Iako je prošlo 32 godine, rane heroja Vukovara još uvijek bole. Bole i saznanje da su oni koji su bezdušno sudjelovali u bezumnim zločinima i dalje slobodni stanovnici Republike Hrvatske.

Jučer ste imali priliku čitati tužnu sudbinu obitelji Aleksander, priču od koje srce stegne od tuge. Studeni u Vukovaru 1991. nažalost je obilovao takvim pričama.

Postoje zločini koji su toliko surovi da vas dovode do razmišljanja jesu li ljudi ustvari misaona bića i što ih to razlikuje od životinja.

Teško je pisati i birati riječi za zlodjela koje su demoni s kokardama te studene i mračne noći na svom krvavom balu sproveli bez trunke ljudskosti. Najmlađe žrtve Ovčare bili su nerođena beba i šesnaestogodišnji dječak, koji su ubijeni na najsvirepiji način. Ono što veže ove žrtve, osim njihove nevinosti, jest to da su sudionici ovog đavolskog čina i danas žitelji Republike Hrvatske.

Igor Kačić rođen je u Vukovaru 23. kolovoza 1975. godine, sin oca Petra i majke Irene. Igorov otac Petar, bez zadrške bih rekao da je heroj Vukovara i jedan od legendarnih zapovjednika u Vukovaru.

Petar je svoj život položio na oltar domovine u bitci.

Nakon što su pobunjeni Srbi uz podršku dobrovoljaca iz Srbije i JNA probili obruč obrane Vukovara te okupirali grad 18. studenog 1991., Igora Kačića, koji se nalazio u bolnici s ranjenicima, major JNA Veselin Šljivančanin odvojio je od majke. Unatoč molbi majke Irene da ga ostave, major Šljivančanin je rekao: “Niko neće biti kažnjen bez razloga”.

“Iako sam mu pokazivala Igorovu zdravstvenu iskaznicu i objašnjavala da ima samo 16 godina, molila sam ih da ga ne odvajaju od mene. No, Šljivančanin je hladno odgovorio da će to provjeriti. Vjerovala sam da će ga pustiti, čak sam mu na odlasku naivno dala nešto novaca da ima pri ruci”, prisjetila se nesretna majka u jednom razgovoru. Zatim je dodala: “Da nije bilo Pere Akida, koji je spriječio puštanje mog sina, danas bih imala njegove unuke. Da, nemojte se čuditi! Znam tko je uperio prst u mog sina, a znam i još nešto. Pero Akid i dan danas radi u vukovarskom Komunalcu”, kazala je Irena Kačić.

Ovog dječaka su sluge zla na Ovčari ubile na najsvirepiji način hladnim oružjem.

Ruža Hrvatska

U paklu Ovčare, jedna od najjezivijih sudbina zadesila je Ružicu Markobašić, suprugu hrvatskog branitelja i pripadnika Tigrova Davora Markobašića, trudnicu u šestom mjesecu trudnoće. Velikosrpski agresori su je silovali, pucali joj u trbuh, a mrtvu bacili u masovnu grobnicu. Prema riječima danas pokojnog Davora Markobašića, iznesenim prije više godina za HKV, ubojice njegove supruge još uvijek slobodno žive u Vukovaru. Do svoje smrti nije dočekao pravdu. “Tada sam bio u Zagrebu kada je došao prvi autobus iz okupiranog Vukovara. Poznanici su mi pričali kako je svima koji su bili u bolnici, a nakon pregovora, dr. Bosanac obećala da im se neće ništa dogoditi i da nikome neće faliti dlaka s glave. Ali tada je došao jedan maskirani četnik teritorijalac iz okolnih sela i pokazivao koga treba voditi na strijeljanje. Kada je došao do moje supruge, tada je rekao da je to supruga onog koji je srpskoj djeci rezao prstiće i da je to najveći vukovarski ustaša. Rekao joj je: ‘Ti ćeš biti likvidirana, a sve svoje stvari daj sestri Ljubici.’ Odveli su je najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a zatim ju odveli na Ovčaru gdje su je trudnu silovali, a nakon toga pucali u trbuh. Kada im ni to nije bilo dovoljno, stavili su joj puščanu cijev u vaginu da ubiju mog nerođenog sina. Potom su je bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije, kada je identificirana, nisam je mogao pokopati u Vukovaru, pa sam je pokopao u Vinkovcima, gdje i danas počiva. Pokušajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su počinili. Svaki dan ih srećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer”, rekao je u svom intervjuu pokojni Davor Markobašić, koji je preminuo 2020. godine, ne dočekavši da se procesuiraju zlikovci koji su počinili ovaj gnjusni zločin.

Na ulazu u Vukovarsku bolnicu postavljen je kip od bračkog kamena pod nazivom „Ruža Hrvatska”, visok 185 centimetara i težak 500 kilograma. Koji je postao trajno mjesto sjećanja. Osim što podsjeća na Ružicu Markobašić, postao je spomenik za sve trudnice i djecu ubijenu u Domovinskom ratu.

Poveznica koja spaja Igora i Ružicu je ta što nitko nikada nije odgovarao za ova sotonska nedjela. Trebamo, uz osjećaj jeze i gnušanja dok čitamo ove sudbine, crveniti od stida jer naša Hrvatska do danas nije osudila ove demonske sluge koje su počinile ovakve zločine i nastavile živjeti u slobodnoj našoj domovini.

Ovo nije tekst koji potiče mržnju prema bilo kome. Želim nas sve skupa potaknuti da nikada ne prestanemo paliti svjetlo sjećanja na sve žrtve Vukovara, prenositi priče mlađim generacijama te čuvati svjetlo sjećanja i poštovanje za sve žrtve Vukovara, Škabrnje i cijelog Domovinskog rata, neka vječno svijetli među Hrvatima dok ima i zadnjeg živog.

Ovo nas treba potaknuti da gradimo svoju domovinu na najbolji način, da radimo na tome da se ovakve stvari nikada, ali nikada ne ponove. To je moguće samo ako u ljubavi, slozi i poštovanju prema ovim žrtvama živimo svaki dan, a ne samo povodom ovih tužnih obljetnica. Ako biramo vlast koja isto tako misli, koja neće pod ovim našim stijegom natopljenim krvlju krasti, nego stvarati i raditi kako bi svi imali mogućnosti raditi i stvarati. Ako uistinu svaki dan budemo svjesni svih žrtava koje su obični ljudi imenom i prezimenom podnijeli za našu domovinu, tada ćemo i mi biti odgovorniji i časniji.


Autor: CroExpress/Ivan Novokmet Datum objave: 17.11.2023.