Pojava kukastoga križa na poljudskom nogometnom igralištu u Splitu umjetno je predimenzionirana u hrvatskoj javnosti i ljevičarskim političkim strankama samo s dvije svrhe: kompromitirati Hrvatsku kao ‘fašističku zemlju’ i upropastiti hrvatski nogomet za sva vremena.

Da bismo shvatili sve dimenzije ove diverzije treba se sjetiti nekoliko činjenica i ustvrditi da se ustaštvo, koje bivši komunisti i njihovi sadašnji sljedbenici, paušalno utrpavaju u fašističku vreću, ipak razlikovalo od nacizma i fašizma, te da su recidivi komunizma u Hrvatskoj mnogo snažniji u svim sferama života nego sićušni ostaci ustaštva. 

Treba samo pogledati sliku premijera Zorana Milanovića s podignutom stisnutom šakom kakvu su koristili komunisti i povikom španjolske komunističke heroine Dolores Ibarruri La Pasionarije ‘No pasaran’ – Ne će proći, te urlika bivšeg predsjednika Republike Stipe Mesića nad grobom jednog strašnog udbaša ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu!’, pa osjetiti koliko je komunizam u nas još živ i žilav. 

Sve dok Hrvatska zakonski ne ostvari Rezoluciju Europskog parlamenta o odbijanju svih totalitarnih ideologija fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma, nju ne možemo smatrati potpuno demokratskom i europskom zemljom. Da bismo o fašizmu i nacizmu mogli s autoritetom govoriti moramo poznavati neke činjenice koje vladajući i njihovi mediji u Hrvatskoj namjerno zanemaruju jer im oduzimaju oružje s kojim mlate po svojim protivnicima kako bi još dulje ostali na vlasti premda su zemlju naveliko upropastili.

Uzroci nastanka fašizma i nacionalsocijalizma

U povijesti se ništa ne događa slučajno, pa se to može reći i za nastanak fašizma u Italiji i nacionalsocijalizma u Njemačkoj. Treba pogledati uzroke rađanja fašizma i nacionalsocijalizma i vidjeti da su oni bili različiti, no nakon što su Njemačka i Italija zajednički počele ratovati protiv susjednih država i ostaloga svijeta, te su razlike bivale sve manje, premda su uvijek postojale, primjerice glede antisemitizma koji je u Italiji bio znatno blaži nego u Trećem Reichu s njegovim zločinačkim ‘konačnim rješenjem židovskoga pitanja’.

Fašizam je u Italiji nastao najprije kao socijalni bunt protiv bogatih slojeva društva. Nije slučajno Benito Mussolini došao iz Socijalističke stranke u kojoj je neko vrijeme bio glavni urednik njezina glasila ‘Avanti!’. Mussolinijev predhodnik u stvaranju fašističkoga ozračja bi je pjesnik Gabriele D’Anunzio koji je ušao u hrvatsku povijest kao agresor na ‘Slobodni grad Rijeku’, da bi ona kasnije bila priključena Italiji.

Mussolini je osnovao fašističku stranku nazvavši se ‘Duceom’ – vođom, ali njegova borba za vlast nije bila samo politička, on je formirao borbene odrede, takozvane crnokošuljaše, koje su se nasiljem borili protiv antifašista. Fašizam nikad ne bio bio toliko uspješan da talijanska liberalna demokracija nije temeljito zatajila. Fašizam je iskoristio nezadovoljstvo Talijana ‘podjelom plijena’ među pobjednicima u Prvom svjetskome ratu, premda je dobila neke dijelove bivše dvojne monarhije u kojima su Talijani bili manjina, primjerice u nas Istru, Rijeku, Zadar i tri otoka kao i austrijski Južni Tirol.

Mussoliniju je također uspjelo pridobiti i veliki dio talijanskoga građanstva, pa čak i neke istaknute Židove. Nemali broj fašista došli su iz socijalističkih redova. Veliki dio fašističke vrhuške bio je zadojen imperijalističkim sanjarijama o obnovi ‘Rimskoga carstva’ na Sredozemlju. Nakon provociranih nemira talijanski kralj Viktor Emanuel dao je Mussoliniju mandat za formiranje vlade premda fašisti nikad nisu dobili većinu na parlamentarnim izborima.

Veliki broj Talijana se nadao da će fašisti ‘uvesti red’ u državi i pribaviti joj ugled u Europi i svijetu. U početku je Mussolini bio uspješan sa svojom ekonomskom politikom, no to nije trajalo dugo. Zanimljivo je da je Mussolinijeva politika naišla na odobravanje i izvan Italije, pa čak i među nekim demokratima, primjerice, Winston Churchill pisao je Mussoliniju ‘vatrena pisma’ puna odobravanja, koja su Britanci nakon rata pronašli i sakrili u arhive koji se nikad neće otvoriti.

