Autor: Hina/CroExpress
Mjestašcem Belchite, na sjeveroistoku Španjolske, hladni vjetar raznosi crvenu prašinu. Među porušenim kućama, razbacanim gredama, potamnjelim kamenjem te davno zahrđalim šipkama poginulo je 6000 ljudi u najžešćoj bitki Španjolskog građanskog rata koji je završio prije 76 godina.
U Belchiteu ništa nije obnovljeno. Grad je ostao pust i razrušen, nijemi spomenik na ratna razaranja. U tišini čuje se tek pucketanje cigli pod nogama.
‘Moj otac je preživio samo zato jer je u naručju imao malu bebu, mog brata’, govori Luis (76), lokalni pastir iz poražene republikanske obitelji.
Iza njegovih leđa nalaze se ruševine gdje se nekada nalazio trg, koji je, kao i ostatak mjesta udaljenog 40 km od grada Zaragoze, ostao isti kao i zadnjeg dana rata.
Bijelo prijestolje za svaku crnu noć
Pobjednik te bitke, vođa nacionalista general Francisco Franco, čiji će se režim održati 36 godina, bio je zapovijedio izgradnju novog mjesta, 200-ak metara od zgarišta, a radove su obavljali politički zatvorenici.
Ruševine su pak trebale ostati kao spomenik komunističkom uništavanju u Španjolskoj. U njima, na ispucanom kamenu, ističe se natpis: ‘Ima jedno bijelo prijestolje u svemiru, za svaku crnu noć na Zemlji’. Oronula ploča sjećanje je na ljude, suprotstavljenih ideologija, nestale u vihoru najveće tragedije u povijesti Španjolske.
Španjolski građanski rat za jedne je bio borba protiv ateističke revolucije koja je uništavala tradicionalne vrijednosti, a za druge to je bila revolucionarna bitka protiv represije i fašizma u Španjolskoj.
Nakon što je kralj izgubio potporu 1931. godine uspostavljena je nestabilna republika uzdrmana društvenim i političkim previranjima. Velika ekonomska kriza radikalizirala je španjolsku radničku klasu te dodatno zaoštrila situaciju.
Dio radnika prigrlio je anarhizam, a dio komunizam. S druge strane, pokušaj republikanske vlade da nezadovoljstvo suzbije reformama izazvao je reakciju konzervativnog dijela španjolskog društva, velikih zemljoposjednika, Katoličke Crkve i vojske. Ti su procesi doveli do štrajkova, demonstracija, političkog nasilja i atentata. Republikanska vlada gubila je kontrolu nad situacijom.
U ljeto 1936. vojska, pod zapovjedništvom generala Francisca Franca, podiže ustanak s ciljem preuzimanja vlasti i uspostave reda. Vlada pak počinje naoružavati građane. Rat između pobunjenih konzervativaca i republikanaca postao je neizbježan. Prva skupina je homogenija, dok se u republikanskim redovima nalaze socijalisti, komunisti, anarhisti, liberali, katalonski i baskijski separatisti.
Objema stranama pridružilo se tisuće stranaca pa to postaje najinternacionalniji građanski rat na svijetu. Mnogi od njih, nošeni idealima, zauvijek su ostali pod kamenjem gradića Belchite.
Grad srušen do temelja
‘Bitku za Belchite nastojimo bolje razumjeti iz kuta njezinih sudionika i civila koji su ondje živjeli u pećinama i ruševinama’, napominje Alfredo González Ruibal, direktor instituta SCIS, koji je u rujnu počeo višegodišnje istraživanje koje bi trebalo rasvijetliti detalje krvavih događaja.
Krajem vrućeg kolovoza 1937. republikanci su pokrenuli veliku ofenzivu s ciljem osvajanja Zaragoze, glavnog grada pokrajine Aragon, na sjeveroistoku Španjolske. Mobilizacijom 80.000 vojnika namjeravali su zaustaviti napredovanje Francove vojske sa sjevera.
