‘Ponosim se svojim srpskim rodom i svojom
hrvatskom domovinom.’ Nikola Tesla
Sukobi oko postavljanja ploča s ćirilicom na srpskom jeziku u Vukovaru i drugdje bili bi suvišni da su vladajući socijaldemokrati prihvatili neke osnovne činjenice. Naime, Srbi u Hrvatskoj ne govore srpskim jezikom! Čak je i u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske bilo određeno da je službeni jezik u Hrvatskoj ‘hrvatski književni jezik, jezik Hrvata i Srba u Hrvatskoj…’
Naglašavamo: i Srba u Hrvatskoj! Zašto bi sad bilo drukčije? U sadašnjem hrvatskom Ustavu jednostavno je ustvrđeno da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski i pismo latinica, ali nacionalne manjine smiju koristiti svoje jezike i svoja pisma, dok u Zakonu o manjinama dalje piše ‘u koliko to ne narušava međunacionalne odnose.’
Očito među vladajućima u Hrvatskoj kao i u dijelu Srba neki žele ‘vratiti kotač povijesti nazad’, na vremena stare Jugoslavije kad su se forsirale ekavica i ćirilica. Ali nitko Srbima u nas ne sprječava uporabu ćirilice jer je ona, osim glagoljice i latinice, bila korištena i u Hrvata u obliku tzv. bosančice, ali zašto bi hrvatska većina morala prihvatiti njoj strano pismo i strani jezik kad ni Srbi u Hrvatskoj uglavnom ne govore srpski, a ćirilica im nije pismo svakidašnjice, jer koriste latinicu. Latinica je čak i u Srbiji drugo pismo. Tamo na latinici izlaze dnevne novine, tjednici, časopisi i knjige.
Pitamo se: zašto bi Srbi u Hrvatskoj trebali biti ‘srpskiji’ od svojih sunarodnjaka u susjednoj državi?
To je čisti nacionalizam koji je morao izazvati bunt hrvatske većine u Vukovaru i drugdje. Treba se nadati da će Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara biti uspješan sa svojim referendumom o jezičnim pravima nacionalnih manjina, pa i one srpske. Austrijancima je trebalo 50 godina poslije rata da postave ploče na slovenskom i hrvatskom jeziku u Koruškoj i Gradišću, što je bila obveza proizašla iz Državnog ugovora (Staatsvertrag) temeljem kojega je Austrija stekla neovisnost.
Zašto neki Srbi stvaraju nepostojeće probleme
Budimo konkretni kad je riječ o Srbima u Hrvatskoj, srpskom jeziku i ćirilici. Evo nekoliko podataka: Prigodom popisa pučanstva u Republici Hrvatskoj godine 2011. ustvrđeno je da Srba u njoj ima 4,5 posto, ali da je samo 1,2 posto građana naše Republike srpski jezik proglasio svojim, dakle samo svaki četvrti Srbin u nas.
U Zakonu o nacionalnim manjinama prvotno je pisalo da ako u nekom mjestu živi do 50 posto manjinskih stanovnika, ploče na službenim zgradama, trgovima i ulicama moraju biti i na njihovu jeziku. No taj je postotak tadašnji premijer Ivica Račan, bivši komunist, smanjio na 33 posto, i to su onda prihvatili srpski nacionalisti kao svoj zahtjev.
Zanimljivo je da su u Istri, i u onim mjestima u kojima Talijana nema ni 3 posto, službena mjesta obilježena i talijanskim jezikom, što je kršenje Zakona o manjinama, ali o tome nitko u javnosti ne govori, to je u Istri tabu tema. O tome se kritički javio u časopisu Matice hrvatske ‘Kolo’ broj 5-6, godina 2012. jedino Dr. Mario Grčević, ali ostalo je to bez utjecaja na jezičnu politiku hrvatske vlade.
Pljačka Hrvatske počela je odmah nakon 1918.
Srpska pobuna u Hrvatskoj od 1990. do 1995. bila je samo jedna od nevolja koje su dio domaćih Srba kao i vodeći srbijanski krugovi priredili Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji. Točno prije sto godina bosanski Srbin Gavrilo Princip ubio je u Sarajevu austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, čime je bio izazvan Prvi svjetski rat s oko 17 milijuna žrtava.
Danas neki povjesničari ustvrđuju da je i Srbija bila djelomično kriva za izbijanje Prvog svjetskoga rata. Upozoravamo na odgovarajuću knjigu australskoga povjesničara Christophera Clarka ‘Die Schlafwandler’. Treba naglasiti da je Franjo Ferdinand bio pristaša trijalizma, reforme Podunavske monarhije u njemačko-austrijski, mađarski i slavenski dio. Da se to dogodilo Jugoslavija ne bi bila stvorena.
