PROČITAJ NAJNOVIJE VIJESTI IZ HRVATSKOG ISELJENIŠTVA

02.07.2020
tekst
tekst

HR Iseljeništvo

PRIJE 161 GODINU, PREMINUO BAN JOSIP JELAČIĆ Donosimo oporuku koju je ban napisao dvije godine prije smrti

Foto: CroExpress/Wikipedija

Foto: CroExpress/Wikipedija

Josip grof Jelačić Bužimski bio je general i ban hrvatski, dalmatinski i slavonski od 1848. do 1859. godine, član plemićke obitelji Jelačić te jedan od najznačajnijih hrvatskih političara, kako u 19. stoljeću, tako i u cijeloj povijesti Hrvata.

Br. pregleda: 2114

CroExpress/Andrea Latinović, dipl. povjesničarka

Rođen je u Petrovaradinu u Srijemu, 16. listopada 1801. godine, u kojemu je njegov otac Franjo, podmaršal austrijske vojske, bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Majka mu je bila Ana, djevojačkog prezimena Portner.

Prošlost roda Jelačića tijesno je povezana s poviješću hrvatskoga naroda. Podrijetlom su bili iz Like i Josip Jelačić je često isticao svoje ličko podrijetlo. Četiri stoljeća pripadnici obitelji Jelačić bili su ratnici, istaknuti krajiški časnici, visoki vojni zapovjednici, državnici, svećenici, prosvjetitelji, dobrotvori i pisci.

Josip Jelačić školovao se na najelitnijoj plemićkoj školi svoga vremena, bečkom Therezianumu, u kojoj su se sinovi plemića i velikaša odgajali za administrativnu i vojnu službu u Austro-Ugarskom carstvu.

Vojničko službovanje započinje u Galiciji kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji, a nastavlja u hrvatskim gradovima ondašnjeg Austro-Ugarskog carstva, a u skladu s time napreduje u činovima. Iz ondašnjih pisama njegovih nadređenih vidimo da dobro vlada njemačkim i latinskim jezikom te da je dobro upućen u vojne i administrativne znanosti i da je dobar mačevalac i konjanik.

Nadređeni su ga hvalili i kao odličnog stratega, organizatora, vojskovođu i napominjali da je spretan, radin, uslužan, blag, pravedan, brižan, šaljiv i vesele naravi. U predasima vojnih pohoda piše pjesme od kojih su neke toliko popularne da se pjevaju kao koračnice u Habsburškoj monarhiji, a i velik broj ih je spjevan njemu u čast.

Kralj Ferdinand I. (V.) Habsburg imenuje ga 23. ožujka 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unapređuje u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske, a Jelačić 8. travnja 1848. godine u Beču polaže bansku prisegu i te je imenovan feldmaršallajtnantom (podmaršalom) i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj.

Svečanost njegova ustoličenja prati svečanost otvaranja Hrvatskog sabora 6. lipnja, prvoga hrvatskog građanskog Sabora na osnovi izbornog reda utemeljenog po načelima građanskog liberalizma, s ukupno 191 zastupnikom, kojem prethode skupštine s preko nekoliko stotina predstavnika hrvatskog naroda održane 17., 22. i 25. ožujka 1848. godine u Zagrebu s donešenim narodnim programom.

Ban Jelačić 25. travnja 1848. godine proglašava ukidanje kmetstva. Zapravo, Jelačić samo potvrđuje da je kmetstvo ukinuto i da nema obaveze tlake i daća, što se često seljacima nametalo, iako je kmetstvo ukinuo još Josip II.

Zbog manifesta kojeg je u ime Hrvatskog sabora predao caru Ferdinandu V, u kojoj se zahtjevalo uređenje monarhije kao federacije ravnopravnih naroda te zbog traženja da se u Hrvatskoj Trojednici obnovi banska vlast od Drave do mora dovodi do mađarskih prijetnji ratom te u Hrvatskom saboru 4. srpnja 1848. godine ban Jelačić dobiva novac i dragocjenosti prisutnih za opremanje vojske za otpor Mađarima.

Nakon neuspjelih pregovora s mađarskim predsjednikom vlade Batthyanyja završavaju kratkom objavom rata riječima: Batthyany: 'Vidimo se na Dravi', na što mu je ban Jelačić odgovorio : 'Nema potrebe da se umarate. Vidimo se na Dunavu'.

Ulazak u Budim i Peštu


Pod zapovjedništvom kneza Windischgraetza 16. prosinca 1848. godine pokrenuta je vojna operacija protiv Ugarske. Vojska je bila podijeljena na tri zbora, a prvim je zapovijedao ban Jelačić s kojim je ušao u Budim i Peštu 5. siječnja 1849. godine.

