PROČITAJ NAJNOVIJE VIJESTI IZ HRVATSKOG ISELJENIŠTVA

18.11.2019
tekst
tekst

HR Iseljeništvo

PREŽIVJELA SAM BLEIBURG (3): Najstrašnija noć mog života - umro je Bene

Ilustracija, ukrcavanje domobrana na vlak (foto: Wikimedia)

Ilustracija, ukrcavanje domobrana na vlak (foto: Wikimedia)

Treći dio feljtona.

Br. pregleda: 4780

Autor: CroExpress

Sjećanja Đurđice Poldrugač Šoštarić, u obliku dnevnika zapisana u knjizi
'Hrvati u Argentini' autorice Carmen Vrljicak Verlichak, spomen su na jednu od mnogobrojnih teških ljudskih sudbina koje su se odvile tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Feljton, koji prikazuje burno razdoblje u njenom životu, će na našem portalu ususret obilježavanju Bleiburškog pokolja izlaziti u sedam nastavaka, do 14. svibnja. Danas donosimo treći dio, a ako ste propustili prvi i drugi, pročitajte ih.

1. dio - Spremali smo se za napad na Zagreb
2. dio - Rekla sam majci da ću se vratiti; nikad je više nisam vidjela


3. dio:

7. svibnja. Kad svane jutro, mislim da smo već jako daleko a tek smo na par stanica od Sv. Nedjelje. Izađem van u polje sa prijateljicom Nadom Rehak. Polje je bilo krasno, puno cvijeća. U tom trenutku prođe kraj nas jedan vlak, pun mladeži u zadnjem otvorenom teretnom vagonu. Prepoznam Veru Stipetić u bijeloj košulji (zadnji put u životu; taj vlak je uhvaćen a ona streljana na Savskoj Cesti - zatvoru). Sve čekam kada ćemo doći do Zidanog Mosta (tamo smo znali ići sa školom na izlet), i oko podne stižemo u Celje.

Tu nas dočekuje Ivona Maixner, naša voditeljica i veli da nema sigurnosti sa vlakom i da se iskrcamo na kamione. Tako je i bilo i tom odlukom se spašavamo. Puste nas ući u neku kasarnu ili školu na trgu da se higijeniziramo. Tamo su se prali i njemački vojnici, veseli da idu kući, a mi u nepoznato. Ne znam kako, ja se smjestim na kamion koji je pripadao Radio Zagrebu. Sve puno svijeta u Celju, tu je već dodir i sa strancima, sve se kreće prema zapadu, sve bježi s istoka pred komunističkim hordama.

7 svibnja popodne. Već su na cesti kolone kamiona svake vrste, i privatnih automobila. Na jednom raskršću naš kamion uleti na sporedni put i nakon kratkog vremena nas napadnu s okolnih brjegova. Ja, kao uvijek, nagla, skočim iz vozila misleći da ću se nekako na nogama spasiti -zapravo ne misleći ništa, samo da mi prijeti opasnost. I nađem se u jednoj jami kraj ceste sa dr. Božom Latković koji je bio u domobranskoj uniformi. Mi smo cilj napada; šofer kamiona okrenuo se i pobjegao sa drugima koji su bili gore na vozilu. Božo i ja smo trčali natrag, prema glavnom putu dok stalno pucaju oko nas; bacali smo se na zemlju pa opet bježali i opet na zemlju... U toj prvoj strahoti mog života samo sam mislila kako se spasiti i molila sam. Zauvijek mi je ostalo u uspomeni kako sam se bojala da me ne pogode u petu, jer kako sam se bacala u travu, pete su ostale daleko otraga i ako me pogode u petu neću moći bježati. U tom najednom se stvori pred nama ogromni njemački tenk Panzer, ali na njemu još neki naši. Božo i ja smo mislili da smo samo mi nastradali, ali u drugom jarku sa druge strane ceste bio je dr. Milan Babić i moj drug sa radio stanice, tehničar Bene Radić iz Splita, teško ranjen u pluća.

Stignemo na glavnu cestu među našim i premjestimo ranjenog Benu na kamion. Polako krene kolona dalje prema granici Austrije. Moj Bene, još pri svijesti, trpi, kraj njega s jedne strane kleči na podu vozila dr. Babić nastojeći zaustaviti silno krvarenje, a s druge strane, drugi civil. Kamion se trese i ne staje krvarenje Bene. Kraj mene, jedina koje se sjećam je Marijana Šikić (moja prijateljica iz Zagreba); ona plače i zaziva mamu. Ja buljim u mog druga. Pada noć, ali ja uspijem pročitati ime mjesta pokraj kojeg prolazimo – Mislinja. Onda čujemo kako, prije nego izgubi svijest, Bene izreče Živio Krist Kralj, živila Hrvatska! pozdravi mi majku... I nema više glasa od njega, jedan sveti mučenik umire, kad već rat prestaje. Sjedimo okolo njega koji leži mrtav na dodir naših nogu, koje gričimo da ga ne diramo na njegovom putu u vječnost. Umre Bene! U predvečer ja nisam prepoznala osobu koja je klečala kraj mog druga, ali onda se on predstavi: ja sam dr. Perović, svećenik. Svi smo u smrtnoj opasnosti, skrušimo se u dubini duše, pokajmo se i ja vas odriješujem i dajem sakrament pomasti. I tako je bilo, i tako sam već bila odriješena za nove opasnosti.

Put već posve zatrpan. Kolone Hrvata, Bugara, Rusa, njemačke vojske. Dolazimo na most preko Drave. Crna noć. Stojimo na mostu oštećenom i napućenom. Dolje teče rijeka u noći crna. Nebo se svaki čas zasvijetli, još ima borbe negdje. Meni se čini da smo satima na mostu i samo se bojim kako ćemo pasti u rijeku i kako neću moći plivati jer imam teške cipele na nogama, svakako imam krunicu u ruci. Ta noć na Dravskom mostu, sa mrtvim tijelom prijatelja još iz vremena našeg djelovanja u Katoličkoj Akciji, bila je jedna od najstrašnijih noći mog života.

Četvrti dio čitajte u petak, 8. svibnja!

07.05.2015.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2019.