CroExpress/Anto Pranjkić
Adminsitrativno pripada Brčko distriktu, ali graniči s općinama Lopare, Tuzla, Srebrenik,… Štrepci su živopisno malo mjesto većim dijelom smješteno uz tok Štrepačke rijeke, koju mnogi od milja zovu i Štrepačica. Pogotovo oni iz gornjeg dijela sela od Martića pa na više. Još uvijek se sjećam, nisam tako star, vijerova na Vrloveti. Ustajali smo u rano jutro kako bismo išli na obližnju rječicu. Branili vodi da prirodno klizi niz svoje korito, nego kamenjem stavljenim u vreće i lijepljenim zemljom s travom, zaustavljali i prikupljali određenu količinu vode kako bismo se mi mlađi mogli čak i utopiti, a oni stariji smočiti do pasa. I plivali smo. Naravno, tko je znao. Nismo svi. Ali plivali smo.
Vrlovetu smo voljeli u ljetno vrijeme kao i Muminu pećinu, Vilski dubak itd…
Štrepci su vam malo selo, putnici namjernici, koje svojom ljepotom, starim pričama, ali i radišnim ljudima jednostavno prianjaju za oko. Lokalitet Mumina pećina je jedna velika udubina u stijeni krečnjačkog podrijetla, gdje su se za vrijeme ratova skrivale različite vojske, pa su neki stariji dečki u poslijeratna vremena tu pronalazili svakojaka oružja, a ponekad se tu zadesio i neki zaostao ranjenik iz neke vojske. Hranili ga, pomagali mu, a kad bi ojačao ostavljao bi Štrepce i išao. U šumi strica mi Marjana nalazi se tzv. Vilski dubak. Uh, što su naši stari bili kreativni u pričama o Vilskom dubku.
Tako se pričalo kako je tu nekad boravio Kraljević Marko i baš ga majka u tom dubku držala dok nije odrastao, a kasnije je postao veliki hajduk. I tako je šuma iznad naših kuća već bila bajkovita i teško bi se tko usudio otići gore sam, ali ljeti, malo bi tko odolio ne otići u Dol, prirodni nogometni stadion, gdje smo šutajući loptu, znojili se, družili, psovali, ali i drugovali. Golovi su padali ko od šale, a svi su željeli igrati s Ivančetom i Ilicom, jer su oni bili ponajbolji.
Mi mlađi smo bili na kraju pa kad nas bilo koja ekipa izabere ispadne kao da igramo za Hajduk. Rijetki su ovdje u našem selu navijali za druge klubove. Iako su mnogi odlazili raditi u Zagreb i tamo gradili kuće ipak je Hajduk bio neprocjenjivo blago čiji se poster skupo plaćao i teško dobijao. Volio se. Ali, bilo je i onih koji su svojim navijačkim strastima odolijevali Hajduku. Tako je Anto Tečan navijao za partizan, kum Matovan za Crvenu Zvijezdu, a Niko Nino za Želju.
Iznad dola je selo Slamovac i o njemu ćemo nekom drugom prigodom, ali gore je i Cvjetanovića brdo, gdje smo nekada kao djeca znali brati prirodne šumske jagode, dobro ih se najesti i onda na čistom zraku zaspati i zaboraviti na vrijeme. Vraćali smo se kući tek kad se smračilo, a majke su nam u rukama držale prutove spremne za ‘akciju’.
Štrepci su ti dragi prijatelju putniče dobronamjerniče, selo u kojem su na lokalitetu Pod orasima igrali ‘Toni Kukoč’, ‘Dino Rađa’, ‘Kićanović”, ‘Ćosić’, ‘Petrović’ i drugi. To se igrao i tenis. Bilo je i tv komentatora.
Ali… Iznad igrališta su se smjestile pećine, a nedaleko njih i drevna kapelica Svetoga Jurja, mjesto gdje su Štrepčani oduvijek slavili Boga. I danas je, u ovom trenutku kad ovo pišem tamo lijepo. Ljudi koji tamo žive, hrabra i dobra skupina, pokosila je i sredila sve oko kapelice kao da je običan normalan spomendan Svetog Jurja. Kao da korona nije tu. Tu okolo spomenici su kulture. Stari stećci ali i poneki križ izviruje ispod, jer je tu staro katoličko štrepačko groblje, a nedaleko i lokalitet ‘krvava svadba’ kao znak da je i ovo područje nije pošteđeno bremenite povijesti bosanskog katolika.
I ne znam, mogu samo naslutiti, kako je ovo malo selo dobilo ime. Razne vojske prolazile su. Nisu se zadržavale samo su sijale strah. Ljudi su se bojali i kakos e kod nas kaže, ‘strepili’. Vjerojatno će povjesničari, a ima ih stručnih i u našem kraju nekada to dobro istražiti i sve pojedinosti staviti na papir, ali je poznato da su Štrepci jako staro naselje. Uostalom, ovdje je biskup Dragičević 1742. godine izvršio i prvu krizmu, nakon podjele župe Ravne i župa se, govore dokumenti, zvala Štrepci. Ne znamo s potpunom sigurnošću da li su Štrepci bili mjesto stanovanja ‘ujaka – župnika’ ili administrativno središte. To ostavljamo stručnijima da utvrde sukladno postojećim povijesnim zapisima.
Prirodne ljepote i rijetko zdravi sastav zraka zvao je ljude i prije Domovinskoga rata u ovaj kraj, pa su dolazili s raznih strana. Iz Posavine i Slavonije, pa čak i jedna obitelj iz Engleske. Odsjedali su obitelji Salatović. Tada su nekako i engleske riječi po prvi puta dolazile u naše selo. 2000. godine Skupština Brčko distrikta donijela je odluku za izradu Elaborata za izgradnju zračnih toplica na tom području, ali kasnije se radila tzv. Strategija turističkog razvitka koja je razvitak usmjerila u drugom, isto tako, kvalitetnom pravcu.
Štrepci su ipak prosječno posavsko selo, po veličini i razvitku, ali po potencijalu spadaju u područje, gdje se s malenim ulaganjima može mnogo postići. U nekim segmentima preduvjeti su dani od Boga, a u nekim se treba malo i potruditi.
Danas smo ‘popričali’ samo o jednom dijelu toga sela. Prisjetili smo se lokaliteta sa željom da pobudimo uspomene kod onih koji su tu rođeni, odrastali i postajali ljudima. Želja nam je da nikada ne zaborave odakle su pošli u daleki svijet. Molimo danas dragoga Boga i svetog Jurja, zaštitnika polja, da udahne novu snagu i energiju u duše i srca ovdašnjih ljudi. Štrepčanke i Štrepčani, ma gdje bili, sretan Vam sveti Juraj, a onima koji danas nose njegovo ime, neka je sretan i blagoslovljen uz šljivovicu i pečenicu ze mladi luk iz lije u koju smo jutros posadili mali drveni križ, pa makar i u mislima. Sretan sveti Juraj!
Datum objave: 23.04.2020.