Godine 1918. Hrvati su brzopleto i naivno kao ‘guske u maglu’ (Stjepan Radić) ušli u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi uskoro nakon toga bili temeljito opljačkani, i to od promjene krune u dinare do većih poreza i prebacivanja velikih banaka iz Zagreba u Beograd. Vrhunac srpskoga antihrvatstva dostignut je ubojstvom trojice hrvatskih narodnih zastupnika u Beogradu god. 1928., nakon čega je od posljedica ranjavanja preminuo vođa najveće hrvatske stranke u povijesti, Hrvatske Seljačke Stranke Stjepan Radić, koji je navodno prije smrti rekao ‘Nikad više u Beograd’.
Kao posljedica ovog ubojstva Hrvatsku napušta vođa male Hrvatske stranke prava dr. Ante Pavelić koji u inozemstvu osniva revolucionarnu ustašku organizaciju koja drži da Jugoslaviju nije moguće reformirati i da bi u svrhu stvaranja neovisne hrvatske države trebalo uzeti u obzir i uporabu nasilja. Banovina Hrvatska nastala sporazumom HSS (Vlatko Maček) i nekih srbijanskih stranaka (Dragiša Cvetković) došla je godine 1939. prekasno da bi mogla pomiriti Hrvate i Srbe. A neki su hrvatski Srbi pod parolom ‘Srbi na okup’ tada tražili izdvajanje općina sa srpskom većinom iz Banovine.
Moša Pijade predlaže osnivanje ‘Srpske autonomne oblasti’ u Hrvatskoj
U ožujku 1941. srpski su generali uz pomoć britanskih agenata izvršili državni udar koji je izazvao iracionalnu reakciju Hitlerove Njemačke napadom na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja. Doduše to je dalo mogućnost Ustaškom pokretu da 10. travnja 1941. proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali uskoro je izbio četnički i partizanski ustanak koji su rezultirali strašnim ljudskim žrtvama od oko jednog milijuna ljudi na području tada bivše Jugoslavije.
Godine 1945. uslijedila je pobjeda partizana pod vodstvom Komunističke partije, čija je samo jedna od posljedica bila najveća hrvatska tragedja u 20. stoljeću, Bleiburg i Križni put. Obnovom Jugoslavije uspostavljena je komunistička diktatura u trajanju od gotovo pola stoljeća koja je Hrvatsku upropaštavala ekonomski, civilizaciji i kulturno.
Jugoslavija je nakon 1945. stvorena kao federacija, ali budući da je njezina Komunistička partija bila strogo centralistički organizirana, taj je federalizam bio samo formalan jer se sve određivalo u Politbirou Centralnog komiteta koji je od Jugoslavije napravio „mali Sovjetski Savez“. U ratu su neki srpski komunisti, primjerice Moša Pijade, tražili da se unutar Hrvatske formira ‘Srpska autonomna oblast’ čemu su se, prema svjedočenju Milovana Đilasa, žustro protivili ostali visoki partijski funkcionari kao Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj, Milovan Đilas i na kraju diskusije sam Josip Broz Tito kad je vidio gdje je većina. Nije teško dokazati da su i poslije toga Srbi u komunističkoj Jugoslaviji u svemu bili privilegirani.
Brojni Srbi nisu htjeli prihvatiti propast komunizma i Jugoslavije
Nakon pada Berlinskoga zida urušio se komunističku sustav u istočnoj i jugoistočnoj Europi, raspale su se višenacionalne države Čehoslovačka, Sovjetski Savez i Jugoslavija, ali to srbijanski režim Slobodana Miloševića i veliki dio prekodrinskih Srba nisu htjeli prihvatiti, za razliku od Rusa koji su bez protivljenja priznali osamostaljenje baltičkih država, Bjelorusije, Ukrajine i kavkaskih zemalja.
Da bismo upoznali uzroke, tijek i posljedice te srpske politike u Hrvatskoj svakako moramo pročitati knjigu mladog povjesničara Nikice Barića „Srpska pobuna u Hrvatskoj 199.-1995.“ što je izašla 2005. godine. Prema Bariću, Srbi u Hrvatskoj počeli su se separirati od ostalih građana naše Republike nakon što je Milošević odustao od namjere da ovlada cijelom Jugoslavijom, prešavši na ideju da ‘svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi’.
To se nije moglo postignuti bez goleme propagande o ‘ugroženosti Srba izvan Srbije’. Ideološku podlogu dala je Srpska akademija nauka i umetnosti svojim zloglasnim Memorandumom u kojemu je pisalo da su Srbi najgore prošli u komunističkoj Jugoslaviji i da im u Hrvatskoj prijeti odnarođenje. Nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, dio Srba u Hrvatskoj počeo je stvarati svoja ‘autonomna’ područja.
