Godina 1955. je za svakog Austrijanca vezana uz ‘Staatsvertrag’ kojim se Austrija oslobodila od posljednje i najteže upravne zone, one ruske. Nastupilo je doba slobode i prestanak straha. Mnogi Hrvati koji su u to vrijeme živjeli u Austriji, osjetili su jednaku radost i slobodu. U taj zatvoreni prostor moglo se, konačno, ući. Logor u Traiskirchenu i drugi logori i hrvatski izbjeglice postali su pastoralno dostupni i brigu za njih je odmah preuzeo iz Linza dr. P. Mirko Čović.
P. Mirko je redovito obilazio logore, posjećivao izbjeglice, rješavao njihove probleme. U samom Beču je okupljao u zajednicu one koji su stekli izbjeglički status i izašli iz logora, te se zapošljavali i upućivali u koliko-toliko normalan život.
Osnivanje Hrvatskog dušobrižničkog ureda u Beču
Premda je već poslije Euharistijskog kongresa 1912. godine osnovano u Beču dušobrižništvo za Hrvate, ono je bilo usmjereno prema Hrvatima starosjediocima, Gradišćancima. Poslije 1945., a posebno pojavom prvih ‘Gastarbeitera’ početkom 60-ih godina, pojavila se jedna nova grupacija koja je tražila pastoralno rješenje svoga statusa. Stoga je samo bilo pitanje vremena kada će se osnovati redovito dušobrižništvo za ovu značajnu izbjegličku grupu. Bilo je jasno da se ona ne može voditi iz Linza stalnim putovanjima i da je u Beču potrebno nešto učiniti.
P. Mirko se stoga doseljava u Beč u samostan bečkih Franjevaca na Franziskanerplatzu u 1. kotaru. U blizini samostana u Singerstrasse 7 pronalazi i dobiva prostorije i 1960. godine osniva ‘Hrvatski dušobrižnički ured’, koji će kasnije biti preimenovan u ‘Hrvatska katolička misija’.
‘Hrvatski dušobrižnički ured’ u svojim početcima ima dva važna zadatka: okupljati hrvatske vjernike i pastoralno se brinuti o njima te voditi pastoralnu i socijalnu brigu o izbjeglicama u logorima, posebno u Traiskirchenu.
Hrvatska zajednica, tražeći crkvene prostore, okupljala se u kapelici časnih sestara u 10. kotaru u Axlingergasse, u kapleli Kolpingshausa u 5. kotaru, u Peterskirche u 1. kotaru i u franjevačkoj crkvi.
Hrvati dobivaju predivnu crkvu Am Hof
Godine 1969. Hrvati će dobiti crkvu Am Hof. Tada je bečka nadbiskupija predala crkvu i dio samostana Hrvatskoj katoličkoj misiji i ona je postala crkvom za hrvatske katolike u gradu Beču. Za to se posebno s hrvatskim vjernicima založio fra Mato Bonić, franjevac provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita.
Godine 1971. preuzimaju HKM u Beču franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda s fra Efremom Kujundžićem, voditeljem HKM u Beču i naddušobrižnikom hrvatskih svećenika u Austriji. 1973. kardinal Franz König imenuje Hrvatsku katoličku misiju personalnom župom za sve hrvatske katolike koji borave u bečkoj nadbiskupiji.
Crkva je pravno ostala rektoratska crkva u vlasništvu biskupije. Unutar prostorija ‘sakristanove kuće’ (Messnerhaus) smješten je župni ured HKM. Najveći dio samostana upotrijebljen je za pastoralne i stambene potrebe HKM.
Tako je hrvatska zajednica u Beču nakon početnih okupljanja 1965. godine oko fra Mirka Čovića kod bečkih franjevaca u Singerstrasse i Peterskirche na Grabenu, dobila u samom centru Beča svoj prepoznatljivi prostor. Danas turistički vodiči grada Beča, provodeći grupe turista, pokazujući prstom na crkvu Am Hof govore da je to ‘Hrvatska crkva’. Veliki broj hrvatskih vjernika koji ispunjava svake nedjelje crkvu i trg čini je najposjećenijom crkvom u Beču, a hrvatski vjernici uživaju ugled zajednice vjerne svojoj crkvi i župi.
Autor: CroExpress/Zoran Stupar Datum objave: 03.05.2018.
