Autor: Gojko Borić
Tko redovito ima veze s ljudima raznih profila u Domovini i tko prati hrvatske medije, nije mu teško uočiti da su Hrvati prilično veliki pesimisti. Taj ‘crni’ odnos prema stvarnosti ide toliko daleko da neki sumnjaju u sam projekt stvaranja hrvatske države, smatrajući ga neuspjelim, dok mnogi tvrde kako se svuda u svijetu bolje živi negoli u Lijepoj našoj. Dio pesimizma je svakako opravdan, ali samo dio.
Kad Hrvatsku u bilo čemu usporedimo s drugim državama dolazimo do službenih podataka Europske unije u kojima se naša država nalazi gotovo na začelju uspješnosti. Ali kad privatno razgovaramo sa strancima koji nas poznaju i imaju iskustva s našim ljudima i prilikama, oni su puni hvale kad govore o Hrvatima. Postoji čak i ljestvica ‘sretnosti’ pojedinih zemalja u svijetu na kojoj se Hrvatska nalazi negdje u sredini, naravno iza Slovenije, ali ispred Srbije i Bosne i Hercegovine, što nije nikakva razlika u usporedbi s tim poretkom u bivšoj Jugoslaviji. Osobno sumnjam da je sreća, bilo pojedinačna ili kolektivna, znanstveno mjeriva, ona je obično subjektivna i time nedovoljno dokaziva. Ali oni koji provode i vole ankete rado postavljaju odgovarajuće pitanje o (ne)sreći i onda slažu svoje ljestvice.
Hrvatski pesimizam ima neko svoje povijesno ‘opravdanje’. Hrvatska je stoljećima bila prisiljena živjeti u zajednicama s nevoljenim susjednim narodima, Hrvati nisu bili svoji na svome, često su bili prisiljeni biti ‘dobre sluge loših gospodara’ itd. Tek kad je otac domovine Ante Starčević u 19. stoljeću ustvrdio da bi u Hrvatskoj trebali vladati samo Bog i Hrvati došlo je do konačnog konstituiranja hrvatske nacije. To je bilo kasno, gotovo prekasno.
Unatoč toj samorazumljivoj postavci, u Hrvata još ima pojedinaca i skupinica koji bi nas rado ponovno odveli u veće zajednice, recimo u neku novu Jugoslaviju, koju tako ne nazivaju jer je kompromitirana nego joj daju ‘zaobilazna’ imena kao Regija, Jugosfera i tome slično. To je hrvatskim Ustavom zabranjeno, ali takva zabrana još nije pretočena u zakon s kaznenom odredbom. U Njemačkoj postoje tzv. Reichbürgeri, navodni građani Njemačkoga Reicha koji ne priznaju Saveznu Republiku Njemačku pa dolaze pod udar zakona. Takvo bi nešto trebalo uvesti u Hrvatskoj, samo bi ‘Reich’ trebalo zamijeniti s prije navedenim nazivima, ustvari krinkama iza kojih se krije jugoslavenstvo.
Potonji dolaze u sukobe sa zakonom i policijom, dok u Hrvatskoj širenje jugoslavenstva nije kažnjivo jer, navodno, spada pod rubriku ‘sloboda mišljenja’, a to ne bi smjelo biti. Ponovno ćemo jednu važnu stvar usporediti s njemačkom praksom; naime, demokracija nije anarhija, oni koji bi se poslužili sredstvima demokracije da bi je ukinuli, ti bi u Njemačkoj naišli na čvrst otpor državnih institucija, odnosno demokracije kao sustava koji Nijemci nazivaju ‘wehrhafte Demokratie’, obrambena demokracija. Njemački Ustavni sud je ustvrdio da se ni odlukom većine građana ne može ukinuti demokracija! To je njemačka pouka iz doba tzv. Weimarske Republike, ( 1918.-1933.) u kojoj su nacionalsocijalisti uz pomoć nekih konzervativnih stranaka postupno potiskivali demokraciju da bi je pri kraju preko parlamentarne većine u Reichstagu ukinuli pomoću tzv. Ermächtigunggesetza – Zakona o punomoćju s kojim su uspostavili svoj totalitarni sustav. Sve je išlo ‘po zakonu’ ali bez neposrednog pitanja naroda. U Europskoj uniji to više nije moguće, premda neke njezine države naginju autoritativnom načinu vladavine. Hrvatskoj se takovo nešto ne bi smjelo dogoditi.
Siromaštvo se može svladati u domovini
Ono što hrvatske građane najviše tišti je loše gospodarsko stanje. Naravno, postoje i donekle opravdani razlozi za to, primjerice strahoviti gospodarski gubitci uzrokovani Domovinskim ratom i vrlo nestručno, zapravo kriminalno provedena privatizacija. Prema podacima iz raznih međunarodnih izvora prosječna godišnja plaća u Hrvatskoj god. 2017. iznosila je 10.959 eura, (mjesečno 913 eura) čime se Lijepa, ali siromašna naša našla na 37. mjestu svjetske ljestvice na čijemu se čelu nalaze Monaco, Liechenstein, Norveška, Švicarska, Njemačka, Danska, Švedska, Irska itd., a na začelju Gana, Bangladeš, Nepal, Etiopija, Afganistan, Kongo i Madagaskar. Ispred nas se od europskih država nalaze, među ostalim, sve zapadne zemlje, ali od bivših komunističkih Slovenija, Češka, Poljska i Mađarska. To da su iza nas Srbija, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo ne bi nas trebalo tješiti jer su i u socijalizmu nosili fenjere ekonomskog razvoja.