Kao posljedica toga izbija ‘balvan revolucija’ koja je prijetila komadanjem Hrvatske na nekoliko nespojivih dijelova. Vidjevši da se sa Srbijom na mogu sporazumjeti, Hrvatska i Slovenija proglašavaju 25. lipnja 1991. samostalnost. Odgovor na to je bila agresija srpskih pobunjenika uz pomoć tzv. JNA na Hrvatsku. U Kninu je 19. prosinca 1991. proglašena tzv. Republika Srpska Krajina u kojoj su bili i oni dijelovi Hrvatske u kojima Srbi nisu imali većinu.
Treba reći da je u toj umjetnoj tvorevini živjela tek jedna trećina hrvatskih Srba, a iz nje su protjerani gotovo svi nesrbi, uglavnom Hrvati, prema nekim procjenama njih oko 500 tisuća. ‘Krajinu’ nitko nije priznao, pa ni Beograd, ali ju je Srbija pomagala svim sredstvima. U biti Miloševiću nije bilo stalo do krajinskih Srba. Namjeravao je prebjegle Srbe naseliti na Kosovu koje je prije toga htio očistiti od Albanaca, ali u tome su ga spriječili Kosovari kao i napadi NATO-a ratnim zrakoplovima na Srbiju i Crnu Goru.
Nakon što je Hrvatska iscrpila sve mogućnosti pregovaranja s Kninom i Beogradom, nije joj preostalo ništa drugo nego vojnom silom osloboditi svoj teritorij pod okupacijom krajinskih Srba. Veći dio Srba iz tzv. Krajine napustio je to područje samoorganizirano, njih oko 200 tisuća, što je dokumentirao i srbijanski autor Milisav Sekulić u svojoj knjizi ‘Knin je pao u Beogradu’.
Hrvatsko Podunavlje mirnim je putem reintegrirano u Republiku Hrvatsku, ali su amnestijom pod pritiskom svjetske zajednice zaustavljene mogućnosti kažnjavanja krivaca i uključivanja tamošnjih Srba u hrvatski društveni i kulturni život; došlo je do štetne segregacije vukovarskih Srba. Tome je pridonijela i izjava srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića kako je ‘Vukovar srpski grad’. Na sve to sadašnja hrvatska vlast nije pametno odgovorila, dapače napravila je tešku pogrješku time što ćirilicu i srpski jezik nasilno nameće čak i srpskoj većini u Hrvatskoj.
Svijetli primjeri srpskoga priklanjanja zajedničkoj domovini Hrvatskoj
Svakako ima i pozitivnih primjera među Srbima kojima valja odati priznanje. Sjetimo se samo izreke Nikole Tesle, zapisane u telegramu upućenu Vlatku Mačeku, kako se ‘ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom.’ Bilo bi sjajno da takovih Srba ima mnogo više. Profesor dr. Ozren Žunec s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta objavio je knjigu ‘Goli život – Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj’ izašle u dva sveska 2006. i 2007. u kojoj se naveliko čudi zašto se dio domaćih Srba pobunio protiv vlastite domovine i dao zavesti od imperijalnog Beograda za koje su prekodrinski Srbi bili samo ‘pijuni i topovsko meso’ za ostvarenje ‘velikosrpskoga projekta’.
Potom Žunec spominje suradnju Hrvata i Srba u radu na zajedničkom dobru preko Hrvatsko-srpske koalicije, Seljačko-demokratske koalicije pod vodstvom Radića i Pribićevića i sudjelovanje u partizanskom antifašističkom pokretu, pa navodi i imena srpskih velikana u Hrvatskoj koji su dali krupan doprinos hrvatskom gospodarstvu i hrvatskoj kulturi kao što su bili gospodarstvenik Hristofor Stanković, redatelj Branko Gavella, glumica Mila Dimitrijević, književnik Vladan Desnica, skladatelj Petar Konjović, knjižar Đorđe Ćelap, slikar Nikola Mašić, kipar Vojin Bakić, liječnik Vuk Vrhovac i predsjednik Prve hrvatske štedionice Anastas Petrović i mnogi drugi.
Zaključuje: ‘Svi oni sudjelovali su u stvaranju važnih hrvatskih nacionalnih i političkih projekata i ugradili su se trajno, prvo u sve društvene strukture, a onda i u hrvatsku povijest.’ I u današnjoj Hrvatskoj ima stanovit broj Srba koji nisu od svoje nacionalne pripadnosti napravili profesiju. O njima se malo govori, a trebalo bi više, da budu kao primjer ostalim svojim sunarodnjacima.
Ovaj tekst dio je predavanja G. Borića održana 25. siječnja 2014. u Hrvatskoj kulturnoj zajednici u Koblenzu.
Autor: CroExpress Datum objave: 12.07.2014.
