HRVATICA IZ NJEMAČKE ‘Želim da moje dijete šeta mojim Slavonskim Brodom, ali to je put u smrt’

Autorica: Maja Marić

Članak je u cijelosti preuzet s bloga autorice.

Dugo sam se opirala pisanju o ovoj temi. Zvuči populistički, svi je s vremena na vrijeme razvlače, a ništa se konkretno ne događa. ‘Bu-hu, rafinerija, moš’ mislit’, ‘ni prvi ni zadnji, kako su ljudi prije živjeli uz rafineriju‘ – i slični pametni komentari. Ali ima ta mala caka koju ljudi vole prečuti, taj mali pokazatelj kako ovo nije situacija za ignoriranje – najveći postotak djece oboljele od malignih bolesti u Klaićevoj bolnici dolazi iz Slavonskog Broda. Iz ‘mog grada’. Udruga Slap u Slavonskom Brodu broji 50 malenih članova. Pedeset!! I zato ova slika (vidi naslovnu fotografiju na blogu, nap.ur.), zato slika koja predstavlja ono što bi ovaj grad trebao biti – Grad djece. Grad Ivane Brlić Mažuranić. grad šegrta Hlapića i grad Šume Striborove. A ovo je sve više grad bez budućnosti. I strašna je pomisao da nitko nigdje nije spreman poduzeti nešto da se ova situacija spriječi.

Svi znamo statističke podatke, svi su čuli da smo najzagađeniji u Europi, svi su upoznati s činjenicom da mjerne postaje divljaju skoro svaki dan – i nikoga nije briga. Slavonski Brod je grad u kojem su ljudi sjedili na kavi, ali nisu došli na prosvjed kako bi se skrenula pažnja na zagađenje. Ljudima ponekad smrdi i – to je sve. I stravično je frustrirajuće čuti, svaki puta kada rasprava krene u tom smjeru, smirujuće komentare poput ‘ma pretjeruješ‘, ‘a riješit će se valjda‘ i, meni osobno najdraži, ‘pa ljudi svugdje umiru od raka‘. To je sve? Brođani su ostavljeni sami sebi i, što je još gore, svojoj vlastitoj indiferentnosti.

Ljudi u Slavonskom Brodu, baš kao i u većini Hrvatske, više od ičega vole živjeti letargično. Može sve, samo nemoj da ih se uznemiruje. Život MORA teći baš poput Save, tiho i jednolično, mirno i bez ikakvih iznenađenja. Samo lagano. Samo polako. ‘Šuti, pusti, šta se ti sad pjeniš, kao da se tu šta može. Sjedi, popij kavu, proći će.‘ Mirno, bez uzbuđenja, bez meteža. Svašta bi oni mogli, u ideji, ali baš sad da si remete svakodnevicu i prekidaju velevažne rituale (poput nogometa, blejanja u tv ili neizostavne kave na Korzu), e to, vidiš, ne. Iako, nije nam ni za zamjeriti. Koliko puta se nešto zaista promijenilo i kada smo ustajali? Nikada. Brođani su naučili šutiti i čekati da prođe. Ionako bude mnogo vike nizašto.


I sama znam koliko mi truda treba, koliko se svaki božji dan moram podsjećati na to da ne smijem upasti u rutinu, ne smijem se prepustiti struji. A sve u našoj okolini je uštimano tako da ti se život pojednostavi i olakša čim se prepustiš. Samo polako. Klizi. Prepusti se. Za svima, utabanim putem, smireno i bez sekiracije. Hej, barem smo svi zajedno! Svi zajedno na putu u plinsku komoru, rekla bih. Malo dramatično, ali primjereno. I opcija nema previše – možeš se buniti (ali to, jelte, nije primjereno) i možeš se odseliti. S tim da svi koji predlažu drugu opciju zaboravljaju priznati koliko je to teško. Jer odseliti se je uvijek ekstreman izbor – da nije, nitko se nikada ne bi vraćao u rodni grad!

A znamo da je uvijek lijepo vratiti se u poznato. Ima nešto jako dirljivo u situacijama kada moje dijete šeta mjestima na kojima se sjećam da sam i ja šetala. I gledati kako grad odrasta s nama, kako ljudi koje si znao u vrtiću, i dalje šetaju gdje i ti šetaš. Rodbina, prijatelji, zavičaj. Da to baš ništa nigdje ne vrijedi, ne bi Dragutin Tadijanović imao tolike književne nagrade. Ali sve to nije ništa, ako je sve to put u smrt. Da, može te zgazit i auto na zebri u Zagrebu. Nitko ne zna kada će umrijeti i kako. Ali svatko tko ima dijete zna da je nevjerojatno oholo živjeti u uvjerenju da se ‘mom djetetu ništa neće dogoditi‘, a onda ga pustiti da živi u visoko rizičnom području. A to je ono što mi radimo i vrijeme je da si to priznamo.


Slavonski Brod grad je bez budućnosti jer sve dok se pitanje zagađenja ne riješi, sve ostalo ne može i neće podići kvalitetu života građana. A sada uza sve to nemamo ni pitku vodu! Mame se bune. Izlaze na Korzo. Odgovorni okreću glave i prave se da se to njih niti ne tiče. U razvijenim europskim zemljama, ovakav incident naziva se terorizmom i za njega se odlazi u zatvor. Ministri daju ostavke, traži se žurno rješenje.

Ali ne i ovdje. Ovdje premijer nadr*ano traži da se građani izvole strpiti, a ministar zaštite okoliša (HELOU?!) odbija pričati o Slavonskom Brodu! Remetimo mu raspored, valjda.

Zašto je u redu napraviti humanitarnu akciju za oboljele, a nije nužno pobrinuti se da se spriječe nova oboljenja? Kako je moguće da u današnje doba nitko nadležan nije primoran učiniti nešto po ovome pitanju? Jesmo li mi svi kolektivno najveća nakupina idiota pošto svjesno i svojevoljno i dalje živimo tu, u Slavonskom Brodu, i čekamo da se nešto promijeni? 
Vrijeme je za kupit kofere. Ne morate ići u Irsku, za nas je i Nova Gradiška perspektivna. Toliko o Slavonskom Brodu, gradu bliskom mom srcu, mrtvom gradu – kako sada stvari stoje. Slavonski Brod je grad nositelj još jedne sumorne titule – grad u kojem je poginulo najviše djece za vrijeme Domovinskog rata. Zbog toga je podignuta ova djevojčica. Kako bi bila vidljiva opomena da se slična situacija ne ponovi. Ova djevojčica koja se sada guši. Jesam li spomenula da Slavonski Brod nosi i titulu Grada prijatelja djece? Valjda je to isto kao ono kad kažu ‘Imamo Hrvatsku!‘, jelte.


Da parafraziram jednog twitteraša – Hrvatskoj da se dodijeli Oscar za ovo što glumi državu. Hvala.

Datum objave: 09.04.2018.