Autor: Ana-Marija Hota
Članak je u cijelosti prenesen s autoričina bloga.
U prošlom blog postu opisala sa kako me Irska razočarala u 2017. Što je bilo neočekivano i stresno, posebno onaj dio o kojem (još) ne mogu pisati.
Ali ono što nije neočekivano je da me Hrvatska razočarala 100 puta više. Ne moram tamo više ni živjeti, još uvijek dopire do mene sva ta nepravda. Irska me razočarala jer sam se dosad susretala sa pravdom i ljubaznošću, jednakošću i lakoćom življenja. Kad je sve lijepo i sređeno, onda te odstupanje od toga razočara još više. Dok me domovina više ne iznenađuje, jer ne očekujem ništa lijepo (osim lijepog sunčanog godišnjeg sa dobrom hranom i druženjem). Od pravde u Hrvatskoj sam odustala, jako je rijetka i nedostižna za nas obične smrtnike. Valjda ste to i sami shvatili?!
Za razliku od Hrvatske, u Irskoj je lakše pronaći pravdu. I sami Irci kažu da je nekoć bilo puno više korupcije, dok sada, većina političara je moralna. S mnogima, uključujući našeg premijera, sam i ja razgovarala i svi imaju jednu lijepu odliku, nisu pretenciozni, niti traže poseban tretman. Povezujem to i sa činjenicom da ovdje većina ljudi može ostvariti pristojan život, pa možda ne ulaze u politiku zbog novaca. Poduzetništvo se potiče mnogim mjerama, od neplaćanja doprinosa i poreza prvih godina za male obrtnike, do razno raznih financijskih poticaja. Gotovo da i nema birokracije. Nema sanitarnih iskaznica, nema inspekcije koja dolazi samo da bi ti pronašla nešto i dala kaznu, nema puno ružnih stvari koje su mene osobno pratile na mom desetogodišnjem poduzetničkom putu u Hrvatskoj.
Da, najam stana u Dublinu je skup i vrtići su skupi, toliko da se ne isplati jednom roditelju raditi ukoliko ima dvoje djece vrtićke dobi. Ali, tu dolazi taj veliki ALI! Ali jedna osoba sa prosječnom plaćom, još uvijek može izdržavati tu četveročlanu obitelj. Možete li zamisliti život sa jednom plaćom u Hrvatskoj?! Da, nažalost, ne morate zamišljati, jer to je mnogima realnost. Uz sve te grozomorne cifre koje plaćamo za najam stanova u Dublinu, mi svi ipak živimo jedan jako lijep život.
I dalje idemo na poneki ručak u restorane, i dalje pijemo koktele koje plaćamo 10-15 eura i dalje letimo na dvotjedni ili trotjedni odmor u Hrvatsku, a mnogi Hrvati su u ovih nekoliko godina od selidbe u stranu državu vidjeli više svijeta nego u svim godinama do sada. Mnogi su letjeli avionom po prvi put. Kupovna moć prosječnog građanina Irske ne može se uspoređivati sa kupovnom moći prosječnog građanina Hrvatske.
I da, ponekad doživimo diskriminaciju. Ali i protiv nje se možemo boriti na ovaj ili onaj način. U Hrvatskoj doživljavamo diskriminaciju samim svojim postojanjem. Bijelac, katolik, Hrvat je diskriminiran od drugog bijelca, katolika, Hrvata. Zašto? Kako je to uopće moguće?! A događa se svakodnevno. Jer je društvo zatrovano godinama korupcije, nezadovoljstva, loše ekonomske situacije. Jer kur*a postane svetica, jer lopov postane ugledni građanin Hrvatske, jer nenormalno postane normalno.
Svatko od nas prolazi kroz turbulentna razdoblja u životu, a jedina razlika između vas i mene; ja neka svoja iskustva dijelim javno. I nikako ne bih htjela da se moje razočaranje sa nekim stvarima u Irskoj shvati kao da žalim što sam došla ovdje ili da ne preporučujem drugima da dođu. Jedno ili tri loša iskustva ne čine život. Ja i dalje, već više od četiri godine obožavam ovu zemlju. Prilike koje mi pruža, ljude koje mi dovodi u život, iskustva koja sam stekla. Koliko me promijenila i oslobodila. I dalje mislim da se uz dobro planiranje, sve može! I dalje podržavam sve Vas da pokušate odseliti, ukoliko je to nešto što želite i što bi vam moglo promijeniti život na bolje.
Dan nakon što sam objavila posljednji post, mama mi je ispričala svoje iskustvo tog dana u autobusu. Zaboravila sam joj ‘napuniti’ Leap card, karticu kojom plaća autobusnu kartu. Ovdje u autobusu ako nemate tu karticu, možete platiti samo kovanicama jer imaju neke blesave prastare aparate koji ne izvraćaju novac. Vozač mami nije htio uzeti papirnatih 5 eura, jer je karta bila 2.80€. I tako ona njemu daje 5 eura, on ne želi uzeti. U tom trenu stvori se mladi dečko (20-25 godina) i plati kartu mojoj mami. Ona mu gura 5 eura, on ne želi, samo se sa smješkom vrati na svoje mjesto. Moja mama ne priča engleski i cijela ta situacija se odigrala bez razgovora. I to je ono što se broji. Tad znaš da većina Iraca nema ništa protiv stranaca, štoviše, mnogi Irci imaju tu neku toplu ljudsku notu, ne možeš to odglumiti.
Kad je iskreno i od srca, vidi se miljama daleko.
Datum objave: 29.01.2018.
