Hrvat u New Yorku: ‘Okrutnost neokapitalizma je zapanjujuća! A vjera u sebe je sve’

Autor: Zoran Stupar

Davor Anić (33) krajem prošle godine odlučio se napraviti veliki životni korak. U potrazi za novim horizontima preselio se u Veliku Jabuku. New York je postao njegov novi dom.
– Nakon višemjesečnog razmišljanja prodao sam što se dalo prodati kako bih sakupio nešto novaca za prvih par mjeseci dok se ne snađem. Sjeo sam na avion i uputio se u New York – priča nam Davor. Napominje kako njegov odlazak iz Hrvatske nije bio motiviran financijskom situacijom. Naprotiv, uspješnu karijeru i lagodan život ostavio je nauštrb novog i nepoznatog, ali uzbudljivog i perspektivnog. U Zagrebu radio kao izvršni producent na zabavnom programu Nove TV. Upitali smo ga kako su izgledale pripreme za odlazak.
– Nakon odluke od definitivnom preseljenju shvatio sam kako nije tako jednostavno otići na drugi kontinent i početi od početka. Bilo je potrebno napraviti plan što sve trebam ponijeti , što prodajem, a što bacam. Mukotrpan posao, koji je iziskivao mnogobrojne sate preslagivanje, fotografiranja, objavljivanja na oglasniku, je zapravo vrlo emotivan proces opraštanja od uspomena koje su se nakupile u zadnjih 12 godina života u Zagrebu. 
Zadnja dva vikenda života u Hrvatskoj Davor je raspodijelio na boravak u rodnom Osijeku s obitelji i u Zagrebu sa prijateljima, svjestan činjenice kako ih iduće dvije godine neće moći posjetiti. 
– Ne znam što je bilo teže; oprostiti se od obitelji ili prijatelja. Bujice emocija, naizmjenično veselja i tuge, uz konstantno preispitivanje moje odluke obilježava taj period. U sjeti koja me pratila tokom boravka u rodnom gradu najljepša stvar koju ti obitelj može pokloniti je druženje.
Sjećanje koje i danas tjera suzu na oko
I poklonili su mu ga. Jedne za Davora nezaboravne subote. 
– Moja tetka Branka pozvala nas je u Bizovac na neformalni ručak i druženje što sam s veseljem prihvatio. Boravak na selu uvijek u meni budi uspomene iz djetinjstva. U jednom trenutku, na putu do njihove kuće, shvatio sam da tetak vozi u krivom pravcu, no to me nije previše smetalo. Bio sam zaokupljen mislima i obavezama koje su bile preda mnom. Teta je prokomentirala kako ćemo samo stati po ribu u Belišću. Došli smo na ribnjak. Izašao sam iz automobila i ugledao četiri generacije svoje rodbine na okupu – 91-godišnja baka, tri tete, moja mama, 15 bratića i sestrični i ne znam koliko njihove djece! Svi na jednom mjestu. Taj osjećaj zbunjenosti, uzbuđenja, tuge i oduševljenja koji me ostavio bez daha još i danas tjera suzu na oko – sjetan je Davor.
Emotivno iscrpljen, pun sjete i tuge vratio se u Zagreb. Vrijeme je došlo za poslati stvari preko velike bare. 
– Moj novi život je stao u 8 kutija koje sam poslao na novu adresu. Sjećam se, zadnjih par dana boravka u Zagrebu živio sam kod prijatelja Zrinke i Igora u koferu i na trenutke je sve to izgledalo je vrlo zastrašujuće. Vrijeme je letjelo; izlasci s prijateljima, zadnje savjeti i posljednji zagrljaji doveli su me i do to toga Dana D, 6.studenog. Još i danas imam boarding pass sačuvan kao uspomenu. Let je bio u 7:20 ujutro. Iz Zagreba smo preko Londona letjeli za New York. Najbolja prijateljica i dio moje obitelji, Goga, s kojom sa prošao i drvlje i kamenje posljednjih 8 godina života u Zagrebu, došla je po mene sa obitelji odvesti me na aerodrom. Naš ritual doručka nismo propustili ni ovaj put. Jedino što se promijenilo je bilo mjesto – zagrebačka zračna luka. Posljednje fotografiranje ispunilo je vrijeme čekanja te nas malo razveselilo. Pogled preko ramena, posljednji pozdrav, uzdah, prethodili su ulasku u avion koji je vodio u nepoznato…
Dolazak u NYC
Na JFK-u ga je dočekala prijateljica Nadeen koja mu je pomogla oko smještaja i odgovarala na sva pitanja koja je imao u procesu pripreme za preseljenje. Nadeen i njenog supruga Zorana naziva svojom američkom obitelji. Kada je stigao, umoran i iscrpljen, zagrlio ju je što je jače mogao.
 
