Piše: Gojko Borić
Ne može se reći da Nobelova nagrada za Petera Handkea nije primljena dobrohotno kad je riječ o njegovu književnom stvaralaštvu, premda je često isprazna igrarija riječima i pojmovima, čak se i u konzervativnim medijima, primjerice u Frankfurter Allgemeine Zeitungu (11.10.) traže svi mogući razlozi kako bi ga se prikazalo u prvom redu kao književnika koji je jednom rekao kako ne postoji prijateljstvo među narodima… nego samo između pojedinaca, no to je kasna spoznaja nakon svih opravdanih napada na njega radi njegove nekritičke ljubavi prema Miloševićevoj Srbiji.
Polemike u svezi toga zasjenile su drugu dobitnicu Nobela, poljsku književnicu Olgu Tokarczuk, koja u svojoj zemlji uživa ugled kritičarke vlasti ali i izvrsne spisateljice koja povezuje realistično opisivanje zbilje s mitovima i legendama.
Kritičarski bijes nije uperen samo protiv Handkea nego još više protiv Švedske akademije koja mu je dodijelila nagradu pa tako u Spiegel Online piše: Kako se Nobelova akademija smjela odlučiti da jednom takovom dade nagradu? I to nakon svih skandala u njezinu okružju koji su doveli do toga da nagrada jednu godinu nije bila dodijeljena. Jesu li poludjeli? Postali obijesni? Nobelovu nagradu dati jednom himničaru u čast vjerojatno odgovonom, premda neosuđenom masovnom ubojici? Zar u statutima Nobelove nagrade ne piše da se ona dodjeljuje onim ljudima koji su bili od velike koristi čovječanstvu? Kakva je korist od djela Petera Handkea?
Odgovor nije dan, on se podrazumijeva kad je riječ o Hndkeovu političkom angažiranju koje su brzo osudili dvojica njegovih sunarodnjaka, najprije poznati srpski književnik s azilom u Berlinu Bora Ćosić koji je u Neue Zürcher Zeitungu (13.10.) objavio ove riječi: On nije sudjelovao u kriminalnim aktivnostima, nije iz topova pucao na Sarajevo, nije se hvalio odsječenim uhom jednoga Hrvata.
S obzirom na te događaje on je samo uvukao glavu smatrajući ih pravednima. On se poklonio na grobu mrtvog tiranina kao pravi vjernik, pri čemu je ostao najveći živući književnik svoje male zemlje. I ovdje, dakle, Ćosić kao i mnogi drugi dijele književnu od etičke ocjene djela Petera Handkea, pa tom prilikom spominje slične slučajeve velikih literata Knuta Hamsuna i Ezre Pounda koji su skupo platili svoje profašističko djelovanje, ali to nije umanjilo njihovu književnu vrijednost.
Oštriji je u osudi Handkea bio njemački književnik srpskih korijena iz Bosne Saša Stanišić, koji je dobio ovogodišnju Nagradu njemačke knjige za svoj autobiografski roman Herkunft, Podrijetlo, i prigodom dodjele u Gradskoj vijećnici u Frankfurtu izrekao ovo mišljenje o Handkeu: Da danas mogu ovdje biti pred vama zahvaljujem zbilji koju nije prisvojio taj čovjek i koja se ne nalazi u njegovim tekstovma devedesetih godina… stvarnost se ne smije tako krivo opisivati da se sastoji samo od laži.
Nazočni su dugotrajnjim pljeskom pozdravili njegovu kritiku Handkeove političke jednostranosti, a novi nobelovac je u svom rodnom selu Griffenu (Austrija) na pitanje novinara da odgovori na Stanišićevu kritiku oholo odgovorio, ni više ni manje nego kako on dolazi iz kruga Homera, Cervantesa i Tolstoja, i da ga puste na miru, što će zasigurno ostati njegova pusta želja sve do isporuke nagrade u Stockholmu početkom prosinca.
I hrvatski je PEN kritizirao dodjelu Nobela Miloševićevu simpatizeru
Američki PEN klub dao je izjavu u kojoj izražava duboko žaljenje radi dodjele Nobela Handkeu: Ostali smo nijemi radi izbora jednog književnika koji je svoju javnu riječ iskoristio za kljaštrenje povijesne istine kako bi pomogao onima koji su izvršili genocid kao što je bio Slobodan Milošević.
Slovenski autor Miha Mazzini sjeća se 90-tih godina prošlog stoljeća pa piše: Neki su umjetnici prodali svoju dušu za ideologije, (Hamsun nacionalsocijalizmu), drugi za mržnju (Celine i njegov bijesni antisemitizam), treći za novac i moć (Kusturica), ali Handke me je najviše uvrijedio svojom naivnošću u korist Miloševićeva režima. Mi bismo ipak ustvrdili da to nije bila nikakva naivnost nego slobodna odluka čovjeka koji je radi svojih osobnih frustracija bio ‘zaljubljen’ u Miloševićevu Srbiju i to onda transportirao u svojim tekstovima na uštrb svakome pristupačne istine. Indijski književnik Salman Rushidie već je god. 1999. nazvao Handkea radi njegova podupiranja Miloševićeva režima međunarodnom budalom godine. A kad je bio zapitan što misli o Nobelu za Handkea odgovorio je kako toj ocjeni nema ništa dodati.
