Jedan od razloga za sadašnju nedefiniranu situaciju na hrvatskoj političkoj areni nalazimo u nedemokratskim ponašanjima političkih stranaka. Ono što je u zrelijim demokracijama posve normalno, naime ako nakon izbora ni jedna stranka ili skupina stranaka nije sposobna formirati Vladu pa traži savezništvo u jednoj ili više drugih stranaka, pri čemu se zna tko je seniorski, a tko juniorski partner u koaliciji, je u Hrvatskoj okrenuto naopačke.
Skupina stranaka i pojedinaca zvana Most s oko 10 posto zastupnika u Hrvatskome saboru diktira dvjema najvećim strankama i njihovim koalicijama da plešu onako kako on svira, a to je ne samo protivno uobičajenoj političkoj praksi u većini demokratskih zemalja nego i vrijeđanje birača koji su tim velikima dali svoje glasove. Mostovci kao da toga nisu svjesni.
Jer, kako inače tumačiti njihove zahtjeve da Domoljubna koalicija i ona zvana Hrvatska raste prihvate bez pogovora sve njihove navodno reformatorske prijedloge, povinu se zahtjevu da ni Milanović, a niti Karamarko ne smiju postati premijeri kao i ostala uvjetovanja, primjerice o rotacijama na nekim vrhunskim državnim položajima. Takva prisila dosad nije viđena u europskim demokracijama.
No pogledajmo kako je to bilo u nekim važnijim europskim državama u situacijama koje su bile donekle slične Hrvatskoj.
Nakon propasti fašizma i nacionalsocijalizma u zapadnoeuropskim su se državama osnovale važnije političke stranke utemeljene na trima ideologijama, kršćanskodemokratskoj (konzervativnoj), socijaldemokratskoj i liberalnoj. Stranke nisu bile proizvod samovolje pojedinaca nego zajednice zasnovane na političkim idejama i filozofijama. Postojale su i rubne ekstremističke stranke na desnici i ljevici, ali bez većega utjecaja.
Najprije je, dakle, rođena politička misao da bi se postupno konkretizirala u političkim organizacijama, strankama. Nakon velikog napretka industrije s njegovim po zdravlje pogubnim onečišćivanjem prirode nastala je potrebna osnivanja ekoloških stranaka koje su imale i svoje socijalne i pacifističke elemente. Sve većim globaliziranjem s posljedicama povećanja razlika između bogatih i siromašnih ponikle su i neke socijalističke stranke s ekstremnim zahtjevima.
Sve u svemu, zapadnoeuropsko demokratsko društvo zadovoljavalo se s oko pet do šest važnijih stranaka, a u nekim državama čak s tri ili četiri stranke. No, vremenski česte izmjene malog broja stranaka na vlasti izazivale su kod birača zasićenost, pa je izgledalo kao da je stranačka demokracija došla u krizu, što se najbolje vidjelo u Italiji i Francuskoj u kojima su padanja i osnivanja vlada bivala tako ubrzavana da ih prosječno politički zainteresirani ljudi više nisu mogli pratiti.
Primjer za to je IV. Francuska republika koja je gotovo u svemu zatajila, pa je nakon generalskoga puča u Alžiru nacija pozvala legendarnog generala Charlesa de Gaullea da je spasi osnivanjem Pete Republike s gotovo ‘kraljevski’ velikim ovlastima predsjednika države. U Italiji se Demokršćanska stranka istrošila prepustivši mjesto nizu manjih stranaka, od kojih su neke, kao ‘Forza Italia’ Silvia Berlusconija bile više glasačke zajednice u korist svoga vođe nego pluralističke organizacije.
Njemačka je dugo sa svoje tri stranke u parlamentu bila najstabilnija, ali i u njoj su se pojavili najprije ‘Zeleni’, ekološka i socijalna stranka koja je čak bila koalicijski partner socijaldemokratima, i kasnije stranka zvana ‘Ljevica’ koja se sastoji od bivših komunista i nezadovljnih socijaldemokrata, ali s njom dosad nitko ne želi koalirati. Poradi nezadovoljstva Europskom unijom i izbjegličkom krizom sve više jača tzv. ‘Alternativa za Njemačku’ koja bi da se sutra održavaju izbori za Bundestag ušla u parlament.
Propašću frankizma u Španjolskoj i salazarizma u Portugalu, te komunizma u istočnoj i srednjoj Europi, u tim su se zemljama pojavile prekobrojne političke stranke kao gljive poslije kiše, no uskoro su ostale na poprištu samo najjače, njih pet ili šest, kako u kojoj zemlji.
U Mađarskoj i Poljskoj ponovno vladaju čvrsti desničari. U ostalim državama Europske Unije sve snažnije su ekstremno desne stranke, neke s vrlo opasnim zahtjevima koji bi, ako bi se ostvarili, vjerojatno upropastili Uniju s posljedicama koje zasada nitko ne može predvidjeti. No valja se nadati da će desničarski političari čim dođu na vlast ipak drukčije, to jest umjerenije, djelovati nego što su bubnjarili u predizbornim kampanjama.