Novi vladar car i kralj Franjo Josip I. imenuje bana Jelačića 2. prosinca 1848. godine gubernatorom Rijeke s pripadajućom zemljom te civilnim i vojnim gubernatorom Dalmacije čime se većina hrvatskih povijesnih i etničkih područja ujedinjuje pod upravom jedne osobe, bana Jelačića.

Ban Jelačić, feldmaršal Windisch-Grätz te feldmaršal grof Radetzky bili su junaci koji su spasili staru Habsburšku Monarhiju: Radetzky je ugušio revoluciju u Italiji, Jelačić u Mađarskoj i Beču, a Windisch-Grätz u Češkoj. Ovaj slavni trojac imali su toliko veliki ugled u Habsburškoj Monarhiji da su vojnici na svoje mačeve davali urezati slova WIR (kratica za Windisch-Grätz, Iellachich, Radetzky), a koja je na njemačkom značila "mi".

Josip Jelačić jedan je od hrvatskih pionira emancipacije Židova u Hrvatskoj te nije zaboravio potporu hrvatske židovske zajednice za vrijeme revolucionarnih kretanja 1848./49. Za spriječavanje progona hrvatskih Židova ban Jelačić imenovao je prijeki sud i izdao proglas u kojem je rekao 'da nas sve bez razlike vjere mora ujediniti sloga i bratimstvo'.

Naporima bana Jelačića na očuvanju hrvatske autonomije, potkraj 1849. godine Međimurje se priključuje Hrvatskoj, hrvatski jezik postaje službeni jezik, a u dopisivanju sa središnjim organima službeni je njemački jezik.

Ban Jelačić nikad nije posustao u borbi za hrvatski jezik i u dopisu ministru pravde u Beču Karlu Krausu od 8. travnja 1853. godine piše: 'jer jedna od najljepših osobina hrvatskog naroda jest, da on svoj jezik nadasve ljubi... i baš ograničenja u jezičnom pogledu koja je htio mađarski sabor Hrvatima nametnuti, bili su jedan od glavnih uzroka otpora hrvatskog naroda protiv Mađara'.

Podupire osnivanje i povezivanje trgovačko-obrtničkih komora na području sjeverne Hrvatske i 1854. godine osniva Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Protivi se uvođenju žandarmerije, zalaže se za izgradnju cesta i željeznica i unaprjeđenje privredne djelatnosti.

Prigodom vjenčanja kralja Franje Josipa 1854. godine, ban Jelačić biva odlikovan grofovskim plemstvom, a banica Sofija imenovana je kraljičinom dvorskom damom. Sa suprugom Sofijom je imao jedno dijete, kćer koja umire 1855. godine od kolere, ne napunivši ni godinu dana od rođenja.

Ban Josip Jelačić umro je u noći 19. na 20. svibnja 1859. godine, nakon duge i teške bolesti, a pokopan je 26. svibnja 1859. godine u Novim Dvorima.

Njegovo je ime zauvijek upisano u knjigu hrvatskih velikana...

Manje poznate činjenice o životu Josipa Jelačića:

Puno ime Josipa Jelačića je Josip Jelačić Bužimski


Jelačići su bili stara hrvatska plemićka obitelj čiji su pojedini članovi imali značajnu ulogu u odvijanju presudnih političkih i vojnih događaja u hrvatskoj povijesti. Nosili su plemićki naslov Jelačići od Bužima ili Jelačići Bužimski, prema naselju koje je nekad bilo na području Turske Hrvatske, a danas je na krajnjem sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, uz granicu s Republikom Hrvatskom.

Prvi je počeo koristiti hrvatsku trobojnicu

Te, revolucionarne 1848. godine, 'rodila' se i hrvatska zastava. Dotadašnje hrvatske zastave bile su ponajprije zastave hrvatskih banova, koje su kao simbol bana predstavljale Trojednu Kraljevinu. Pritom nije bilo nikakve mogućnosti masovnijeg korištenja takvih zastava, pa se može reći da u javnosti gotovo da i nije bilo prisutno ono što se može označiti hrvatskom zastavom. Jelačićeva instalacijska zastava je sve to promijenila. Tijekom sljedećih godina, hrvatska trobojnica (s grbom ili bez njega) upotrebljavana je kao hrvatska nacionalna i državna zastava.

Ban Jelačić nije ukinuo kmetstvo već je potvrdio njegovo ukidanje

Ban Jelačić proglasio je 25. travnja 1848. godine ukidanje kmetstva, odnosno, on je samo potvrdio da je kmetstvo ukinuto, iako je kmetstvo ukinuo još Josip II. Zbog tog proglasa je Jelačić postao omiljen na selu.