Na putu im se našao Belchite, gdje se utaborila neprijateljska vojska. Republikanska artiljerija svom snagom je udarila na gradić, potpomognuta ruskim avionima. Frankisti, iako brojčano slabiji, pružali su žestok otpor. Ubrzo je postalo jasno da će već porušen grad biti osvojiv jedino borbom prsa o prsa. Nakon četvrtog dana isukane su bajunete. Danju i noću, vodila se krvava borba, a otpor je slomljen tek nakon dva tjedna 7. rujna 1937.
Međutim, zahvaljujući dugotrajnom otporu nacionalisti su imali dovoljno vremena za dovlačenje novih trupa u Aragon i pokretanje kontraofenzive. Bitka za Belchite upravo je završila kad se Francova vojska pojavila nadomak mjestu. Republikanci su grad držali točno jedan dan. A onda je situacija ponovno vraćena na početak. Nakon nove bitke broj poginulih se popeo na 6000. Snage generala Franca ušle su u do temelja porušeni gradić.
Stari Belchite, zapravo ono što je od njega ostalo, danas je onakav kakvog ga je napustio posljednji vojnik. Blagi vjetar raznosi nesnosnu vrućinu prostorijama koje bi se svakog trena mogle urušiti. Ulaz je na vlastitu odgovornost, piše na maloj metalnoj ploči.
Mjesto nesreće i sjećanja
Nasuprot tom otužnom mjestu, s druge strane ceste, novi je gradić. Ondje živi 1636 stanovnika, a gradonačelnik je član Socijalističke stranke (PSOE).
Konobar u malom, neuglednom restoranu kaže: ‘I danas se uz piće povedu rasprave o građanskom ratu’. ‘No priče ne prestaju nakon misterioznih događaja u tim ruševinama’, dodaje.
Noću, kada sve prekrije tama i zavlada tišina, navodno odjekuju neljudski glasovi. Ljudi iz udaljenih krajeva došli su vidjeti o čemu je riječ.
Istraživač paranormalnih pojava Pedro Amorós (48) tvrdi da su u ruševinama zarobljene duše ubijenih. ‘Belchite je mjesto nesreće i sjećanja. Ondje je energija stradalih’, kaže. Magnetofonom snima zvukove, prebacuje ih na računalo, a zatim preslušava.
Glasovi navodno dolaze iz prostora razrušene crkve gdje su vojnici proživljavali stravične trenutke. Prema jednoj priči ondje su se sklonili posljednji frankisti prije nego su ubijeni. Crkvu su trebala zauzeti 22 američka dobrovoljca republikanca, no samo su se dvojica vratila živa. ‘Mrtvi nam se obraćaju. Šalju nam poruke’, tvrdi Amorós koji se bavi misterijima i piše knjige.
Fantastična priča i tragedija građanskog rata smjestila je u Belchite scene kultnog španjolskog filma ‘Faunov labirint’ (El laberinto del fauno), SF drame o tamošnjem ratu.
‘Mi od toga nemamo ništa’, govori Rafael Cabanez (65), umirovljenik rođen u tom kraju. ‘Kada bi svaki posjetitelj dao samo euro možda bi se i sačuvalo nešto od ovoga’, naglašava pokazujući rukom na objekte koji polako nestaju.
Gradić čije ostatke posjećuje sve više ljudi ne održava se, nema turističkih plakata ni vodiča. Preko puta u novom Belchiteu nema hotela jer nema zainteresiranih ulagača za gradnju, niti nakon drugog kruga poziva investitorima.
‘Iako nas posjećuje sve više ljudi na raspolaganju imamo samo jedan hostel i seoske kuće’, kaže gradonačelnik José María Artigas.
Gospodarska kriza, pak, otjerala je mlade pa ulicama uglavnom prolaze starije osobe. ‘I nas je sve manje. Ovdje više nema nikoga osim duhova’, kaže umirovljenik Cabanez.
Datum objave: 02.04.2015.