Takvo je barem dosada bilo iskustvo s njima, jer postoje neke neminovnosti koje i oni ne mogu izgnorirati, primjerice jačanje ruskog imperijalizma i muslimanskog globalnog ugrožavanja slobodnoga svijeta. A i gospodarsko-političku isprepletenost država članica EU-a nije moguće ukinuti bez negativnih posljedica za svaku njezinu zemlju. Povratak na nacionalne države 19. i do sredine 20. stoljeća bio bi katastrofalan za one koji to zazivaju, no to ne znači da Europsku uniju ne bi trebalo transformirati u zajednicu država koja poštuje specifičnosti svake pojedine svoje članice. To bi se moglo postignuti pregovorima i kompromisnim rješenjima, ali nikako ne diktatima.
Što sve rečeno znači za Hrvatsku?
Ponajprije treba postaviti pitanje zašto u Hrvatskoj postoji toliko mnogo stranaka od kojih su mnoge tako sitne po članstvu da bi ono, kako je nekoć pisala kolumnistica ‘Globusa’ Tanja Torbarina, moglo stati u telefonsku govornicu? Očito su po srijedi silni narcisoidni egomani koji vode te ‘stranke’ misleći da bez njih ne bi mogli ostvariti svoje megalomanske političke ciljeve. Za njih je važno pojaviti se tu i tamo u medijima, pričati svoje neostvarive basne i tvrditi kako samo oni mogu ‘spasiti’ Hrvatsku.
Za njih je još važnije uči i Sabor makar s jednim zastupnikom, a još mnogo bitnije imati toliko parlamentaraca da s njima ucjenjuju dva najvažnija bloka, pa kako je pisao Njegoš, ‘neka bude što biti ne može.’ Ova rascjepkanost hrvatskog poličkoga krajolika vrlo je štetna za njegovo funkcioniranje, dapače može ga paralizirati, posebice ako jedna od tih patuljastih stranaka misli da je ‘popila svu mudrost svijeta’, što je trenutno slučaj s Mostom. Treba pričekati pa vidjeti hoće li se Most urazumiti i ući u koaliciju s jednom od dviju najvećih stranaka ili raspasti kao ‘čudo od jednoga dana’ .
Zasigurno jedan od važnijih uvjeta za osnivanje i djelovanje bilo koje stranke jest uspostavljanje i funkcioniranje njezine unutarnje demokracije. Stranačka vodstva moraju se birati po načelu jedan član jedan glas. O prijepornim pitanjima može se diskutirati ne samo u stranci nego i u javnosti, ali kad vodstvo stranke donose neku odluku s većinom glasova, onda je moraju poštivati i provoditi i oni koji su bili protiv.
Kad stranka izgubi na izborima njezino vodstvo mora dati neopozivu ostavku bez obzira snosi ili ne snosi krivnju za to. Oni koji su dali ostavku ostaju u stranci i povlače se na drugi, treći ili neki daljni red u njezinoj organizacijskoj strukturi. Vodstvo ne smije ‘šupirati’ pojedine članove stranke bez predhodnih dugih diskusija i izglasavanja određene odluke. Odbačeni imaju pravo tražiti svoj ostanak u stranci i pred civilnim sudom. Unutar stranke treba dopustiti djelovanje frakcija čiji pripadnici mogu imati i nešto drukčija mišljenja od vodstva stranke. Jednostavno rečeno: svaka demkratska stranka mora svojim djelovanjem putem unutarnje demokracije dokazati kako je vrijedna povjerenja da vodi državu na demokratski način.
Jedna autoritativna i, ne daj Bože, totalitarna stranka ne bi smjela biti uspješna na izborima. Društvo je mora raskrinkati i ostaviti u ništavilu izvanparlamentarnoga vegetiranja. Ali i društvo mora biti zrelo za takovo djelovanje. Stoga se može reći, premda vrlo uvjetno kad je u pitanju Hrvatska kao društvo bez dulje demokratske tradicije, da svaki narod ima onu vlast koju zaslužuje. No budimo točniji.
S obzirom da u Hrvatskoj na izbore izlazi oko 60 posto birača, a pobjedničke koalicije dobivaju od toga svaka pojedinačno oko 25 posto glasova, može se reći da u parlamentarnom odlučivanju sudjeluje posredno preko svojih zastupnika samo svaki četvrti Hrvat, pa bi vladajuće i to moralo prisiliti na skromnost i uviđavnost pri donošenju odluka. Ali za takovo nešto oni bi morali biti izgrađeniji kao ljudi i političari, u što se može sumnjati.
Autor: CroExpress Datum objave: 21.12.2015.
