Pogled iz iseljeništva

Svatko može govoriti što hoće o dvama zapadnim vojnim i političkim organizacijama, o Sjevernoatlantskom obrambenom paktu NATO-u i Europskoj Uniji EU, ali ako trezveno razmotrimo njihove pozitivne i negativne strane onda naveliko nadmašuju one pozitivne.

Zamislimo što bi se dogodilo malim i srednjim europskim državama da nakon završetka Drugog svjetskoga i početka hladnoga rata nije osnovan NATO. Možemo slobodno reći: Sovjeti bi sa svojim saveznicima proširili svoju nasilnu vladavinu sve do Kanala La Manchea koja bi mogla trajati desetljećima ako ne i više, a bez ujedinjenja Europe od Zajednice za ugljen i čelik do Unije, većina europskih država grcala bi u siromaštvu i zavisnosti od velikih zemalja, nešto kao u srednjem vijeku.

Stoga ovih dana i tjedana možemo s ponosom slaviti 75-ti rođendan NATO-a, a pobjedu demokratskih stranaka na izborima u Poljskoj i Turskoj označiti kao povratak ne samo tih država nego i nekih drugih zemalja s autoritativnim sustavom u obnovljenu demokraciju Europske Unije. NATO nas je spasio od sovjetskoga tlačenja, a EU od ekonomskog propadanja i zatvaranja u male državice bez budućnosti.

Nakon pada Berlinskoga zida izgledalo je da je došao kraj vojnim savezima pa i NATO-u, ali njegovo vodstvo mudro je sačekalo razvoj političkih prilika na istoku Europe. Neki analitičari su govorili da bi paralelno s raspuštanjem komunističkoga Varšavskog pakta trebalo raspustiti i NATO, no nisu bili u pravu jer je Atlantski savez ne samo vojna nego i politička organizacija čiji članovi moraju „položiti ispite iz demokracije“ da bi bili primljeni u Savez. Premda više nije bilo Sovjetskoga Saveza neke njegove bivše države članice, poučene ruskim ponašanjem, nervozno su kucale na vrata NATO-a tražeći učlanjenje, pa je bilo čak i nagađanja da bi i Ruska Federacija mogla ući u NATO.

Širenja NATO-a na istok izričita je želja tamošnjih država članica

Jedna od glavnih zamjerki Putinova ražima na adresu NATO-a je tvrdnja kako je Savez, protivno dogovorima na kraju komunizma širenjem na istok ugrozio sigurnost Rusije. No to nije istina. Rusiju nitko ne ugrožava, a niti može jer je ona najjača svjetska atomska sila sa golemim resursima u ljudstvu i vojnom naoružanju. 

Povijest također dokazuje da su nastradali svi oni, kao Napoleon i Hitler, koji su htjeli osvojiti Rusiju. Stoga tvrdnje nekih pametnjakovića kako je Ruska Federacija morala napasti Ukrajinu kak bi osujetila zapadno osvajanje njezinih prostranstava s golemim rudnim bogastvom pada u vodu; Putin je svojim potpisom na naredbu o „privremenoj vojnoj akciji“, (zapravo totalnom ratu protiv Ukrajine) sam dokazao kako mu je glavni cilj – uništenje Ukrajine kao države i Ukrajinaca kao nacije.

Uostalom sve bivše članice Varšavskoga pakta, osim Rusije i njezinih satelita, samoinicijativno su zahtijevale učlanjenje u NATO, što su i postigle, osim Gruzije i Ukrajine čiju je kandidaturu spriječila Njemačka na čelu s Angelom Merkel. Da su te dvije države dobile ulaznicu za članstvo u NATO-u  vjerojatno ih Putinova Rusija ne bi napala jer bi Sjevernoatlantski savez mora reagirati vojnim angažmanom prema glasovitoj petoj točki svoga statuta kako je napad na jednu državu članicu Saveza napad na sve članice, prema skautskoj izreci „Jedan za sve, svi za jednoga“.

Danas se o toj njemačkoj pogrješci više ne govori. No ostaje na snazi oslobođenje Ukrajine od ruske okupacije i članstvo u NATO-u i Europskoj Uniji, ali zasada to izgleda kao „glazba budućnosti“ .