– Stan sam unaprijed iznajmio u Astoriji, predivnom, mirnom kvartu smještenom na obali East Rivera. Kvart poznat po velikoj populaciji Hrvata bio je logičan izbor za novi početak. U šali uvijek govorim da je svaki pošteni Hrvat koji je došao u Ameriku počeo iz Astorije pa ću tako i ja. Pošta s mojim stvarima stigla je dan kasnije. Dobra organizacija zlata vrijedi. Ponovno raspakiravanje i smještanje u novi stan potrajalo je više od tjedan dana. Bitna stvar pri dolasku u nepoznatu sredinu jer imati puno mobilnih kontakata prijatelja od prijatelja koje možeš kontaktirati ako ti što zatreba. Sjećam se situacije odlaska u dućan po osnovne namirnice. Taj izlet je trajao tri sata. Trebalo mi je pola sata dok sam našao običan šećer i kavu. Bez mobilne aplikacije za konvertiranje mjernih jedinica ne možete ići nigdje. Unce, inči, stope, farenhajti, još i danas izazivaju veliku frustraciju – priča Davor.
Zapanjujuća okrutnost neokapitalizma
Nakon raspakiravanja krenulo je povezivanje sa svim silnim ljudima čije je Davor brojeve mobitela imao. Kave, ručkovi, druženja, izlasci redali su se kao na pokretnoj traci. Slušanje svih tih priča različitih ljudi koji su u New Yorku godinama Davoru je dalo prijeko potrebnu pozitivnu energiju. 
– Ostavio sam si dva mjeseca za adaptaciju u novu sredinu, do Nove godine. Za to vrijeme sam počeo istraživati što je sve potrebno za pokretanje svog vlastitog posla i kako stvari funkcioniraju. Noći i noći provedene pred računalom iščitavajući razno razne dokumente, forume i razmišljanja drugih ljudi na kraju su urodili otvaranjem svog male online trgovine. Bitno je pokušati, pogriješiti i ispraviti se. Posao sam počeo tražiti u veljači jer su se novci vrtoglavo topili. Svoj životopis počeo sam slati na sve moguće i nemoguće oglase koje sam pronašao. Nisam birao, bitno je bilo početi negdje, pa makar i od početka. Za razliku od Hrvatske, američka okrutnost je bila i ostala zapanjujuća. Neokapitalističko društvo od svega je napravilo biznis pa tako i od traženja posla. Ako niste dovoljno oprezni završit ćete sa plaćanjem agencijama za traženje posla koje su toliko slatkorječive da vas u trenutku zavedu. Nakon svega zaključite da je, kao i domovini, potrebno poznavati ljude koji vas mogu preporučiti jer toliki broj ljudi koja živi u ovom gradu izaziva vrlo niske porive, sve u svrhu postizanja cilja. Ili, kako bi naš narod rekao, preko leševa do cilja. To je za mene u startu bilo neprihvatljivo.
Prvi poslovni uspjeh – prodaja leptirmašni
Davoru je teško palo svakodnevno slanje životopisa i manjak ikakvog odgovora. Počeo se pitati je li s njim sve u redu, ali na kraju je zaključio da je riječ o jednostavno prevelikom broju ljudi s kojima se natječe za poslove. 
– Vjera u sebe uvijek mora biti na prvom mjestu. Pošto sam imao dosta slobodnog vremena posvetio sam se svojoj prvoj ljubavi, dizajnu. Kao magistar dizajna odjeće i tehnologije koji dolazi iz Hrvatske počeo sam izrađivati leptirmašne i kravate. Prva stvar koju sam kupio nakon dolaska u Ameriku su bili šivaća mašina i printer jer se to nije isplatilo slati iz Hrvatske. Prodaja, naravno, nije išla nikako, što je i bilo za očekivati.

