa one koji su napisali 41., 42. i 43. godinu svrsta desno, a nas livo. Niko ne zna šta koga čeka. Ja samo mogu kazat da one s desna više nikad niko nije vidio. A bilo puno naši, pokoj im duši. Ilija je nastavio zarobljenčko pješačko putovanje prema Doboju, Sarajevu i Mostaru
Ja sam razmišljo da iz Jablanice pobignem iz kolone i krenem priko Blidinja i Vrana za Duvno. I baš tada ugledam kako partizani sasuše stotine metaka u jednog Duvnjaka što je razmišljo ko i ja, pa počeo bižat. Tako sam i to priživio.
U Mostaru su zarobljene domobrane prvo poslali u radni logor, a potom na služenje vojnog roka, pa je Ilija proveo još dvije godine u JNA.
– Pa mene pitaju naši znam li za njijove koji su bili sa mnom. Ja znam za neke, ali ne smim kazat. Ta mora šutnje je trala čovika. Priča Ilija da su neki domobrani u „priokretu“ ostali u selu, držeći da nisu krivi. Pa ga pitam jesu li on i njegovi suborci izabrali pogrešan potez krenuvši na put za Bleiburg.
– Moj Petre, nema tu pameti, nego samo sudbine. Evo, na svetog Antu (13. 6.), kad sam ja bio na Križnom putu, iz Duvna su otrali na kamionu 36 ljudi, domobrana. Otrali ji u Mostar i bacili u jamu u Nevesinju. I zamisli ti što se dogodilo. Ivan Anić priživio. Vezalo ji po dvojicu. Ivan Anić bio svezan sa Jozinom Bašićem. Pa se žica prikinula kad je Ivan pa na liticu. I osta živ, pa izaša iz jame. Pa se četiri godine krio u pojati. Za nj znala samo žena i nevista, čiji je muž Mijo završio u jami. Četeri se godine krio u pojati, pa kad je žena mu Ruža zatrudnila s Mirkom, eno on bio načelnik Općine, proćukalo se da bi Ivan moga bit živ. I Ivan se javi vlastima, pa im je ispričo da je iskočio iz kamiona u Studenim Vrilim. I dali mu osobnu legitimaciju. A onda je Ivan 1990. godine, kad je uoči smrti vidio da je stvorena Hrvatska, kazo ukućanim da 1945. godine nije iskočio iz kamiona u Studenim Vrilim, nego je bio bačen u jamu, pa priživio. Oću kazat da u životu triba imat malo sriće.
Ilija je početkom rata imao četiri razreda osnovne škole. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi. Vlasti su mu nudile učiteljski tečaj i posao učitelja. No Ilija nije mogao gledati Titovu sliku iznad glave. – Neka Titu štuje ko oće, ali bi meni kazali da sam izdajica, kaže Ilija. Zato sam radije izabro pasoš. Sad imam njemačku i austrijsku mirovinu. Ali i petero dice i puno unučadi. Nažalost, većina je u Njemačkoj. A što mi ne bi učinili ko američki predsjednik Lincoln koji je oprostio sve grije onim koji su bili na drugoj strani. I to su bili ljudi. A vako ćemo do amena svita jedni druge optuživat. Ajmo oprostit ko što smo u Domovinskom ratu oprostili Srbim koji su napali Hrvatsku.
Da utješim Iliju, kažem mu kako sam i ja žrtva Bleiburga, premda sam rođen nakon rata. Kao znatiželjno dijete sakrio sam se ispod šporeta kako bih čuo što na sijelu pričaju odraslih ljudi. Bilo mi je tada šest-sedam godina. Možda su spominjali i Bleiburg, pošto su na sijelu sjedili sudionici Križnog puta Jozo Gudelj i rodijak Iko Miloš. No mačak je prevrnuo drvo ispod šporeta, pa skrenuo pozornost na mene. A onda su me otkrili kao uljeza pa počeli šamarati i prijetiti da nikad ne smijem spomenuti Bleiburg i ono što sam čuo. Istinito kazano, ja tada ništa nisam razumio, a toga sam se događaja sjetio tek kada sam kao student sedamdesetih godina dospio u Njemačku i čitao emigrantski tisak i priču o Križnom putu. Ali sam, Ilija, prav – zdrav dobio batine radi Bleiburga.
Datum objave: 21.06.2014.
