Autor: Fra Ljubo Krasić, prvi predsjednik
Kanadsko-hrvatski kongres K.H.K
Mnogi Hrvati su, osobito iz Port Arthura, Fort Williama, Sault Ste. Marie i Shumachera pokupljeni i usred zime 1914. strpani u zatvorene hladne vlakove i prebačeni na sami rub ledenog područja, kojih 500 kilometara sjeverno od Sudburyja, u logor ratnih zarobljenika Kapuskasing, iz kojeg se kasnije razvilo istoimeno mjesto. Zadnji preživjeli zatvorenik Kapuskasinga, čiju sam životnu povijest uspio snimiti u srpnju 1977. godine, pripovijedao je kako su ljudi svako jutro osvanjivali smrznuti kao kost. Slagali su ih cijele zime na hrpu, da bi ih tek u proljeće, kad je okopnilo, pokopali.
Dok je pripovijedao, njegova supruga, rodom iz Makarske, svaki čas ga je prekidala i opominjala da šuti, jer da to može čuti tkogod od ‚inglismena‘ pa može naškoditi našoj ‚dici‘. I 63 godine poslije tog stravičnog iskustva, strah je bio jači od svih promjena koje su se dogodile, od svih demokracija i sloboda o kojima su njihova djeca, rođena puno poslije Kapuskasinga, učila u školi.
Taj strah se toliko ukorijenio da ga nije mogla odagnati ni činjenica da im je kćerka kao direktorica gimnazije odgajala buduće narastaje Kanađana u duhu slobode i tolerancije, dok im je sin kao inženjer u dobrostojecem poduzeću bio zaštićen snagom radničkih sindikata i u međuvremenu izborenih prava.
Engleska, koja je bila u ratu s Njemačkom, tih je godina pretvarala u žrtve rata i podanike Monarhije koji su bili u Kanadi, bez obzira sto su i njihova domovina i rodbina u Hrvatskoj i sami trpjeli pod pritiskom Austro-Ugarske.
U muzeju u Kapuskasingu i danas se čuva tamburica, primitivno izdubljena u komadu sirova drveta, na kojoj su note obilježene urezanim i slijepljenim zupcima češlja.
Sam Bog zna koje su sve pjesme na njoj odsvirane, i koliko suza ju je zalilo. Ostala je nekim čudom kao jedini spomen naroda koji je tu stradao, a da nije znao zašto, kao simbol kulture koja se nije dala zatomiti grubošću, duše koja nije klonula pred bezdušnosću, pjesme koja će jednog dana otopiti led i Kanadu pretvoriti u pozornicu najvećih folklornih festivala svijeta – hrvatske tamburice.
Zahvaljujući Josipu Marohniću, tada uredniku lista Hrvatske narodne zajednice iz Pittsburgha, koji je pohodio hrvatske zatvorenike u Kapuskasingu 1915. godine (jer su mnogi bili članovi Zajednice) i objasnio kanadskim vlastima kako su ti ljudi i sami pobjegli pred političkim pritiscima i gospodarskim izrabljivanjima njihove domovine pod austrougarskim rezimom, stanje zatvorenika se poboljšalo i većina je nakon toga puštena. No ni samo puštanje na slobodu nije proteklo bez osvete.
U rano proljeće 1916. godine, dok su jezera jos bila smrznuta i snijeg se tek počeo otapati, zatvorenici su natovareni na vlak i odvezeni na jug, ali ne u mjesta odakle su pokupljeni, nego, prema svjedočanstvu Blaža Sliškovića, istjerani kundacima iz vagona na otvorenoj pruzi, na pola puta između Port Arthura i Sault Ste. Marie. Bez hrane i tople odjeće, mnogi su se pokušavali uhvatiti za vlak, ali bi od iznemoglosti pali i bili pregaženi.
Drugi su krenuli na put, ne znajući gdje se nalaze, jedni prema istoku, jedni prema zapadu. Naselja u to vrijeme nije bilo na stotine kilometara, a ni danas ih nema u tom dijelu Kanade, izuzev nekoliko manjih željezničkih postaja ili pokoje benzinske crpke tamo gdje je cesta prosla blizu pruge. Veoma malo ih je, prema svjedočenju preživjelog zatvorenika, stiglo do Port Arthura ili Sault Ste. Marie.
Datum objave: 03.09.2014.
