Glavni tužitelj Tribunala za bivšu Jugoslaviju Serge Brammertz pozvao je 2012. godine Hrvatsku da razmisli o slavljenju osloboditeljske akcije ‘Oluje’ što je moralo izazvati reagiranje s najviše hrvatske strane, samog predsjednika Ive Josipovića i ostalih visokih dužnosnika, ali oni se još nisu javili, što je stari hrvatski običaj zloglasne šutnje baš onda kad treba podignuti pravedni glas prosvjeda. Kad je srbijanski predsjednik Boris Tadić izjavio kako se ‘njegovi hrvatski prijatelji ne bi trebali naljutiti ali da je Rugjer Bošković katolički Srbin’, i tada su hrvatski političari prešutjeli tu bezobraštinu.
Dokle, pitamo se, oni namjeravaju ne braniti interese naroda i države koji ih plaćaju? Što bi se dogodilo u bilo kojoj europskoj državi ako bi netko izvana zatražio od nje da ‘pokopa’ svoja sjećanja na važne ljude i događaje iz svoje povijesti? Došlo bi najmanje do žestokih reagiranja, a možda i prekida službenih odnosa s krivotvoriteljima povijesti. Uzmimo samo nekoliko primjera.
Sve države antifašističke koalicije iz Drugog svjetskoga rata slave 10. svibnja kao ‘Dan pobjede’. Za Nijemce to ne znači mnogo, u njih je taj dan radni, i to ne poradi toga što ne prihvaćaju poraz nacizma kao nešto pozitivno nego što je taj nadnevak povezan i s neizmjernim patnjama njemačkoga naroda u Drugom svjetskom ratu, posebice u posljednjoj godini te klaonice u kojoj je poginulo više njemačkih vojnika i civila nego u svim godinama do tada.
Kao rezultat pobjede antifašističke koalicije Njemačka je izgubila gotovo petinu svoga teritorija i bila prisiljena primiti oko 12 milijuna izbjeglica iz krajeva koji su stoljećima bili njemački. Cijena za zločinački Hitlerov imperijalizam bila je previsoka, no da li je bila pravedna o tome se može diskutirati. Stoga Nijemci ne slave 10. svibnja nego se samo sjećaju svega zla što su nanijeli drugima, ali i zla koje su drugi nanijeli njima, premda usporedbe ne služe relativiziranju povijesne krivnje koja nije kolektivna nego se odnosi na nacionalsocijalistički režim, njegove pristaše i suputnike.
I Japanci ne slave dan svoje kapitulacije. A kako bi kad su joj prethodili Hirošima i Nagasaki, prve žrtve atomskog napada jedne od najvažnijih država antifašističke koalicije, Sjedinjenih Američkih Država, na uglavnom civilne gradove, u svrhu, navodno, ubrzanja japanske bezuvjetne predaje. Ima stručnjaka koji tvrde da atomski napad na Japan nije bio neophodan, da je Tokio već bio vrlo blizu kapitulacije.
Ljudi u Hirošimi i Nagasakiju i danas umiru od posljedice atomske bombe. Nitko im ne može zabraniti da svake godine komemoriraju nadnevak svoga martirija, premda njihova država snosi sukrivnju za rat isto kao i Hitlerova Njemačka i Mussolinijeva Italija. Usput rečeno, Amerikanci su odmah nakon napada carskoga Japana strpali na tisuće Japanaca, (nota bene američkih državljana!) u sabirne logore bez ikakve pravne podloge, ni krive ni dužne.
No prijeđimo na stranu pobjednika. Može li Rusima netko zabraniti slavljenje pobjede nad Hitlerovom Njemačkom radi toga što su sovjetski vojnici počinili brojne zločine nad njemačkim, ali i ostalim civilima u zemljama gdje je kročila čizma Crvene armije? Ne može! Moskva bi odmah podigla galamu optužujući takve brammertze za opaki povijesni revizionizam.
U Rusiji se na Dan pobjede polažu vijenci i drže govori u čast Crvene armije. Sve je u znaku crvenih zastava sa srpom i čekićem. U suvremenoj ruskoj himni preuzeta je melodija sovjetske himne, samo je tekst drukčiji. Može li netko to ‘kopiranje’ zamjeriti Rusima? Može, ali bez ikakva rezultata u svim društvenim slojevima Putinove države koja ponovno pokušava obnoviti „staru slavu“ iz vremena bačuške Staljina, barem u vanjskoj politici. Vidimo kako se Moskva i Peking postavljaju u Vijeću sigurnosti spram pokolja nevinoga pučanstva u Siriji.
