Autor: Dražen Bušić
Nije li politika nužno zlo kojim se bave prefriganci, mutikaše, karijeristi… Da, politika može biti drugačija, ali takva koja ide do točke žrtvovanja vlastita ugleda, karijere a ponekad i života da bi narodu bilo bolje. Gledano na takav način, oni koji se bave politikom slični su Kristu koji je položio svoj život za čovjeka.
Do svoje 44. godine nisam mislio da ću se baviti politikom. To se ipak dogodilo prije osam godina, u vremenu kad nam se mnogima činilo da je ‘sad ili nikad’. Ušli smo u to naivno, iskreno, idealistički. Moto nam je bio ‘bolje da se mi bavimo politikom nego da se politika bavi nama’. I tako sam bio u jednom političkom pokretu punih godinu dana. Bila je to posebna godina. Nismo napravili ništa posebno da bi se na kraju raspršili povrijeđenih osjećaja i skršenih ideala. Pa ipak, vrijedilo je pokušati. Daleko od toga da sam postao političar. Nije to moj životni poziv.
Ali sam političku scenu upoznao na jedan sasvim novi način. Kao kad netko ode živjeti u neki crkveni internat ili sjemenište pa Crkvu upozna na jedan novi način. Iznutra. Tako smo mi iznutra upoznavali likove, pa čak s njima pili kave i izjedali večere, a koje smo do tada viđali samo na tv-u. Odjednom se ta silna udaljenost drastično smanjila, do te mjere da smo ih upoznavali kroz ozbiljne karakterne mane, pa smo se još više čudili kako ovakvi mogu odlučivati o sudbini naroda. To te još više razjari pa postaneš još odlučniji u namjeri da kroz politiku pomogneš čovjeku.
Osim ljudi, u politici sam susreo mnoštvo demona. Zapravo, nikada više nego do tada. Godinama sam služio sa svećenicima u službi oslobađanja i prisustvovao egzorcizmima. Ne sjećam se da smo u pojedinim slučajevima imali posla s više od dva, tri demona. No, ovdje su bili rojevi. Kao da je oko svakog političara, ili onoga tko je u tim krugovima to tek trebao postati, bilo na desetine. To samo govori o tome kako smo se bavili važnim poslom jer ‘Lopov dolazi da zakolje, ukrade i uništi’ (Iv 10,10). Uspjelo mu je da uništi genijalnu ideju. Čini mi se da niti nije trebalo toliko demona za to jer su mnogi akteri bili kvarni. Iako nominalno katolici, mnogi su bili častohlepni. Bez osobnog posvećenja i molitve bili su smiješni u namjeri da narodu ponude nešto novo. Mogli su ponuditi samo sebe i svoje ambicije. Kako je vrijeme odmicalo, stvari su se pomalo kristalizirale. Bilo je tu, dakako, i vrlo časnih pojedinaca.
No, ovdje želim govoriti o politici općenito a ne samo o ovom izdvojenom slučaju. Dakle, da bi se pomoglo našemu narodu netko se stvarno i treba baviti politikom. Onaj tko osjeti poziv trebao bi se odazvati s jednakim osjećajem odgovornosti kao što to čine svećenički kandidati ili aspiranti za kakvu drugu službu kojoj je u fokusu dobrobit čovjeka. To da su u politici i demoni, dobro je znati. Čini se da su toga svjesni u susjednoj Mađarskoj, barem predsjednik Orban koji sa suradnicima započinje radni dan molitvom sv. Mihaelu i litanijama Duhu Svetom. Dalo bi se štošta naučiti iz ovoga primjera. Doduše, ne očekujem da će vladajuća garnitura započeti ovako nešto. Prije će to biti s nekim novim klincima koji tek trebaju stasati.
Želim vjerovati da ih Bog priprema i da će ih podići u svoje vrijeme. Do tada bilo bi dobro da uče. Nije važno u kojoj su stranci, važno je da uđu u politiku te iznutra upoznaju taj svijet u kojemu se ponekad nije lako snaći niti veteranima. Trebaju nam mladi koji politiku vide kao priliku za čovjekoljublje, naročito oni koji su rođeni iza 1984. i tako pošteđeni polaganja bezbožne pionirske zakletve.
Bio je to kompromis koji se nije smio dogoditi. Bio je to više grijeh roditelja negoli djece koja niti nisu razumjela o čemu se radi. Kako bilo, svi koji su izrekli taj ugovor s vragom došli su pod prokletstvo kojega se posljedice vide još i danas kroz lutanja bespućima povijesne zbiljnosti. Reformirani komunizam i ateizam su još među nama. Zašto? Zato što je još uvijek duboko u mnogim dušama, davno posijan od samoga sotone. Priroda zla je da ne posustaje. Sve dok ne dođe jača sila a to je sila Evanđelja. Radosna vijest je u tome da se možemo pokajati za naše grijehe i grijehe otaca koji se nisu imali snage pobuniti.
Nikada neću zaboraviti dan kad sam u zagrebačkoj katedrali ispovjedio sve te bezbožne zakletve na koje su nas natjerali u bivšem sistemu. Po toj ispovijedi bio sam preobražen. Malo kasnije isto je napravila i moja supruga. Nešto se slomilo u duhovnim prostorima. Kako bi bilo da to naprave svi katolici u Hrvatskoj? Vjerujem da bi mnogi okovi pali a tisuće demona bilo bi svezano. Život u Hrvatskoj bio bi podnošljiviji. Zrak bi bio lakši. Bavljenje politikom bilo bi jednostavnije. Pa ipak mislim da nitko ili gotovo nitko iz stare garde ne bi bio sposoban zauzeti mjesto Mojsija i Arona. Djeca rođena u ropstvu ne ulaze u Obećanu zemlju. Poput Izraela koji je lutao po pustinji 40 godina. Od stare garde u Obećanu zemlju ušli su samo Jošua i Kaleb. Ovo nije defetizam, ovo su činjenice koje dolaze iz duhovnih prostora i uopće ne mislim da će me svi moći razumjeti.
Bez obzira, treba pisati, govoriti, poticati i hrabriti. Netko će čuti. Hrvatski čovjek čeka da ga neki novi Mojsije i Aron povedu do mjesta gdje će biti blagoslovljen. Traži se novi Stepinac, traži se novi Šreter. Molim za to, a vi? Do tada samo tjelesni političari i demoni oko njih.
Datum objave: 10.08.2019.
