Drugi svjetski rat je bio konvencionalan. Hladni rat bi trebalo nazvati trećim svjetskim ratom. To je očito. I tada je bilo lokalnih sukoba poput ovog u Ukrajini, no glavno obilježje je bilo zveckanje oružjem.
Ovo sada je očito Ćetvrti (energetski) svjetski rat. U vrijeme kad su Hrvatsku prisilili da izgradi plinski terminal na Omišlju, već je bilo jasno kamo sve to vodi. Sjećam se dobro podrugljivog raspoloženja Angele Merkel kad je Hrvatska pod pritiskom SAD-a krenula graditi plutajući plinski terminal.
Ona je vjerovala Putinu, umjesto da je nuklearke koje su se gasile ostavljala u stanju pričuve koja se može u kratkom roku pokrenuti, umjesto da je pokrenula izgradnju terminala za plin, kako bi onemogućila da ih se ucjenjuje.
U ovom energetskom ratu u Ukrajini najvažnija pitanja su: koliko je moguće produžiti rad nuklearnih elektrana u Njemačkoj, jer nedostaju gorive šipke, ali i važnije: je li moguće ponovno aktivirati ugašene nuklearne elektrane?
Ako je Njemačka o tome razmišljala odmah na početku ove godine, kad je izbio rat u Ukrajini, onda je moguće da će početkom iduće godine stare nuklearke nastaviti s radom… Samo to može smanjiti ili potpuno ukinuti ucjene Putina.
Njemačka je dopustila reaktiviranje termoelektrana na ugljen koje su bile u statusu “energetske rezerve”, a postoje naznake da bi se i tri nuklearne elektrane, ugašene krajem prošle godine mogle opet pokrenuti. Opći energetski rat je ograničio objavu vijesti o tome. Tako ostaju nagađanja.
Njemačka strategija sa zelenom energijom se totalno urušila, i javnost sada, u ovoj krizi apsolutno podržava povratak struje iz nuklearnih elektrana. I ne bih se čudio da je sva ova “energetska halabuka” bila potrebna da bi se javnost opet privolila na nuklearnu energiju. Pri tome, pišuši svoj komentar ostajem kod svog: sine ira et studio – ne ljutim se i ne zastupam ni pro ni kontra energiju iz nuklearki.
Samo razmišljam…
Autor: Damir Lacković Datum objave: 04.09.2022.