Da u Hrvatskoj nije bilo rata i da je gospodarska pretvorba provedena barem onako kao u Sloveniji, možda bi se Hrvatska našla glede ekonomskoga prosperiteta u društvu Austrije i Italije. Možda, ali ne posve sigurno. Naime, bio je u pitanju i manjak vizija kako se izvući iz socijalističkoga ekonomskog modela u kojemu nije bilo posve jasno tko su vlasnici sredstava za proizvodnju, a to je osnovno pitanje kad je riječ o tome kako unaprijediti gospodarstvo. Budući da je tu bilo više vlasnika, od banaka do uposlenih, krajnje odluke ipak je donosila Partija i neki stručni timovi, tzv. tehnokrati, pa je to urodilo svojevrsnom anarhijom u kojoj se nije znalo ‘tko pije, a tko plaća’. Tako su bivši direktori uz pomoć jeftinih kredita za sitne pare pokupovali poduzeća i onda ih raskomadali ili preprodavali.
Osim rata došao je i gubitak izvoznog tržišta susjednih zemalja. Mnoge tvrtke su bile tehnološki zastarjele. Sve u svemu, hrvatsko se gospodarstvo još dugo vremena ne će naći na onoj razini na kojoj je bilo u vrijeme cvjetanja socijalističke ‘mješovite ekonomije’ sastavljene od društvenih do privatnih tvrtki. Poslije uspostavljanja neovisnosti i demokracije stranci su masovno pokupovali naše najvažnije tvrtke, od kojih su neke bile prethodno sanirane državnim novcem (!), no to nije bila ‘pljačka’ kako tvrde neki novinari, nego poslovanje s valjanim kupoprodajnim ugovorima, mi smo prodavali, stranci su kupovali. A sad kukamo radi toga.
Sve rečeno jedan je od uzroka hrvatskoga pesimizma jer učinjeno više nije moguće ispraviti. Narod kaže: ‘Prošla baba s kolačima.’ Stvarno je zastrašujuće kako su Hrvati svih političkih uvjerenja (najviše socijaldemokrati!) jeftino prodavali svoje najuspješnije tvrtke strancima dobro znajući da će oni zaradu prebacivati na svoje bankovne račune, a ne investirati u oporavak našega gospodarstva: tzv. greenfield investicija, (osnivanja novih proizvodnih pogona) gotovo nije bilo. Naravno, kako često izvještava ‘Globus’, postoje mladi i pametni poduzetnici koji su se osmjelili na osnivanje novih tvrtki i bivaju sve uspješniji, ali oni moraju proći kroz pravu džunglu hrvatske administracije da bi postigli ono što se u inozemstvu učini za samo nekoliko dana.
Protiv korupcije i nepotizma mora se nesmiljeno boriti
Razloge pesimizmu u Hrvata valja tražiti i u dvije najpogubnije društvene boleštine pod nazivom korupcija i nepotizam. Svatko zna da to razara društvo, ali smatra nečim neizbježivim, čak prirodnim. Tek kad bi država drastičnim zakonima kažnjavala te dvije pojave obični bi se građani mogli nadati da će nestati. Ali sudski procesi u svezi korupcije i nepotizma traju vječno i onda često predmeti zastarijevaju pa obični ljudi zaključuju kako ‘vrana vrani oči ne kopa’. Mladi ljudi uočavaju da u takvom društvu nemaju perspektive i odlučuju se na iseljenje, često bez povratne karte. Sociolozi odavno upozoravaju da demografsko propadanje ugrožava sam opstanak Nacije, ali političari to slušaju ili ne slušaju, često jednostavno ignoriraju. Da budemo drastični i donekle nerealistični: jednoga će dana vladajući vidjeti da osim njih i prenapuhane državne administracije u Hrvatskoj više neće biti za rad sposobnoga stanovništva. To bi onda bio, kako se govorilo za vrijeme Turaka, Finis Croatiae, okončanje Hrvatske. Nadamo se da to malo tko želi i da se neće dogoditi.
Mediji uživaju u crnim slikama hrvatske zbilje
Pesimizam u Hrvatskoj naveliko šire i mediji koji uveličavaju tamne strane života i šute o svjetlim kojih ima, ali ostaju nepoznate. Netko u medijima očito djeluje u smjeru izazivanja nelagode, straha i besperspektivnosti kako bi prouzročio odbojnost prema hrvatskoj državi koju neki utjecajni javni djelatnici nisu željeli, a takve je Tuđman procijenio u količini od oko 20 posto u utjecajnim slojevima društva.
Na kraju ipak moramo ustvrditi da se u Hrvatskoj za one koji rade ipak isplati živjeti, da je društvena solidarnost među običnim ljudima velika, da imamo povoljnu klimu i lijepu domovinu, da smo slobodni ukoliko se borimo za slobodu u svagašnjemu životu, da državne institucije ipak rade manje-više učinkovito itd. Ali ništa nikome u Lijepoj našoj neće biti darovano besplatno, a najmanje iz fondova Europske unije, sve treba započeti s vlastitim snagama i ulozima, potom biti strpljiv do prvih uspjeha. Pesimizmu ne bi smjelo biti mjesta u hrvatskom društvu. Njega treba potiskivati zajedničkim snagama poštenih rodoljuba. U tu svrhu valja promijeniti niz zakona, počevši od Izbornog zakona pa do preambule Ustava Republike Hrvatske, potom smanjenja broja općina i županija, davanja prednosti mladim bračnim parovima kod dodjele radnih mjesta i stanova itd.
Lijekovi protiv pesimizma postoje, treba ih samo redovito uzimati.
Datum objave: 10.04.2018.
