Zovem se Branko (65.), odrastao sam i školovao se u Zagrebu. U Njemačku, u Mülheim a.d. Ruhr doselio sam daleke 1973. godine sa suprugom i kćerkom (7). Oboje smo radili mnogo, često i previše. Slobodno mogu reći da smo uspjeli u životu, stekli smo određeni ugled među Nijemcima i među našim sunarodnjacima, i šire. Imao sam dobar i odgovoran posao i bio cijenjen kod njemačkog poslodavca.
Ali…Najviše bih volio da tog ALI nema u životu moje obitelji. No, nije sve bilo tako lijepo. Svakodnevni pratilac, moj najveći problem i uvijek pri ruci bio je – ALKOHOL. Da, pio sam. Nisam pio da ugasim žeđ poslije ručka ili večere, ili da osjetim okus pića. Već kod prve čaše osjećao sam fini ukus i miris pića, ali kod druge, treće… sve je nestalo. Nisam imao umjerenosti, nije bilo kontrole, ne razmišljajući, ispijao sam čašu za čašom.
Ponekad, u takvom stanju pijanstva javila bi se pomisao, što će biti kad dođem kući!? Kako će reagirati supruga i kćerka kada se pojavim teturajući, na kućnom pragu? Nisam bio svjestan da svojim prekomjernim konzumiranjem alkohola upropaštavam svoj život, život svoje supruge i našeg djeteta.
Učestale su svađe, predbacivanja na moj račun (opravdano), davao sam stotine tisuća obećanja, ALI sve uzalud. Prolazile su godine, nisam se mijenjao ili vrlo malo. Unatoč svemu, trudio sam se voditi brigu o obitelji i materijalnim potrebama.
Živio sam i radio na dva kolosijeka. Pijanica, akoholičar veliki je majstor u laganju i pronalaženju izgovora. Prije više od deset godina, na nagovor supruge, potražio sam stručnu medicinsku pomoć u Münchenu. U razgovoru s psihologom nisam dao točan odgovor na pitanje, zašto pijem.
Pijem iz navike, kazao sam, i jer mi prija, iz dosade, kada sam ljut ili sretan – i još puno toga. Par godina kasnije sjedio sam preko puta istog psihologa, i na isto postavljeno pitanje vrlo kratko odgovorio – Ja sam alkoholičar. –
Nakon tih riječi pao mi je ogroman teret sa srca, osjetio sam se preporođenim. Od tada je prošlo dosta godina. I danas redovito idem na razgovor psihologu, jedanput tjedno, i redovito posjećujem skupove anonimnih alkoholičara. Osjećam potrebu da o svojim problemima razgovaram s onima koji imaju isti. Shvatio sam, da otvorenost i priznanje samom sebi i obitelji pomažu u liječenju ove bolesti. Alkoholizam je bolest čovječanstva.
U Njemačkoj djeluju Udruge tzv. Selbsthilfegrupen, mjesta gdje se okupljamo, mi pogođeni alkoholom, razgovorima pomažemo ponajprije sami sebi ali i cijeloj grupi.
Poljaci su u Duisburgu osnovali svoju AA grupu. I Hrvati bi trebali učiniti nešto po tom pitanju, za očuvanje našeg zdravlja, obitelji, za sreću naše djece, a i da se smanji broj razvoda brakova. Alkoholom su pogođeni i muškarci i žene podjednako.
Datum objave: 11.12.2014.