Vojnici ga obožavali, Karl Marx prezirao

Jelačić i njegovi kolege Windisch-Grätz i Radetzky bili su zbog gušenja revolucija toliko popularni među vojnicima Habsburške monarhije, da su ovi na svoje mačeve urezivali slova WIR (Windisch-Grätz, Iellachich , Radetzky). Karl Marx je Hrvate zbog pristanka uz Jelačića smatrao nazadnim reakcionarnim narodom koji 'treba završiti u ropotarnici povijesti', a Jelačića prezirao. Komunisti u Hrvatskoj prešutjeli su ovaj stav prema Hrvatima, ali nisu skrivali svoju mržnju prema Jelačiću čiji su spomenik prvom prigodom uklonili.

Oženio je 16-godišnju groficu, njihova jedina kćer umrla je od kolere

Grofica Sofija Jelačić (rođ. Stockau) rođena je 31. siječnja 1834. u mjestu Napjedla, Austrijsko Carstvo (današnja Češka Republika), u obitelji grofa Georga i Francizce Stackau. Imala je tri brata i jednu sestru te je još kao mala oboljela od kostobolje. Za svojeg boravka u Trojednoj Kraljevini često se liječila u Topuskom te je time pripomogla promoviranju tamošnjih toplica. Josipa Jelačića upoznala je u proljeće 1850. i u travnju iste godine su se zaručili da bi vjenčanje šesnaestogodišnje grofice s pedesetogodišnjim banom uslijedilo 22. srpnja 1850. godine u Napjedlu u Moravskoj. Sa Sofijom je imao jedno dijete, kćer koja je umrla 1855. godine od kolere, ne napunivši ni godinu dana od rođenja.

Govorio je šest jezika

Pisma pretpostavljenih tijekom vojničke službe navodila su da govori i piše njemački, hrvatski, francuski i mađarski i prilično dobro talijanski i latinski, da je upućen u vojničke znanosti i da teži višoj naobrazbi, da je dobar mačevalac, izvrstan strijelac i izvanredan jahač, strateg, organizator, vojskovođa. Pričalo se da je spretan, vrijedan, radišan, marljiv, ali i blag, pravedan, brižan, šaljiv i vesele naravi...

Osnovao je prvo narodno kazalište

Dana 13. prosinca 1851. godine upućuje poziv za izgradnju Hrvatskog kazališta, jer 'bez narodnog kazališta ne ima nade da će se razviti naša književnost, dakle ni napredak našega duševnog izobraženja'. Vlada prikupljenim prilozima otkupljuje Stankovićevo kazalište (na križanju Ćirilometodske i Freudenreichove ulice) i prva predstava održana je 29. siječnja 1852. godine u tom prvom narodnom kazalištu u Hrvata.



U nastavku donosimo oporuku koju je ban napisao samo dvije godine prije smrti, a u kojoj je i sam istaknuo da su njegovo srce i nastojanja cijeloga života pripadala čestitome narodu njegove domovine.

Moja posljednja volja[1]

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!


Ovime pri punoj snazi duha izjavljujem svoju posljednju volju, sa željom da bude točno izvršena.

Budući da sâm stekao sve što posjedujem i time imam puno pravo vlasništva i raspolaganja, prelazim na svoje odredbe.

1. Prije svega preporučujem svoju dušu Svemogućemu Milosrdnome Bogu, da je milostivo primi. Što se tiče pogreba, one neka svakako bude u skladu s mojim činom prema tada važećim vojnim propisima – što traži žalobna svečanost koja pripada banskoj časti – odluku o tome prepuštam čestitome narodu moje domovine, kojemu su pripadali moje srce i nastojanja cijelog moga života.

Ako mi Božjom milošću pripadne još zdravlja i dulji život, namjeravam u Novim Dvorima izgraditi jednu obiteljsku grobnicu, gdje želim sjediniti ostatke mojih dragih roditelja, moje sestre i moje tako rano mi otrgnute kćeri.

Do izgradnje grobnice pokop neka bude do mog dragog djeteta Ane, koja je otišla prije mene, u kapeli u Novim Dvorima. Ovdje neka se tada održi svečani requiem u zagrebačkoj katedrali i godišnje 15 svetih zadušnica u kapeli u Novim Dvorima za moje roditelje Franju i Anu, moju sestru Ceciliju, moje dijete Anu i potom za mene, za što određujem glavnicu od petsto forinti kao trajnu nadrabinu kapeli sv. Josipa u Novim Dvorima.