Dobro je da se u krtike odluke Švedske akademije uključio i hrvatski PEN centar koji naglašava kako se Handkeovo nijekanje masovnih zločina, idolopoklonstvo prema tiraninu i prjezir prema žrtvama agresije u Hrvatskoj i BiH, ugrađeni u njegov književni opus pa se ne mogu sagledati odvojeno kod dodjele nagrade, čiji je ugled povezan i s plemenitošću otpora represiji i predanosti svjedočenju istine.
Uzimajući u obzir da dobitnika Nobelove nagrade mnogi širom svijeta doživljavaju kao uzor i svojevrsnu savjest čovječanstva, sramotno je, smatra hrvatski PEN, da Švedsku akademiju nije briga što se radi o piscu koji je ubijanje ljudi i opsadu Dubrovnika nazvao Dubrovačkim ljetnim igrama, žrtve Vukovara u opsadi prikazivao kao krvnike sebe samih, a tako i žrtve opsade Sarajeva, te je iznosio neistine o logorima i bio apologet genocida u Srebrenici.
Jugoslaven Miljenko Jergović pokazuje razumijevanje za Handkea
Službena Austrija vjerojatno će se jednoga dana stidjeti svojih čestitki Peteru Handkeu radi Nobela pa je vrijedno neke zabilježiti: Njegovo djelo je dragocijeno i izvanvremensko obogaćenje kao i važna vizitka Austrije u svijetu, (šef Austrijske pučke stranke Sebastian Kurz). Mi mnogo toga trebamo zahvaliti Peteru Handkeu. Nadam se da on to zna, (savezni predsjednik Alexander Van der Bellen). Brojni Austrijanci su se klicali preko socijalnih medija: Mi smo Handke. Naravno da su se poveselili njegovi nakladnici, njemački Suhrkamp i francuski Gallimard, jer da će morati uvesti prekovremeni rad u objavljivanju Handkeovih knjiga, treba se nadati ne onih o Srbiji i Miloševiću.
No njemački mediji donose i neke pozitivne ocjene dodjele Nobela Handkeu pa citiraju Miljenka Jergovića koji je napisao kako su njegovih pet tekstova o ratu u Jugoslaviji slabi i nedostojni njega kao književnika, ali da je on to pisao radi bezobzirnosti i neznanja tražeći kod Srba svoje djetinje metafore namjesto da ih je promatrao kao ljude koji su takvi kao i svi ostali ljudi. Ovdje se Jergović kreće na crti svoga razumjevanja i za Dražu Mihailovića proglasivši ga kompleksnom ličnošću.
Naravno spominje se i velika euforija u Srbiji u povodu Handkeove nagrade pa citiraju srbijanskog ministra kulture Vladana Vukosavljevića koji je rekao kako je Austrijanac trebao dobiti nagradu mnogo prije ali da se u to umiješala politika. Handke je nastupio i na Srbijanskoj televiziji završivši svoj interview na srpskom: Večeras ćemo piti rakiju i bijelo vino.
Handkea se brani preko literature koju ipak nije moguće odijeliti od politike
Vjerojatno dosad najinteligentniji pokušaj u traženju razumijevanja za Handkeove stavove o Srbiji možemo naći u eseju povjesničara Kurta Gritscha na platformi Hintergrund od 06.12. 2012. u kojoj brani način kako austrijski književnik piše nasuprot novinarskom stilu pisanja, naime po njemu, Handke nastoji pronaći međunijanse, dok se novinari služe apsolutističkim rječnikom, te tome dodaje da nisu samo Srbi krivi za rat nego na neki način svi sudionici u njemu, i da su to dokazali znanstvenici, ali za to ne navodi izvore!
U sve to, kako piše, Handke se borio protiv miješanja njemačkih zločina iz Drugog svjetskoga rata sa zlodjelima Srba, kako su to unisono činili zapadni mediji, podmečući mu čak i osporavanje hlokausta što u Njemačkoj spada pod krivično djelo. Gritsch ustvrđuje: Ono protiv čega se postavlja Handke jesu predrasude, pa tu njegovo djelo pridonosi zahtjevu za pravednošću. Dok novinari (moraju) izvještavati o žarištima, pjesnik istražuje ono treće, ono ‘do onoga vani, ono pokraj u ratu postojećega žarišta.’
Na literarnoj razini njegove riječi, u kojima nastoji na nijansama, provociraju nasupot većinski stereotipnog jezika mnogih novinara jer njegove riječi vode relativiranju onoga gdje u medijima vlada apsolutizam. Stvarno ovo je već metafizika kojoj nema mjesta u opisu ratova kakvi su se vodli u Bosni i Hrvatskoj.
No Handkeov branitelj ipak nalazi kod svoga ‘štićenika’ provokacije u intervjuima, polemike, sarkazam i ironiju kao i sporna djelovanja, primjerice putovanje na Miloševićev pogreb i kumstvo na ženidibi jednog Srbina osuđena u Njemačkoj za ratne zločine.
Jedna njemačka izreka glasi Liebe macht blind, ‘ljubav osljepljuje’, pa bi se nju moglo primjeniti pri objašnjavanju Handkeove ljubavi spram Miloševićeve Srbije.
Datum objave: 21.10.2019.