Fašistička Italija ubrzo je ušla u ratno savezništvo s nacističkom Njemačkom, a da za to nije bila vojnički pripremljena unatoč Mussolinijevu hvalisanju o ‘osam milijuna bajoneta’ s kojima je, navodno, raspolagao. Da nije bilo njemačke pomoći Italija bi doživjela teške poraze na bojištima u Africi i Grčkoj.

Jedan od razloga zašto je Mussolini iznudio od Pavelića velike dijelove hrvatske jadranske obale s gotovo svim otocima bila je njegova megalomanska želja da barem to prikaže kao svoju ‘veliku pobjedu’. Talijanski kralj bio je protiv toga rekavši mu: ‘Duce, Vi ste dobili Split, ali ste izgubili Hrvatsku.’

Rađanje nacionalsocijalizma u Njemačkoj u mnogočemu se razlikovalo od stvaranja talijanskoga fašizma. Ugledajući se u svoga uzora Mussolinija i Adolf Hitler je pokušao ‘Marš na Berlin’, ali nije u tome uspio; isto tako doživio je fijasko s pokušajem puča u Bavarskoj. Hitlerov amaterski puč završio je njegovim uhićenjem i osudom na ‘robijanje u tvrđavi’ gdje je iskoristio ‘slobodno vrijeme’ da bi napisao svoj zloglasni pamflet ‘Mein Kampf’ – Moju borbu, koji je do danas zabranjen u demokratskoj Njemačkoj.

Vidjevši da oponašanjem Mussolinija ne može doći na vlast Hitler, koji se u međuvremenu proglasio ‘Führerom’ to jest vođom cijele njemačke nacije, prebacio se na propagandističko zadobivanje birača kombinirano s nasiljem svojih paravojnih postrojba protiv antifašistista, prije svega socijaldemokrata i komunista, koji su u Njemačkoj bili brojniji nego u Italiji, ali strahovito razjedinjeni.

Hitlerova nacistička stranka nikad nije dobila apsolutnu većinu na izborima. Hitler je od ostarjelog predsjednika Reicha, feldmaršala Hindenburga, dobio mandat za sastavljanje vlade postavši kancelarom Reicha. U Reichstagu su ga podržale sve stranke osim socijaldemokrata, dok su komunisti prije toga bili odstranjeni iz političkoga života. U sporazumu s industrijalcima Hitler je započeo brzu gospodarsku obnovu Njemačke, ali sva nastojanja u tom smjeru bila su u funkciji pripremanja ‘totalnog rata’.

Zahvaljujući ekonomskim uspjesima nacistička je Njemačka, slično kao fašistička Italija, stekla svoje simpatizere i izvan granica, sve do nekih pripadnika britanske kraljevske kuće. Nakon što se učvrstio na vlasti, i to potporom konzervativnih snaga, Hitler se bacio na vanjske pustolovine, najprije izvršivši ‘Anschluss’, to jest priključenje Austrije, čemu se Austrijanci nisu ozbiljno protivili. Potom je razbio Čehoslovačku, i to uz potpise državnika zapadnih demokracija, Velike Britanije i Francuske.

Tek nakon što je skupa sa Sovjetskim Savezom napao i podijelio Poljsku, demokratski svijet se počeo otrježnjavati, shvaćajući da su Njemačka, Italija i Japan imperijalističke sile kojima je krajnji cilj bio osvajanje Europe i velikih dijelova Azije, kako bi stvorile svoj ‘Lebensraum’ ili životni prostor na kojemu bi uspostavile vladavinu svojih nacija uz uništavanje ostalih naroda. Njemačka je, osim toga, nagovijestila istrebljenje Židovstva na način dosad nepoznat u povijesti čovječanstva, to jest posvemašnje uništenje toga naroda, koji je stekao velike zasluge u gospodarstvu, znanosti i umjetnosti ne samo u Njemačkoj nego i u cijeloj Europi i Americi. 

Dvije američke i jedna talijanska definicija fašizma

Prije nego što nastavimo s raščlambom kako je nacifašizam utjecao i na hrvatsku politiku smatramo potrebnim donijeti definicije fašizma iz pera dvojice američkih znanstvenika. Evo kako je američki politolog Matthew Lyons definirao fašizam: ‘Fašizam je oblik ekstremno desne ideologije koja slavi naciju ili rasu kao organsku zajednicu što nadmašuje sve ostale lojalnosti.

