Autor: fra Pavo Filipović / Svjetlo Riječi
Članak je u cijelosti prenesen s portala Svjetlorijeci.ba.
Povjesničar dr. Christoph Rass u jednome svom izlaganju naslovljenu Aachen i migracija: povijest jednoga grada omogućio je stručan pogled na povijest doseljavanja stranaca u Aachen. Dr. Rass ističe kako je Aachen zbog svoga položaja uvijek bio prostor primamljiv za doseljavanje.
Tako su se ondje već u ranoj povijesti toga grada nastanjivali Rimljani i Franci. Otkako je Karlo Veliki (747.? – 814.) Aachen učinio političko-vjerskim središtem svoga carstva i, okupivši na svomu dvoru najučenije ljude onoga vremena, poput teologa Alkuina, pokrenuo kulturno-obrazovnu obnovu zvanu ‘karolinška renesansa’, postao je zadivljujuće otvoren grad.
Hrvati u gradu Karla Velikoga
Nekadašnji biskup Aachena, Heinrich Mussinghoff, je povodom proslave 30. godišnjice postojanja Hrvatske katoličke misije Aachen, 1997. godine, u pozdravnome pismu napomenuo kako su Hrvati vrlo rano došli u doticaj s gradom Karla Velikoga. Bilo je to još u 8. st. dok je car bio živ jer je granica njegova carstva prolazila uz Hrvatsku, a dijelom i kroz nju, osobito nakon ‘Aachenskoga mira’ kojim je Karlu priznat carski naslov i suverenitet nad Hrvatskom bez primorskih gradova i nekih otoka. Biskup Mussinghof dalje ističe i natpis ‘Rex Croatiae et Slavoniae’ (Kralj Hrvatske i Slavonije) koji se nalazi u Mađarskoj kapeli (Ungarnkapelle) aachenske katedrale i koji svjedoči o srednjovjekovnoj prisutnosti Hrvata u tome gradu. Još u vrijeme Karla Velikoga počeli su europski narodi hodočastiti svake sedme godine u Aachen – tada najveće hodočasničko mjesto na njemačkome govornom području. Kao hodočasnici na Aachenskome hodočašću (Aachener Heiligtumsfahrt) spominju se u biskupijskome arhivu od 1349. godine i Hrvati.
Misija i grad danas
U Aachenu danas živi preko 130 različitih narodnosti, a gotovo polovica njegovih stanovnika danas ima ‘migracijsku pozadinu’. Među njima su svakako i Hrvati koji od 60-ih godina na područje Biskupije Aachen dolaze kao ‘gastarbajteri’. Hrvati su u Aachenu još prije osnutka Misije slavili svetu misu na hrvatskome jeziku. Franjevac Hrvatske franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja Split, fra Krsto Šušnjara, došao je u Aachen na liječenje i ondje našao velik broj Hrvata, njih oko 1800, i za njih se pastoralno pobrinuo. To doznajemo iz jednoga njegova dopisa upućena Biskupiji Aachen 6. siječnja 1958. godine, što znači da je 1957. godine došao na liječenje i ‘snimio’ situaciju. Svetu misu je slavio u gradiću Merkstein, a kasnije i u Alsdorf-Buschu, jer je upravo ondje bila najveća koncentracija naših radnika po njemačkim rudnicima, dok u Aachenu tada još nije bilo mise na hrvatskome jeziku.
Tek će deset godina kasnije blagopokojni aachenski biskup Johannes Pohlschneider imenovati hrvatskoga franjevca Božu Lovrića, također iz Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, misionarom 3. ožujka 1967. osnovane Hrvatske katoličke misije Aachen da s ovom zajednicom upućuje Bogu molitve na materinjem jeziku. S fra Božinim dolaskom zadobila je ova hrvatska katolička zajednica u najzapadnijemu gradu Njemačke svoj regulirani status te je u crkvi sv. Petra uvedena redovita nedjeljna sveta misa na hrvatskome jeziku. Hrvatsku katoličku misiju Aachen preuzimaju u ožujku 1972. godine franjevci Provincije Bosne Srebrene. Tada je za voditelja došao fra Tomislav Čačić koji je isposlovao da Biskupija Hrvatima na raspolaganje stavi Misijski centar. Nakon više od četrdeset godina ove smo godine dobili novi i suvremeniji Misijski centar i kućnu kapelu. Fra Božo je zbog blizine autobusnoga i željezničkoga kolodvora postigao da sveta misa za Hrvate bude u središtu grada, u crkvi sv. Petra. Ono što je tada bila velika prednost, danas je veliki problem budući da iz Nizozemske, Belgije i okolnih njemačkih gradova na aachenski kolodvor dolazi svaka ‘mraka’ i zadržava se upravo pred crkvom i iza nje zbog čega je bilo potrebno zatvoriti jedan ulaz u crkvu i postaviti ogradu prema dvorištu.
