Selo, kao selo. Svatko bi rekao, ništa posebno. Samo mi, stanovnici D. Rahića, pokraj Brčkog (BiH) u njemu smo vidili nešto posebno. Nama je to bilo najljepše mjesto na svijetu.

“…Ovdje je kao u raju…” znaju reći “domaći” ljudi. Iako moje selo nema kulturno povijesne spomenike, knjižnice, kazališta, solarije, kina, može čovjeku pružiti odmor i zadovoljstvo. Tišina ovdje ima glavnu riječ i uz povremeni orkestar domaćih životinja, cvrčaka, žaba, ptica i ljudi, tu čovjek nalazi odmor za dušu i zaborav od svakodnevnih problema.

Tu čovjek nalazi sebe, tu prepoznaje kulturu naroda i kraja, zavoli je i postaje dio nje. U selu je bila škola i to samo do četvrtog razreda, jedna trgovina, čitaonica, koju smo zvali kafana i Nogometni klub. Kafana ili čitaonica, mada joj bolje stoji naziv kafana jer se u njoj osim listića čikvine, koja se igrala kad god je bilo dovoljno zainteresiranih, ništa drugo i nije čitalo.

Na čikvini nisu bili veliki dobitci i dobitniku je važnije bilo dreknuti „DOSTA“, nego i sam dobitak. Ponekad se tu igrao i šah. Kafana se nalazila u jednoj kući koja je izgrađena za potrebe izbjeglica nakon II. svjetskog rata i sastojala se od dviju prostorija. Zgrada je iz vana bila neožbukana i u visini temelja zapišana, jer nije imala riješen mokri čvor.

U drugoj prostoriji je bila smještena Omladinska organizacija našeg sela. Tu su se povremeno održavale igranke. Prostor je bio mali, ali smo mi tu uspijevali vikendom da okupimo veliki dio omladine iz našeg sela, a također je to bilo okupljalište i za mladiće i djevojke iz susjednih sela.

Mi mladići iz sela smo se naročito trudili oko djevojaka koje dođu “sa strane”. Tu je bila prava trka ko će prvi da ih “zbari”. Kad nije bilo igranki tu se igrao biljar, a ispred kafane se igrala odbojka. Za igru odbojke nismo nikada čekali da se pojavi dovoljan broj igrača, nego je igra počinjala i kad su samo dva igrača.

Najbolji igrači odbojke su bili Vlado i Branko, zvani “Zubi”. Oni su bili i najveći, skoro dvometraši. Kad nas je bilo više, selili smo se na nogometno igralište i igrali nogomet. Nogometni klub “Mladi Zadrugar” je u svojim redovima imao uvijek talentiranih igrača, ali nažalost ni jedan nije napravio neku veću karijeru u nogometu.

Svi klubovi u našoj ligi imali su respekt kad igraju protiv nas, a mi, mogli smo svakoga pobijediti, a isto tako i nenadano izgubiti. Jedno vrijeme, kad je Mjesna zajednica bila naročito aktivna oko izgradnje trafo stanica u selu, počele su se u kafani pojavljivati šaljive pjesme, o tim događajima. Pjesme su se uz gromoglasan smijeh čitale naglas.

Poneki u pjesmama spomenuti su se kao bunili, dok bi se neki bunili što nisu u pjesmama spomenuti. Svi su nagađali o tome tko piše te pjesma i svatko je u svakoga «sumljao». Uvijek je neko pjesme doturio do Marjana – “Muje” u gostionu, bilo da se radilo o struji, o nogometu, o promašenim ljubavima ili….

Dolazak u kafanu je bila “obaveza” svih muškaraca u selu. Tu se nije opijalo, nego se razgovaralo, podbadalo i ljenčarilo. Stalni gosti su bili, naravno Marko – “Ničin” i Ivo – “Roki”, dvojica dobričina kojima su drugi rado plaćali piće, a i oni su znali počastiti društvo kad su bili bolji s parama.

Roki je bio jedini koji je i sam želio igrati čikvinu i nekoliko puta se vrtila loptica samo za njega. Nekoliko godina u selu je radila i otkupna stanica za mlijeko. Selo je bilo poljoprivredno i mnoga domaćinstva su uzgajala krave. S onim što smo posjedovali, bili smo jako zadovoljni.

Sve je bilo dobro dok jednog dana nije rat zakucao i na naša vrata. Prokleti rat koji je zahvatio našu zemlju došao je jedno jutro i u moje selo, moju kuću, među moje mještane i načinio od nas prognanike, ljude bez vrijednosti…

Sve su porušili, ni jedna kuća u selu nije ostala čitava. Jedanaestoro ljudi je izgubilo svoje živote za vrijeme rata. Rat je već odavno završen, obnovljen je veliki broj kuća, određen broj ljudi se vratio.

Obnovljena je i Osnovna škola, ali ne radi jer nema djece, a selo bez djece je nažalost, selo bez perspektive. Nadam se da će u selu ipak oživiti dječja vika i da se selo neće tek tako ugasiti.

To je naše selo iz 70-80 godina prošlog stoljeća. Tako je meni ostalo u sjećanju.

Autor: CroExpress, Stjepan Starčević Datum objave: 17.11.2020.