Najidealnije ljudsko društvo bilo bi ono u kojemu ne bi bilo zakona s njihovim kaznenim mjerama nego bi se ljudi ravnali prema općeprihvaćenim moralnim zasadama i sve bi funkcioniralo bez ikakve prisile. No takovo društvo dosad nije, a niti će ikad postojati jer ljudi su dobri ali i zli, te ih treba organizirati prema zakonima u kojima su predviđene i sankcije ako se pojedinci i skupine krivo ponašaju, to jest krše vlastite zakone i dobre običaje.
Ono što važi za sve zakone trebalo bi vrijediti i za najavljeni Zakon o hrvatskom jeziku koji pozdravljaju svi razumni ljudi osim nekolicina jugonostalgičara i političkih desperadosa koji su protive svemu što je hrvatsko. Stoga plediram za to da taj Zakon sadrži i neke kaznene mjere ako ga bilo tko prekršio, to jest osporavao postojanje hrvatskoga jezika i ne pridržavao se pravopisa kao i ostalih jezičnih propisa, a ta kazna bi se sastojala od odustajanja Države od bilo kakve financijske i ostale pomoći onima koji krše Zakon o hrvatskom jeziku.
To se dosad nije događalo jer hrvatska je vlada više puta sufinancirala i takove knjige i književne te ostale kulturne manifestacije u kojima su kršeni ne samo hrvatski zakoni nego i Ustav u kojemu piše, jasno za svakoga, da je hrvatski jezik službeni u našoj Republici.
Izrazit primjer za navedeno je bilo sufinanciranje pamfleta Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“ za vrijeme hadezeovskoga ministra kulture Bože Biskupića, a novac je odobrio ministrov pomoćnik Čedomir Višnjić, povjesničar iz redova srpske nacionalne manjine. Možemo pretpostaviti da ministar Biškupić uopće nije prolistao Kordićinu knjigu u kojoj ona, među ostalim, tvrdi da Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bošnjaci govore jedan zajednički „srpskohrvatski jezik“ čije varijante uopće nisu važne, a uglavnom svi ga dobro razumiju i ne može se radi toga označiti posebnim idiomom.
Njezina knjiga je prevedena na neke strane jezike, ona je dala svu silu intervjua u kojima je hvalila svoju knjižurinu kao i objavila hrpe pohvalnih inozemnih recenzija, međutim gotovo svi hrvatski jezikoslovcu odbili su njezine uglavnom neznanstvene tvrdnje jer su izrazito politički usmjerene, kako su neki naglasili, prema stvaranju nekakve Treće Jugoslavije.
Čak se o našem jeziku „hrvatskije“ raspravljalo i za vrijeme komunističke Jugoslavije što se vidi iz brojnih diskusija nakon što je Matica hrvatska istupila iz Novosadskoga dogovora i obustavljen rad na zajedničkom rječniku tzv. hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskoga jezika. Kordićinu knjigu izdala je naklada Durieaux, Zagreb čiji je ravnatelj Nenad Popović izjavio preko Švicarskoga radija da „između hrvatskog i srpskoga nema nikakvih razlika osim u teološkoj terminologiji“ što je neznanje ili provokacija ili jedno i drugo.
O neznanstvenosti Kordićina pamfleta najjegrovitije se pisao Blaženko Strižić u internetskoj platformi hrsvijet.net ustvrdivši kako je identitet svakoga jezika složen i višeznačan jer ga tvore književnost, kultura i znanost kao što ga čine i njegova morfologija, tvorba, sintaksa, pravopis, fonetika, stilistika, sociolinvistička i sociokulturna sastavnica, dok je za Kordićku dovoljno da se pripadnici dvaju ili više naroda mogu sporazumijevati na materinskom jeziku kao da žive u plemenskoj zasjednici u kojoj govore nekakav obični jezik po mogućnosti uz pomoć i gusala .ili kako bismo „definirali“ jezik prema srpskoj pošalici „Govori srpski da te ceo svet razume .“
Strižić se upušta u usporedbe pa piše: „Jezik općenito, a poglavito standardni jezik nije samo sredstvo međuljudske komunikacije, nego i medij književnog i inog umjetničkog stvaralaštva kao i znanstvene kreativnosti“ spominjući romane Mloša Crnjanskog i Aleksandra Gatalice sa srpske i romanima Miroslava Krleže i Kristiana Novaka s hrvatske strane. Tome dodaje da su te razlike još veće, gotovo „traumatične“ u poeziji, pogotovo, mi kažemo, kad uzmemo u obzir pjesništvo na isključivo hrvatskim narječjima čakavskom i kajkavskom koji su za Srbe „španjolska sela“, posvemašnja nepoznanica.