Integracija i/ili asimilacija
Misija danas prolazi ono što prolaze sve druge male hrvatske katoličke misije Sjeverozapada: organizacijske poteškoće i krizu identiteta. Organizacijske poteškoće se javljaju zbog prostorne raštrkanosti Hrvata. Tako u Biskupiji Aachen postoje dvije Hrvatske katoličke misije – Krefeld i Aachen, od kojih druga pokriva 75 % površine ove biskupije. U vrijeme fra Franje Trogrlića Misija je imala stalnoga đakona i pastoralnoga referenta, što je svećenika uvelike rasterećivalo i omogućavalo mu bolju pastoralnu skrb za sve vjernike. Danas u njoj djeluje samo njezin voditelj, a tendencije u Biskupiji idu k uvođenju modela 50 % za njemačke, a 50 % za hrvatske vjernike. Ako se to ikada uvede, bit će nemoguće iole adekvatno skrbiti za vjernike razbacane na devedeset kilometara dužine i pedeset širine Misije.
Na proslavi tridesete obljetnice njezina postojanja, voditelj fra Franjo je istaknuo kako ona skrbi za 3956 hrvatskih vjernika. Tu nisu bili uračunati oni koji imaju njemačko državljanstvo jer ih Biskupija broji kao članove njemačkih župa. Danas je broj hrvatskih vjernika kudikamo veći, između ostaloga i zbog ovoga zadnjeg vala doseljavanja. Dvadeset godina nakon osnutka u misijama se još govorilo i sanjalo o ‘povratku u domovinu’. Nakon četrdeset godina na sva se usta pričalo o ‘potrebi integracije’ u njemačko društvo, dok se danas, nakon pedeset godina, hrvatsko iseljeništvo u Njemačkoj nalazi na pragu asimilacije (fra Josip Klarić). Mnoge njemačke biskupije to svesrdno forsiraju, kao da su se umorile od stranaca katolika. Suočene i same s velikim istupom domaćih vjernika, neke su njemačke biskupije došle i u veliku financijsku krizu. To su pak ponajprije osjetile katoličke misije kojima smanjuju radne i društvene prostorije i krate ekonomsku pomoć. U posljednje vrijeme se čak čuju i drski glasovi o ‘neadekvatnosti’ ili ‘zastarjelosti’ pastorala na misijama (usprkos punim crkvama), čime se dovodi u pitanje i pastoralna autonomija zajamčena misijskim dekretima papa i smjernicama Drugoga vatikanskog sabora.
Između kroatofobije i kroatomanije
K svemu tomu pridolaze i unutarnji problemi koje svaka hrvatska misija danas proživljava. Iako Sveto pismo kaže kako se čovjek ne smije kriti od onog tko je tvoje krvi (Mal 3,5), danas ima mnogo Hrvata koji pate od neke vrste kroatofobije i sami gledaju da se što prije ‘utope’ u njemačko društvo, jer eto ‘tuđe je uvijek bolje’. Time pogoduju da njihova djeca ili unučad gube doticaj sa svime što je hrvatsko, pa i s hrvatskom katoličkom misijom. S druge strane imamo skupine Hrvata koji su odgodili život i povratak za kasnije, za mirovinu, jer u Njemačkoj se samo radi, tu se ne živi, kako je rekao jedan hrvatski migrant. Takvi Hrvati pate nerijetko od kroatomanije, oni su dušom u domovini, a tijelom u Njemačkoj i nikada im nije dovoljno ‘hrvatskih sadržaja’ na misijama. Za njih misija treba uvijek biti više hrvatska, negoli katolička.
Kralježnica svake misije su oni ustrajni i uporni koji često idu nadom protiv svake nade (Rim 4,18) i aktivno sudjeluju u njezinu vjerskome, kulturnome i socijalnome životu. Poslije Božje Providnosti i prisutnosti domaćega svećenika, ti su vjernici najzaslužniji za opstanak misije. Veliko osvježenje predstavljaju nove obitelji i pojedinci koji iz Domovine dolaze u inozemstvo na rad. Voditelj jedne misije je u šali rekao kako bi u zračnoj luci trebalo otvoriti pastoralni prihvatni centar za Hrvate. Redovito se tu radi o mladim obiteljima s djecom koje pomlađuju i vitaliziraju hrvatske katoličke misije. I one su zasigurno dio Božje Providnosti, jer i ondje gdje se govorkalo kako njemačke biskupije kane zatvoriti pokoju misiju, sada se mudro šuti. Božja Providnost zlata vrijedi!
Datum objave: 30.01.2018.