NATO ima i negativne strane

NATO nikako nije savršena organizacija. On ne posjeduje vlastit vojsku, a njegove države članice imaju pravo veta za sve odluke Saveza što naveliko umanjuje njegovu učinkovitost. Kad su prije nešto više od godine dana Švedska i Finska, tradicionalno neutralne države, zatražile učlanjenje u NATO, ne baš besprijekorno demokratska Turska zaustavila je taj proces dugo vremena radi svojih unutarnjopolitičkih razloga no na kraju je popustila. Tvrdnje ruske propagande da je „kolektivni Zapad“, (koji zapravo ne postoji ) prekršio dogovor o neširenju NATO-a na istok Europe obična je izmišljotina ruske propagande koju nije teško opovrgnuti jer nigdje ne postoji dokument temeljom kojega bi se to moglo posvjedočiti.

Kandidata za američkog predsjednika Trumpa treba shvatiti ozbiljno

Nakon ruske invazije na Ukrajinu prje nešto više od dvije godine nitko više u NATO-u ne postavlja pitanje da li je potreban ili nije, osim kandidata za američkog predsjednika Donalda Trumpa koji na sve političke probleme gleda komercijalno i doživljava fijasko kao, primjerice, dogovore sa Sjevernom Korejom glede obustavljanja atomskih pokusa i Srbijom što se tiče priznanja Kosova. Sve su to bili propagandističke „predstave za naivne“  koje su se raspršile na stvarnosti kao vodeni mjehuri.

U takove akcije bez stvarne podloge može se ubrojiti Trumpova tvrdnja kako  će on rješiti rusko-ukrajindski rat za 24 sata . No njegove prijetnje da će SAD izaći iz NATO-a  ako sve države članice ne ispune svoje obećanje da će trošiti najmanje 2 posto BDP-a za obrambene svrhe treba shvatiti ozbiljno jer on to odavno govori i misli konkretno, kao što je ozbiljno pretpostaviti da bi mogao pobijediti ostarjelog sadašnjeg predsjednika Joe Bidena na idućim izborima u studenome ove godine.

Neozbiljne su tvrdnje nekih europskih političra kako je NATO „klinički mrtav“ (francuski predsjednik Emmanuel Macron) ili kako bi rusko-ukrajinski rat „trebalo zamrznuti“, ( šef socjaldemokratskog parlamentarnog kluba u Bundestagu Rolf Mützenich) ili da Ukrajinci izađu na pregovore s Rusijom „s bijelom zastavom ( papa Franjo ) jer Putinu nije do razgovora i pregovora sve dok ne ostvari svoja dva glavna cilja u ratu protiv Ukrajine, uništenje nje kao države i likvidacije Ukrajinaca kao nacije.

Pa to bi svakome trebalo biti jasno.

Zaključno možemo reći da se Ukrajinci bore i za sve ostale slobodne narode u Europi jer Putinova Rusja ne će stati na uništenju Ukrajine nego će nastaviti svoj osvajački pohod protiv svih bivših zemalja koje su pripadale Sovjetskom Savezu i carskoj Rusiji, ali i dalje sve dokle su došli sovjetski tenkovi u Drugom svjetskome ratu. Ako NATO i EU ne ulože sve vojne i civilne napore u ukrajinskome obrambenom ratu protiv Rusije jednoga ćemo se dana naći pred neizbježnim zidom  kapitulacije, pod Putinovim režimom na prostoru od  Lissabona do Vladivostoka, nešto što ni Hitler nije ni „sanjao“.

No uvjereni smo da je demokracija u krajnjoj liniji nepobjediva. To smo vidjeli na nedavnim izborima u Poljskoj i Turskoj na kojima su pobijedile demokratske stranke unatoč svim ograničenjima kojima su bile podvrgnute od strane svojih auroritativnih režima. Pa i onda kad na izborima pobjede demokraciji nesklone stranke, koalicije i pojedinci, njih postojeći sustav prisiljava na zakonima određenu vladavinu.

U srcima demokrata odjednom niču goleme snage otpora i hrabrosti, i onda oni izlaze na ulice i izbore da biraju one koji će ih na demokratski način voditi u bolju budućnost za koju znamo kako izgleda jer smo je na neki način doživljavali kao teoriju i praksu ili u pričama svojih očeva i djedova. Bez obzira na sve svoje manjkavosti demokracija je najbolji politički sustav u usporedbi sa svim ostalima. I to bi svakome trebalo biti jasno.

Autor: Gojko Borić/Köln Datum objave: 09.04.2024.