Ako ja budem pozvan pred Boga, obvezu gradnje obiteljske grobnice stavljam na svoju udovu.

2. Invalidskom fondu koji nosi moje ime /Jellačić Invalidenfond/ ostavljam pet tisuća (5.000) forinti.

3. Mojoj braći Jurju, k.k. Fekdmarschalleutenantu, i Antunu, generalmajoru, barunima Jellačić de Buzin, ostavljam svakom po 15.000 (petnaest tisuća) forinti u državnim obveznicama.

4. Mome odvjetniku Andriji Jakčinu određujem isplatu od tisuću forinti, službenicima u Novim Dvorima polugodišnji prihod, a slugama godišnju plaću.

5. Svojoj supruzi Sofiji, rođ. Grofici Stockau – koju najdublje ljubim, koja je od početka našeg zajedničkog bračnog života toplom srčanošću dijelila moje radosti i tuge, koja je u radosti bila moja sreća i ponos, u tuzi utjeha i olakšanje – ostavljam, dok god ostane udova i nosi moje ime, uživanje moje pokretne i nepokretne imovine, u što računam posjed i javne kreditne papire. Ako ona stupi u novi brak, neka joj sljedeći posjednik isplati iznos od trideset tisuća forinti, a ona neka – u skladu sa svojim novim stanjem – odstupi od posjeda Novih Dvora.

6. Moje pokretne stvari, diplome, sve uspomene na sudbonosne godine 1848. i 1849. – zastave, oružje, srebrni štit i predmete koji se nalaze u mojoj sobi za oružje u Zagrebu na tamnoplavom stolu – treba pohraniti u jednu sobu u Novim Dvorima, a isto tako i moje narodno paradno odijelo koje sam imao na sebi prilikom moga svečanog dolaska na instalaciju. Kola, jahaće i zaprežne konje ostavljam svojoj udovici da izabere kako želi. Ako moja braća Juraj i Antun u tom smislu izraze neke želje, oni će se sigurno – uz njihovu sadašnju prijateljsku nastrojenost – o svemu dogovoriti.

Što se tiče viška opreme u kolima, konjima, zapregama i jahaćoj opremi, udova će nakon što uzme ono što joj je za upotrebu, ostale stvari predati mojoj braći; oruđe i sedla u Novim Dvorima, s izuzetkom pekarske opreme koju poklanjam lovcu Antunu Valančiću, dajem svojoj dragoj braći, također u jednakim dijelovima sva sedla, jedno kao poklon tvornice oružja Egidi, drugo kao oružje Guido von Stakenberg jedno moje jahaće sedlo, koje sam označio jednom starom uzicom i vrpcama.

7. Iako je posjed Novi Dvori postao znatan, otkako sam ga kupio, i nije opterećen dugovima, ipak nije takve veličine da bi ga se moglo dijeliti. Želim da taj posjed – kao znak previšnje vladareve milosti i plaće jedne države koja je išla u jednu od najopasnijih katastrofa – zadrži moje ime, i onda ako ne budem imao prirodnih nasljednika. Stoga svoga mlađeg brata baruna Jurja Jelačića Bužimskog, oženjenog s Herminom groficom Christallnigg, k.k. feldmaršalleutnanta, imenujem za općeg nasljednika cjelokupne moje pokretne i nepokretne imovine, koji može ući u posjed tek nakon smrti moje udove ili ako se ona ponovo uda.

Nasljedna loza prelazi u Jurjevoj liniji na najstarijeg potomka obitelji. Ako ova grana izumre, u posjed gore navedenih prava stupa grana drugog brata Antuna, oženjenog s Marijom groficom Lamberg.

Kao svjedočanstvo za to ovu sam oporuku u cijelosti vlastoručno napisao, potpisao i osnažio svojim pečatom.

Zagreb, 8. veljače 1857.

Pročitali i suglasni (m.p.) Josip grof Jelačić, v.r. Feldzeugmeister Ban Hrvatske, Slavonije, Dalmacije

Sofija grofica Jelačić, v.r. rođena Stockau

Oporuka je otvorena danas, u prisutnosti svjedoka g. Karla Rittera v. Jednia, stožernog vojnog suca, i g. Theodora Gresla von Gieslinger, c.k. majora.

c.k. gradski i okružni sud

Zagreb, 20. svibnja 1959.


c.k. zemaljskog suda savjetnik Lipovčić, v.r.

sravnio s izvornikom

m.p. Jović, v.r.

S njemačkog rukopisa preveo Jozo Ivanović


[1] Prijepis rukopisa: Jozo Ivanović (Op.ur.)

(Izvor: TZ Grada Zaprešića)

20.05.2020.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2020.