Znamo da se Francuska ušuljala u pobjedničku četvorku nakon Drugog svjetskoga rata premda je bila kapitulirala, a jedan njezin dio, onaj pod zapovjedništvom maršala Phillipea Petaina, vjerno je služio Hitlerovoj Njemačkoj. Pobjednički general Charles de Gaulle pomilovao je na smrt osuđenoga Petaina radi njegovih zasluga u – Prvom svjetskom ratu! Jesu li radi toga tadašnji brammertzi napadali slavnog generala?
Nisu, a da i jesu on bi ih s visoka opomenuo da je pravo na amnestiranje isključivo u rukama francuskoga predsjednika, a ne nekog drugorazrednog odvjetnika iz Belgije koji se proslavio svojim tvrdnjama o važnosti nekakvih „topničkih dnevnika“ koje nitko nije mogao pronaći naprosto radi toga što nisu postojali. Stvarno taj Winkeladvokat nema nikakvo pravo dijeliti lekcije Hrvatskoj.
Vratimo se malko u ne baš daleku Tursku u kojoj se već od početka njezina postojanja kao republike slavi kult ‘Oca domovine’ Kemal paše Atatürka. Nema grada ni sela u Turskoj u kojemu se ne nalazi spomenik utemeljitelja Republike Turske, strani diplomati i ostali visoki gosti polažu vijence i klanjaju se njegovim zemnim ostacima u velebnom mauzoleju u Ankari. No o njemu Grci imaju posve drukčije mišljenje nego Turci.
Atatürk je vojnički pobijedio Grke i izbacio iz njihovih stoljetnih područja u Maloj Aziji. Kasnije je sporazumno došlo i do razmjene stanovništva, pa su Grci silom ili milom otišli iz Male Azije u Grčku, a Turci iz Grčke u Tursku. Može li netko iz Atene zahtijevati od Turske da prestane slaviti svoga Atatürka, Oca Turaka? Ni u teoriji, a ako bi netko pokušao osjetio bi pravedni gnjev ne samo službene Turske nego i cijele turske nacije. Jedan grčki Brammertz nije moguć bez opasnih posljedica za Atenu.
Ali, kako sad izgleda, u Hrvata je sve moguće. Nedavno je pao prijedlog da se iz kalendara izbriše nekoliko vjerskih i državnih blagdana, a među njima i Dan državnosti. Zamislimo kakva bi se bura podigla u Francuskoj ako bi netko predložio da se ukine Dan pada Bastilje koji Francuzi slave kao svoj državni praznik, premda je povjesničarima poznato da tada u Bastilji nije bilo političkih zatvorenika nego samo nekoliko običnih prijestupnika.
Simbole se ne smije ukidati bez teških posljedica za povijesno pamćenje nacije, bilo koje pa i hrvatske. Očito nekima u Hrvatskoj ‘smrdi’ sve što podsjeća na hrvatsku državnost. Ne bi se čudili ako bi netko predložio i povratak Hrvatske u ‘Zapadni Balkan’ kako bi spriječio njezino uklapanje u Europsku Uniju. Ovo je svakako pretjerano, ali vrag ne spava, pa se mora upozoriti na one koji ne mogu prestati rovariti samo radi toga što su Hrvati danas subjekt svoje i međunarodne politike.
Prema procjeni predsjednika Tuđmana, njih je u nekim važnim segmentima javnoga života bilo oko 20 posto. Malo ih je ali su ‘dobro raspoređeni’, posebice u nekim političkim strankama i medijima. U Hrvatskoj svatko može klevetati Tuđmana i HDZ, čak i u sredstvima javnog priopćavanja koje plaćaju njihovi pretplatnici. Htio bih vidjeti što bi im se dogodilo da to čine u bilo kojoj civiliziranoj zemlji koje posjeduju svoje svjetovne idole o koje se nitko, ni u šali, ne smije očešati.
Autor: CroExpress Datum objave: 30.07.2014.