Jednostavno rečeno: hrvatski se razlikuje od srpskoga, i obratno, ako se uzmu u obzir svi oblici individualnog i kolektivnog književnog, znanstvenog i svakodnevnog jezičnog stvaralaštva od početka svega zapamćenja i zapisivanja do danas. To bi trebalo biti jasno svakom srednjoškolcu/školki, ali nije Snježani Kordić, pa stoga možemo zaključiti kako njezino nastojanje da se „zaborave sve jezične razlike“ temelji na politici a ne lingvistici. Strižić iz toga zaključuje: „No bilo kako da bilo, kreatori „zajedničkog jugoslavenskog kulturnog prostora“ i „jugosfere“ nastavljaju „Deklaracijom o zajedničkom jeziku“, (kojemu nisu dali ni ime, op. G.B. ) provoditi svoj pseudojezični, a stvarno politički projekt Treće Jugoslavije, a knjiga/odgovor koja bi ih stručno i znanstveno lingvistički demistificirala još uvijek čeka.“
Strižić iako po vlastitom priznanju nije stručnjak mnogo više zna o hrvatskom jeziku nego politizirana pseudolingvistica Snježana Kordić iza koje očito stoje neki koji bi htjeli okrenuti kotač povijesti u ona vremena kad su Srbi tražili od Hrvata da preuzmnu ekavicu (srpski jezik), a za uzvrat da će oni preuzeti latinicu, što je „funkcioniralo“ samo kratko vrijeme da bi svi koji su se bili uvukli u tu zamku vratili svome hrvatskom jeziku, ijekavici i štokavici s golemom riznicom hrvatskog jezika od Marka Marulića do Tina Ujevića kakvu srpska literatura ne poznaje jer su njezini nositelji živjeli pet stoljeća pod otomanskom vlašću kad su njihovi kaluđeri „stvarali“ na slavenoserpskom jeziku koji narod nije razumio i na kojemu ne postoje književna djela dostojna pamćenja, pa otuda njihova krađa hrvatske dubrovačke i bokokotorske književnosti prema uzanci otimanja tuđe stoke kakvo je bilo običajno pravo kod plemena u zabačenim balkanskim krajevima.
Namjesto da se zadovoljne onim što imaju, oni kradu tuđe književno blago pa i ono narodno, primjerice hrvatsku „Hasanaginicu“, a sad im u tome pomaže Snježana Kordić sa svojom tvrdnjom kako je hrvatski jezik i srpski jedan jezik, pa ne začuđuje da su srpski akademici iz popisa južnoslavenskih jezika izbacili hrvatski jezik i jezike Crnogoraca i Bošnjaka, koji su prema njima srpski samo s drukčijim nazivima.
Kordićki su izvrsno odgovorili vrhunski hrvatski jezikoslovci kao Mario Grčević, Radoslav Katičić i Ivo Pranjković.
Pogotovo je bilo važno reagiranje prof. Pranjkovića jer joj je bio mentor no ne zastupa njezino politizirano mišljenje nego jednostavno ustvrđuje kako su hrvatski i srpski dva standardna jezika i – amen!
To je službeno potvrđeno uvršavanjem hrvatskoga među službene jezike Europske Unije kao i uvođenjem posebnih kratica za hrvatski i srpski jezik u međunarodnoj uporabi kako je Kongresna knjižnica u Washingtonu obavijestila Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu. Time oni koji niječu postojanje hrvatskog jezika krše ne samo hrvatski Ustav i budući Zakon o jeziku nego i pravo Europske Unije te znanstvenu odredbu o dvama jezicima manifestiranu njihovim kraticama koje je priznala i Narodna biblioteka Srbije.
Internetska platforma hrvatskidnevnik.com lakonski ustvrđuje razlike između hrvatskog i srpskoga standardnog jezika po ovome: 1. grafija (latinica i ćirilica ), 2. fonetika (oko 100 zakona u akcentuaciji), 3. gramatika i sintaksa (oko sto zakona ), 4. pravopis… 5. morfologija (preko 300 pravila ), 6. semantika.. 7. rječnik, (oko 30 posto različitih riječi koje su isključivo hrvatske ili srpske. U rječniku od 100.000 riječi preko 40.000 je različito…, a u korpusu od 500.000 riječi, hrvatski i srpski razlikuju (se) u 150.000 leksema. (Zvonimir Despot u Bumertangu prošlosti.)
No sve to posve je svejedno Snježani Kordić i Hrvatskom društvu pisaca koji se već protivio budućem Zakonu o hrvatskom jeziku „argumentacijom“ da je nepotreban riječima: „Izražavamo čvrsto protivljenje jezičnoj politici zasnovanoj na ideologiji podjela i ograničavanja, jer bi dovela do zatvaranja hrvatskog jezika prema drugim, potpuno razumljivim jezicima iz susjedstva, a time i prema društvima s kojima u velikoj mjeri dijelimo život.“ ( Vijenac, 14. rujna 2023.)
Ovdje su pisci iz nekog hrvatskog društvanca upali u vlastitu zamku tvrdnjom o posvemašnjem međusobnom razumijevanju sa susjednim jezicima i narodima u zajedničkom životu što jedno i drugo ne odgovara istini jer se hrvatski i srpski sve više razlikuju, a zajedničkoga života odavno nema. No oni koji tako bulazne žive u prošlosti iz koje valjda nikad ne će izaći pa im možemo reći samo – zbogom drugarice i drugovi, vidjet ćemo se eventualno u nekom horor filmu koji bismo najradije zaboravili.
Da njihovo stajalište bude još grotesknije možemo navesti da su Austrijanci proturili u Europskoj Uniji svoj rječnik austrijanizma uz zajednički njemački jezik s Nijemcima i Švicarcima, da Španjolska traži od EU-a da kao službene jezike prizna osim španjolskoga i katalonski, baskijski i galicijski, dok Irci osim engleskoga imaju kao službeni jezik i gelski s kojim govori možda najviše oko 5 posto irskoga pučanstva.
Kao što se vidi iz rečenoga, svatko voli i poštuje svoj jezik, dok u Hrvatskoj Društvo tzv. pisaca i Snježana Kordić žele poništi stoljetni hrvatski jezik i narodu Hrvata nametnuti nepostojeći zajednički srpskohrvatski. Država bi se tu morala upustiti u obranu jezika svoga naroda i odgovarajućim zakonskim mjerama suprostaviti se onima koji ga niječu čime krše ne samo Ustav nego i budući Zakon o jeziku. Ako se to ne dogodi, Zakon o jeziku ne će vrijediti ni toliko kolika će biti cijena papira na kojemu će biti otiskan.
Autor: CroExpress, Gojko Borić/Köln Datum objave: 27.09.2023.