No, jednom prilikom dobio sam e-mail direktorice razvoja Queens muzeja koja je bila oduševljena mojim mašnama i htjela ih je kupiti za muzejsku suvenirnicu. Taj osjećaj da netko prepoznaje vaš radi i trud je zaista neopisiv. Sjećam se sastanka na kojem me pitala imam li određene kvote i količine koje prodajem na što sam ja odgovorio da sam sretan ako kupi i jednu. Za mene je bila čast biti dijelom tog muzeja. Na to se ona od srca nasmijala i samo rekla – kupit ću sve što sada imaš sa sobom. Naravno, za postizanje uspjeha u vlastitom biznisu morate imati novaca, koje ja nisam imao. Morao sam naći dnevni posao koji će plaćati račune dok privatni ne naraste. Prvi pravi posao koji sam imao bio je za Cirque du Sole kao VIP host za vrijeme održavanja predstava u NY-u. To sam radio od ožujka do svibnja. Nakon toga su se zaputili u Boston sa otvorenom pozivnicom da idem s njima, ali život na cesti mi se u tom trenutku nije učinio zanimljiv jer je bilo toliko toga od NY-a što nisam vidio i istražio. Uz pomoć poznanstva, sreće i JAKO dobre prezentacije sebe, bez čega ne ide ništa, dobio sam posao koji sad radim. 
Nevjerojatni temperaturni šokovi u podzemnoj
Davor se zaposlio u tvrtki Bobby Berk Home kao product designer. Nedavno se preselio u Istočni Harlem, a radi u Sohu. Izlazi i druži se u East Villageu, Alphabet Cityu, Hell’s Kitchenu i Chelseau, a dobru zabavu ponekad potraži i u Brooklynu.
– Vrijeme je u NY je sve, ako ga imate sretni ste. Ljudi ovdje provode po tri sata u vožnji na posao i s posla, nešto na što mi stvarno nismo navikli, a njima je svakodnevnica. Ja imam sreću da se vozim samo pola sata. I to mi nekada zna biti naporno jer podzemna željeznica, koja je najbolja infrastrukturna cjelina koju sam igdje vidio, zna biti kaotična, pogotovo ljeti kad su popravci i rekonstrukcije u tijeku. Ono na što se nikako ne mogu naviknuti su temperaturni šokovi koje svakodnevno proživljavam koristeći podzemnu. Temperatura na platformi zna biti oko 40, vlak dođe i vi uđete u vagon koji je rashlađen na bolesnih 21-23 stupnja. 
Još je nekoliko stvari koje mu smetaju u New Yorku. Times Square zaobilazi u širokom luku zbog previše turista. New York je, kaže, za hrvatske standarde i poprilično prljav. No, sve to naziva sitnicama koje ovoj multikulturalnoj sredini daju čar.
Osim obitelji iz prijatelja, ne razmišlja previše o tome što mu nedostaje iz Hrvatske. Jedino Facebook u njemu budi nostalgiju jer gleda svoje prijatelje kako uživaju na hrvatskoj obali. Zanimljivo, u New Yorku može pronaći čak i hrvatske proizvode poput Franck kave ili Čokolina. U nekom od mnogobrojnih hrvatskih restorana ponekad uživa u ribi na gradelama ili sarmi.
Povratak u Hrvatsku? Za sada o njemu ne razmišlja. Možda u nekoj dalekoj budućnosti nakon što mu i New York i Amerika dosade. 
– Ova avantura je tek započela – zaključuje. 

Datum objave: 24.08.2014.