On naglašava mit nacionalne ili rasne obnove nakon razdoblja propadanja i raspadanja. U tu svrhu fašizam poziva na duhovnu revoluciju protiv znakova moralnog propadanja kao što su individualizam i materijalizam ciljajući na čišćenja organske zajednice od drukčijih snaga i skupina koji je ugrožavaju…

Često, ali ne uvijek, podupire učenje o rasnoj nadmoći, etničkom proganjanju, imperijalističkom proširenju i genocidu. Fašizam istodobno može poprimiti oblik internacionalizma koji se zasniva na na rasnoj ili ideološkoj solidarnosti iznad nacionalnih granica…’

U svojoj veoma zapaženoj knjizi ‘The Anatomy of Fascism’ američki povjesničar Robert O. Paxton sljedećim riječima definira fašizam: ‘Fašizam se može definirati kao oblik političkog ponašanja koji je obilježen opsesivnim bavljenjem porazima, poniženjima ili ulogom žrtve jedne zajednice, koja putem kompezacijskoga kulta jedinstva, snage i čistoće odustaje od demokratskih sloboda kako bi se uz pomoć jedne masovne partije i odlučujućih nacionalističkih aktivista u teškoj, ali učinkovitoj suradnji s tradicionalnim elitama, koristeći mistiku nasilja bez moralnih i zakonskih ograničenja, postigli ciljevi unutarnjeg čišćenja i vanjske ekspanzije.’ 

Talijanski istraživač fašizma Emilio Gentile kvalicicirao je u deset točaka fašizam iz kojih izdvajamo šest prema kojima se mogu prepoznati njegovi tipični elementi koji, začudno, nisu bitno različiti od elemenata prepoznatljivosti komunizma: 1. načelo postojanja snažnog vođe, 2. zahtjev za totalitarnošću u svim područjima života, 3. uspostavljanje partijske hijerarhije prema vojničkom ustrojstvu, 4. stvaranje nadomjestka za religiju koja je svjetovna i zasniva se na mitovima, ritualnom ponašanju i simbolima, 5. korporacijsko i hijerarhijsko organiziranje gospodarstva i 6. totalitarni i sveobuhvatni model društva utemeljen na funkcioniranju hijerarhije.

Ustaše se ne može jednostavno proglasiti fašistima

Prema američkom povjesničaru hrvatskih korijena Jamesu Sadkovichu i ustaše su imali svoju ideologiju koja se zasnivala na Starčevićevom državotvorstvu i Radićevoj socijalnoj misli, pri čemu su hrvatstvu i seljaštvu davali najveće moguće ocjene, ali kad su došli na vlast u godini 1941. proširili su tu svoju ideologiju preuzimajući neke dijelove fašističke i nacističke misli o rasnoj čistoći i antisemitizmu. Što se tiče političke hijerarhije Ustaški pokret prilično je vjerno kopirao svoje nacifašističke uzore, pa ipak njemački povjesničar Ernst Nolte u svojoj knjizi ‘Die faschistischen Bewegungen’ – Fašistički pokreti, drži da se ustaše ne smije prebrzo proglasiti fašistima.

On je napisao: ‘Ustaše se na prvi pogled nikako ne smije označiti fašistima. U početku su oni nesumnjivo spadali među one nacionalno-revolucionarne tajne saveze kao što su bili srbijanska Crna ruka ili makedonski VMRO. Takve organizacije naknadno teže oblikovanju nacije i ne traže, primjerice, već postojeću naciju, kao što su namjeravali fašizam i nacionalsocijalizam, kako bi je spasili od internacionalističkih napada komunizma i plutokracije. Kao tajne organizacije oni ne poznaju elemente javnosti koji su inače svuda životni korijeni fašističkih pokreta. Oni, dakle, filozofski gledajući, spadaju u ranije razdoblje koja odgovara, primjerice Mazzinijevoj Giovine Italia.

Ali čak i balkanski tajni savezi nisu se u 20. stoljeću mogli potpuno oduprijeti utjecajima veće Europe, a ti utjecaji nakon 1930. više nisu bili demokratski i humani kao sto godina ranije kod Mazzinija. Ustaše su mnogo više nego VMRO pali pod utjecajnu sferu klime epohe koja je već bila fašistička.’

Ovdje je marljivi njemački profesor Nolte pobrkao lončiće tvrdeći da su ustaše, za razliku od fašista, tek trebale stvoriti svoju naciju, što je tipično zapadno poistovjećivanje nacije i države. Hrvati su onoga časa postali nacija kad su prihvatili misao Ante Starčevića da će u Hrvatskoj vladati samo Bog i Hrvati, pri čemu je Otac domovine, sasvim moderno, sve stanovnike hrvatskih zemalja bez obzira na etničko i vjersko pripadništvo smatrao Hrvatima.

