Genijalni srpski književnik Radoje Domanović (1873.-1908.) samo da je napisao dvije satirične pripovijetke, ‘Kraljević Marko po drugi put među Srbima’ i ‘Vožd’, trebao bi ući u popis obvezne školske lektire ne samo među Srbaljima, (možda je tamo već tako) nego još više za školarce njihovih susjednih naroda. U prvoj piše kako su do Kraljevića Marka, jednog od ‘uljepšanih’ junaka srpske narodne poezije, ali i ostalih južnoslavenskih pučkih pjesništva, (nije bio junak nego obični turski vazal) doprle u nebu kuknjave njegovih suradnjaka kako treba ‘osvetiti Kosovo’, prema onoj ‘tko se ne osveti taj se ne posveti’, pa odluči da se po drugi put pojavi među Srbima, premda ga Bog upozorava kako će se razočarati.

I Marko stvarno doživljava jednu sramotu za drugom među svojim Srbima jer njima nije toliko stalo do Kosova koliko do kenjkavog pričanja o mističnom ‘izgubljenom raju’ svoje povijesti. Ništa novog pod kapom nebeskom od Domanovića do danas . U drugoj priči obespravljeni Srbalji traže vođu i nađu ga, pa ga slijede do ponora kad vide da je – slijepac. Domanovićeva pak priča o Kraljeviću Marku mogla bi se ostvariti u liku golobradog četničkog vojvode Vojislava Šešelja, dok je Domanovićev ‘Vožd’ bio glavom i kapom Slobodan Milošević.

Haaški sud pustio je na slobodu Vojislava Šešelja bez ikakvih uvjeta, i onda on, čim je došao u Beograd, iz dana u dan provocira svojim groznim izjavama o ‘Velikoj Srbiji’ i drugim tlapnjama najgorih srbijanskih šovinista. Najviši predstavnici Srbije mislili su šutnjom ignorirati vojvodu Voju, ali im nije uspjelo, premda im je izašla ususret hrvatska ministarka spoljnih poslova za ‘Region’ Vesna Pusić, koja je tjedan dana šutjela da bi nakon toga kondolirala Srbiji u povodu Šešeljeva povratka u Beograd. Od nje se drugo i nije moglo očekivati. Voja joj se zahvalio primjetivši kako cijeni njezinu ‘obiteljsku četničku prošlost’. Reagiranje predsjednika Ive Josipovića također je bilo traljavo jer se najprije trebao u svezi Šešelja obratiti Vijeću sigurnosti UN-a kao osnivača haaškog Tribunala, pa onda na druge adrese.

Vidi se da mu nedostaje vanjskopolitički analitičar Dejan Jović koji je dobro upućen u ‚srpska posla’ kao jedan od deset najutjecajnijih Srbalja u svijetu. Uzbudili su se i hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu na čiju je inicijativu izglasana rezolucija protiv šovenskih provokacija vojvode Voje, ali i s nekoliko pozitivnih primjedbi o srbijanskom kretanju prema članstvu u Europskoj Uniji. I Hrvatski je Sabor neviđenom jednoglasnošću osudio huškanje srbijanskoga super šovena. Mislimo da bi se čitava stvar u svezi Šešeljevih verbalnih ispada mogla ocijenti vrlo pozitivno za hrvatsku politiku, jer četnički vojvoda govori jasno i glasno ono što misli veći dio srbijanske političke klase, ali o tome lukavo šuti jer ovoga časa nije oportuno tako govoriti. Zar prije nekoliko tjedana nije šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić neoprezno izlanuo kako Srbiji treba ‘izlaz do mora’, a to joj nije nikad uspjelo, osim nakon propasti Austro-Ugarske kad je Kraljevina Jugoslavija bila pretvorena u najveću moguću Srbiju s velikom jadranskom obalom.

Dakako, uz pomoć hrvatskih političkih slijepaca od kojih su neki progledali tek nakon što su vodeći zastupnici Hrvatske Seljačke Stranke s predsjednikom Stjepanom Radićem na čelu bili izrešetani kuršumom srpskog pistoljerosa Racića u beogradskoj Narodnoj skupštini. To je bio vrhunac srbijanskog parlamentarizma!

Nema toga srbijanskog političara koji potajno ne razmišlja o zapadnoj granici Srpstva na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica, prema tajnom Londonskom protokolu tijekom Prvog svjetskoga rata koji nikad nije bio prihvaćen ni od pobjednika. Lako se takve težnje mogu pročitati u prvom zloglasnom Mermorandumu SANU-u, ali i u njegovu drugom izdanju, u kojemu se tvrdi kako se ‘mirnim putem’ mora vratiti ono što je izgubljeno u ratovima. U pisanju prvog i drugom Memoranduma SANu sudjelovao je otac Josipovićeva prijatelja Borisa Tadića. Otac moderne srbijanske nacije Dobrica Ćosić tvrdio je da Srbi obično ‘gube u miru ono što su dobili u ratu’. Nakon poraza u Domovinskom ratu i gubitka Kosova trebalo bi tu izreku pretvoriti u njezinu stvarnosnu suprotnost: Srbi raznim političkim trikovima brišu rezultate izgubljenih ratova i ostvaruju svoj san o ‘velikoj Srbiji’ mirnim sredstvima.

