Autor: CroExpress/Gojko Borić
Nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je 29. srpnja preminuo emigrantski novinar, publicist i nakladnik Jakša Kušan.
Rođen 23. travnja 1931. u glavnom gradu Hrvatske otišao je iz njega u vječnost ne doživjevši ono što je namjeravao postignuti nakon povratka u Domovinu krajem 1990., naime da svoju ‘Novu Hrvatsku’ pretvori u domovinski dnevnik ili barem tjednik.
Brzo je propao i njegov pokušaj obnove proljećarskog ‘Hrvatskoga tjednika’, po svoj prilici u tome ga je spriječila sama Matica hrvatska kao nakladnik lista. ‘Tjednik’ je nakon drugoga broja prestao izlaziti. Nakon toga Jakša se povukao iz javnog života rijetko nastupajući u intervjuima u kojima je nastojao pojasniti svoje viđenje obnovljene hrvatske države u kojoj je vidio više mana nego vrlina, u čemu nije bio osamljen.
Jakšu sam nakon kraćeg dopisivanja na liniji Graz-London upoznao na kongresu mladih katolika krajem god. 1957. u Beču gdje sam skupa s prijateljem Tihomilom Rađom bio delegat hrvatskih studenata.
Vrlo razočarani niskom kakvoćom hrvatskih emigrantskih publikacija dogovorili smo se da izdajemo ‘Hrvatski bilten’ koji se pojavio prvi put u Londonu kao šapirografirani mjesečnik u siječnju 1958. Ukupo je izlašlo 12 svezaka. U siječnju god. 1959. počeo je kao nastavak ‘Biltena’ izlaziti mjesečnik ‘Nova Hrvatska’, a članovi Uredništva su bili Gojko Borić (Austrija), Marija Korenić (Engleska), Zdenka Palić (Engleska), Aleksandar Perc (Engleska), Tihomil Rađa (Švicarska) i Tefko Saračević ( Njemačka), glavni i odgovorni urednik Jakša Kušan.
Toliko o početcima ove vrijedne publikacije za koju je radio i živio Jakša Kušan, potpuno se posvetivši tome za razliku od nas ostalih kojima je to bio dodatni rad uz normalne građanske profesiju u Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji itd.
Od rada za ‘Novu Hrvatsku’ Jakša nije mogao pristojno živjeti, bio je u materijalnom pogledu vrlo skroman, gotovo siromašan, ali i uporan u svome zadatku političkog prosvjećivanja hrvatskog izbjegličkoga mnoštva. O visokoj vrijednosti ‘Nove Hrvatske’ izrazio se i Miroslav Krleža, jasno, protiveći se njezinim sadržajima, ali govoreći kako zadaje više muke jugoslavenskim vlastima nego svi oni koji se kite svojom tobožnjom revolucionarnošću.
Upravo je nevjerojatno da je unatoč Krležinoj ocjeni povjesničar Ivo Goldstein u svojoj ‘Hrvatskoj povijesti’ napisao kako Kušan sa svojom ‘Novom Hrvatskom’ nije vjerovao u uspostavljanje hrvatske države što je ne samo zlonamjerno nego i dokaz da tu publikaciju uopće nije prelistao a kamo li čitao.
Urednici, važniji suradnici i dioničari izdavačkog poduzeća ‘Nova Hrvatska’ sastajali su se jednom ili dva puta godišnje u Londonu da razgovaraju o pozitivnim i negativnim stranama u tekstovima svojih novina, pri čemu smo se i ljudski približavali. Jakšu smo upoznali kao autora koji je vrlo polako pisao u nastojanju da izbjegne sve moguće pogrješke glede sadržaja, dok smo mi ostali bili mnogo brži jer smo pisali u kasne noćne sate nakon obavljanja svojih profesija u zahtjevnim zapadnim poduzećima i ustanovama.
Jakša je ispekao novinarski zanat u engleskom ‘The Guardianu’ i dakako marljivo čitajući britanski tisak koji je tada mnogima bio uzor radi svoje objektivnosti i uravnoteženosti. Glavni cilj Kušanove ‘Nove Hrvatske’ bio je svojevrsno političko prosvjećivanje hrvatskog izbjegličkoga naroda kako bi ga se odvratilo od lažnih obećanja i jeftinih propagandističkih tvrdnji većeg dijela emigrantskih publikacija.
Informacije koje je ‘Nova Hrvatska’ imala bile su većim dijelom one općepoznate, ali su u tumačenju njezinih autora dobivale demokratske i antikomunističke dimenzije. Naravno naše su novine dobivale i ‘povjerljive’ vijesti, uglavnom anonimnih pošiljatelja, koje je glavni urednik objavio ili odbacio, ravnajući se prema engleskom common senseu, zdravom ljudskom razumu, pri čemu je uvijek postojala opasnost da se nasjedne lažnim tvrdnjama, uostalom to se i nije moglo izbjeći, pa su neki u emigraciji takve rijetke promašaje proglasili ‘udbaškom trubljom’, štoje bilo tipično za naše lažne revolucionare koji su se inače služili optužbama protiv svojih političkih protivnika bez ikakvih stvarnih dokaza.
Jedna od najvećih zasluga Kušanove ‘Nove Hrvatske’ bilo je objavljivanje ‘Hrvatskoga pravopisa’ Babića, Finke i Moguša, glasovitoga Londonca, kao i stalno sudjelovanje na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu u štandu pod nazivom Croatia-Kroatien.
Po povratku u domovinu Jakša je bio kratko vrijeme predsjednik upravnog odbora instituta Otvoreno društvo Hrvatska mađarsko-američkog miljardera George Sorosa, radi čega sam ga kritizirao, a on je tvrdio da je Sorosev novac darovan u humanitarne svrhe bio znatno izdašniji od onoga dana političkim institucijama.
Bio je i predsjednik Hrvatske matice iseljenika no u dijaspori nije bio omiljen jer ga nije bilo moguće smjestiti među one koji su mnogo vikali i mahali zastavama a malo konkretno učinili za Hrvatsku.
Povukavši se potpuno iz javnosti dokazao je kako službena Hrvatska ne zna cijeniti one koji su mnogo učinili za nju i kako je biti emigrant u prvom redu moralna, a tek onda politička kategorija.
Datum objave: 29.07.2019.