U hrvatskoj historiografiji često se ne razikuju pojmovi narod i nacija. Prema njemačkom povjesničaru Konradu Clewingu jedan narod postaje nacijom kad već posjeduje ili teži stvaranju države. Nolte kao da ne zna da je Ustaški pokret bio zabranjen u Kraljevini Jugoslaviji pa nije mogao javno djelovati.

No ipak je važna njegova uvjetna tvrdnja kako se ustaše ne smije brzopletno proglasiti fašistima. Suvremeni hrvatski nacionalisti, Bogu hvala njih nije mnogo, smatraju svetogrđem ako se ustaštvo uspoređuje s nacifašizmom, u čemu nisu u pravu. Ocjenjujući knjigu Marija Jareba ‘Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine’, publicist Tomislav Jonjić u svome istoimernom blogu zaključuje: ‘… usporedba ustaštva s fašizmom i nacionalsocijalizmom nužna je i korisna. Samo, to ne smije biti natega, kao što se ovdje dogodilo!’

Natega je bila kad je bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović tvrdio u izraelskom Knessetu da u Hrvatskoj postoji nekakva ‘ustaška zmija’. Isto se može reći i za klevetu njemačkog novinara Urlicha Schillera koji je u svome pamfletu ‘Njemačka i njezini Hrvati’ zaključio kako je Franjo Tuđman u svojoj nacionalnoj politici nastavio tamo gdje je prekinuo ustaški poglavnik Ante Pavelić. Sve su to izmišljotine bez oslonca u zbilji. Tuđman je inicirao preambulu Hrvatskoga ustava u kojoj su odluke Zavnoha određene kao nijekanje Nezavisne Države Hrvatske, premda jedna i druga institucija nisu bile demokratski legitimirane: Zavnoh je bio komunistička ‘priredba’ nastala bez izbora i referenduma što se isto može reći i za ustašku tvorevinu NDH, premda je u njoj sudjelovalo više različitih društvenih snaga nego u navedenom partizanskom pseudo parlamentu.

Možemo slobodno tvrditi da su Nezavisnu Državu Hrvatsku u početku, konkretno prije Rimskih ugovora s kojima je Pavelić mora pristati na amputaciju većeg dijela Jadranske Hrvatske u korist fašističke Italije, simpatizirali veliki dijelovi narodnih predstavnika kao što su bili razni nacionalisti, moćna Katolička Crkva, desno krilo Hrvatske seljačke stranke, većina bosanskohercegovačkih muslimana i još neki. Ali to je brzo splasnulo nakon Rimskih ugovora, te srpskih i partizanskih ustanaka. Kao saveznica Sila osovine NDH je morala propasti s njima. Prijelaz zapadnim saveznicima nije bio moguć. Sve je tragično završilo Bleiburgom i ‘Križnim putevima’. 

Ustaštvo je u Hrvatskoj periferna pojava

Nakon proglašenja slobodne i suverene Republike Hrvatske u našoj zemlji održani su brojni parlamentarni izbori i nekoliko referenduma, a na njima ekstremno nacionalističke stranke nisu bile uspješne. Baš obratno, one su znatno slabije nego u nekim glede demokracije starijim zemljama kao što su Italija, Francuska, Nizozemska, Finska, Austrija itd. Pozitivo sjećanje na NDH i Antu Pavelića ponekad nalazimo u pismima novinama nekolicine čudaka i u javnim saopćenjima mariginalne Hrvatske čiste stranke prava. Iz toga možemo zaključiti da ‘ustaška zmija’ bivšeg predsjednika Josipovića ili ne postoji ili je posve neopasna za opstanak i razvijanje hrvatske demokracije.

Ali valja naglasiti da komunistička historiografija ili hrvatski rečeno povjesnica, i njezini sljedbenici u sadašnjoj Republici Hrvatskoj, nikako nisu bili sposobni, a niti voljni da objektivno ocjenjuju NDH i Ustaški pokret. Stoga je posve razumljivo da mladi i prošlošću neopterećeni hrvatski povjesničari danas drukčije pišu o tim političkim fenomenima, da s pravom revidiraju komunističkom ideologijom ogađenu jugoslavensku povjesnicu.

Revizionizam u historiografiji, ako je osnažen novim dokumentima i temeljen na ispravnijim nego dosadašnjim mišljenjima, posve je opravdan, nije dakle nešto negativno, kako tvrde prokomunistički političari i autori kakvih, nažalost, još ima previše u hrvatskoj javnosti. Fašistički recidiv u Hrvatskoj, dakle, ne postoji, a optuživanje drugih da su ‘fašisti’ u većini slučajeva samo je promidžbeno psovanje. 


Autor: CroExpress Datum objave: 30.06.2015.