Na toj crti sad se ponovno kreće četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Njegove izjave možda danas i nisu tako aktualne u Srbiji jer narod u toj nesretnoj državi ima na stotine drugih briga, ali one su melem na ranu političkoj klasi koja se nikad javno nije distancirala od takvih sadržaja. No za Hrvate su Šešeljeve riječi vrlo dragocijene. One bi i te kako mogle pomoći hrvatskoj oporbi da na idućim predsjedničkim i parlamentarnim izborima temeljito pomete s vlasti one koji su cijelo vrijeme svoga gospodarenja nad Hrvatskom njegovali najintimnije odnose s bivših četničkim vojvodima i vojvodićima što danas vladaju u Srbiji, premda s drukčijim vokabularom prema onoj narodnoj ‘ni luk jeli nu luk mirisali’. A jesu, itekako. Čak i tako ‘umjereni’ srbijanski političari kao ubijeni Zoran Đinđić i Josipovićev intimus Boris Tadić nisu bili previše udaljeni od vojvode Voje, barem potajno.

Samo dva primjera. Autor ovoga članka bio je s nekoliko njemačkih novinara u prostorijama Radija ‘Deutsche Welle’ na ‘povjerljivom razgovoru’ s tada vodećim srbijanskim oporbenjakom dr. Zoranom Đinđićem, koji je svojim izvrsnim njemačkim jezikom i velikom elokvencijom ostavljao snažan dojam na strance, ali kad mu je postavljeno pitanje zašto je neko vrijeme surađivao s bosansko-srpskim razbojnikom Radovanom Karadžićem, Đinđić je odgovorio kako je tada Karadžić bio protiv Miloševića, (vrlo prozirno jer Vožd nikad nije prekinuo tajnu suradnju s bosanskim Srbima ), te da svaka srbijanska stranka, da bi došla na vlast, mora ‘svirati u nacionalističke diple’, ali da će njegova stranka odustati od toga čim pobjedi na izborima. To mu nije koristilo jer je po dobrom starom srbijanskom običaju ubijanja kraljeva i ministara izgubio glavu prije no što je mogao ostvariti svoj naum glede uklanjanja nacionalističke retorike, što ipak nije isto kao i njezino poništavanje u političkoj zbilji.

I kao drugi primjer. Svi se sjećamo kako je prijatelj sadašnjeg hrvatskoga predsjednika na odlasku Josipovića, Boris Tadić, darovao svome intimusu pretisak časopisa ‘Zenit’ zloglasnog srbijanskog šovinista Ljubomira Micića koji je nijekao sve hrvatsko, točno kako je to kasnije činio vojvoda Voja u svome pamfletu ‘Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije.’ Kasnije je Tadić provokativno uputio poruku svojim ‘hrvatskim prijateljim da se ne ljute, jer je Rugjer Bošković ipak bio katolički Srbin’. A naš predsjednik nije ni trepunuo okom nakon tih provokacija. I ono cjelivanje po tri puta s vojvodom Tomislavom Nikolićem nije baš trebalo. Zar protokol šefa hrvatske države nema pojma o ‘zenitizmu’ i srpskopravoslavnim običajima? Zar ih u tome nije ništa podučio gos’n Jović?

Zaključno možemo reći: svaka čast četničkom vojvodi Vojislavu Šešelju. On govori ono što intimno misli, dok se drugi iz njegove političke klase moraju prenemagati i ‘igrati se Europljana’, a to nisu, jer srce ih vuče prema Putinovoj Rusiji, istoj onoj Rusiji koja je na Berlinskom kongresu pristala na austrougarsko preuzimanje, prema srbijanskoj propagandi, ‘središnje srpske pokrajine’ Bosne i Hercegovine, i koja je u Drugom svjetskom ratu dala prednost maršalu Josipu Brozu Titu na štetu komandanta svih četnika đenerala Draže Mihailovića.

Zar im ta iskustva nisu dovoljna da uvide kako ih je Rusija uvijek izdavala kad su bili u pitanju njezini interesi? A Pravoslavlje? U Rusiji je snažno jer treba samodržcu Putinu, i ništa više. U Srbiji je utjecajno jer nije moguće bez pokrića Države. Sve to nema nikakve veze s religijom. Sve je to politika koja podliježe promjenama . Idealno bi bilo čekati na nekog srbijanskog Charlesa de Gaullea koji bi ‘braći’ Srbima rekao kako je car njihova nacionalizma – gol. Ali takav se još nije rodio. Zato Hrvati trebaju biti vječno na oprezu i onda kad im Danajci (Srbijanci) darove nose, ako ikad takovo nešto dožive. No prije toga trebaju Josipovića i Milanovića poslati na fakultet, odnosno u tvrde oporbene klupe.


Autor: CroExpress Datum objave: 02.12.2014.