Takozvani obični ljudi, ali i neki stručnjaci često površno uvrštavaju Hrvatsku i Sloveniju u pronjemačke zemlje dok Srbiju i Crnu Goru smještavaju u ruski svijet, što pri boljem poznavanju povijesti ipak nije točno.

Hrvati su imali svojih problema s njemačkom Austrijom, dok su Srbi uživali simpatije Rusije i Sovjetskoga Saveza. No klišeji su trajni i čvrsti i teško se uklanjaju. Evo nekoliko primjera.

Kad je na Berlinskom kongresu god. 1878. odlučivano kako bi trebalo prekrojiti zemljovid jugoistočne Europe nakon povlačenja Osmanlija, Austro-Ugarska i Srbija su se otimale za Bosnu i Hercegovinu, a Srbiju je javno podupirala carska Rusija, no nakon što je Beč dao Rusiji obilan kredit, ona je odustala od svoga prosrpskoga stava i tako je B-H potpala pod habsburšku carevinu i kraljevinu.

Nakon ubojstva austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu god. 1914. , Beč je postavio Beogradu nekoliko preteških uvjeta za pokajanje, a Beograd je prihvatio sve osim jednoga, naime da austrijski službenici skupa sa srbijanskim istraživaju pozadinu atentata na teritoriju Srbije, što je Beograd  po savjetu carske Rusije u prvi mah odbio, no nešto kasnije prihvatio čime bi možda bio izbjegnut rat, uz obećanje Sankt Petersburga Beogradu, da će mu u slučaju rata pomoći, što se nije dogodilo, jer su se istočne fronte ustalile, a i izbila je komunistička Oktobarska revolucija, pa je tako Srbija doživjela niz velikih poraza i povlačenje svoje vojske preko Albanije uz goleme ljudske i materijalne žrtve .

Krajem Drugog svjetskoga rata, Tito je pozvao Crvenu armiju da mu pomogne osloboditi istočnu Srbiju i Beograd od njemačkih okupatora, no Rusi su se pri tome ponašali kao neprijatelji ubijajući, plačkajući i silujući nedužni srpski narod o čemu se u komunističkoj Jugoslaviji moralo šutjeti, a postalo je poznato tek nakon Staljinove svađe s vanjskopolitički preambicioznim Titom god. 1948. (Kominform) pri čemu su kao posljedice toga raskola najviše stradali crnogorski i srpski komunisti (Goli otok).

A i pri raspadu Jugoslavije Sovjeti su prodavali oružje ugroženoj Hrvatskoj, a ne agresorskoj Srbiji.

Gdje je u svemu navedenom srpsko-rusko prijateljstvo? 

Nigdje jer Rusija je Srbiju uvijek smatrala objektom, a ne subjektom svoje vanjske politike. I to je onda poticalo Zapad i posebno Njemačku da svim raspoloživim sredstvima, obično novcem, nastoje odcijepiti Beograd od moskovskoga utjecaja što mnogi zapadni političari i analitičari smatraju posve krivom politikom.

O tome je utjecajni njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung (25. svibnja) objavio citiranja vrijedan komentar svoga dopisnika za jugoistočnu Europu Michaela Martensa, koji među ostalim ustvrđuje:

Zabluda srbocentrističke balkanske politike nije nova. Prije jedne generacije, zapadna je politika na Balkanu napravila istu pogrješku. Tada je stala na stranu Slobodana Miloševića, kasnije optuženog pri Tribunalu za ratne zločine, kao navodno sidro stabilnosti, danas vidi u istoj ulozi upravo njegova ministra propagande Vučića. Devedesetih godina smo kao rezultat te tragične pogrješke doživjeli  na stotine tisuća mrtvih i milijune prognanih kao i masakre kakav je bio onaj u Srebrenici. Sad se ponovno odaje počast tome krivome vjerovanju kako bi se održao mir u regiji i Beograd ublažio. Također nije uvjerljiv argument da Srbiju trebamo poradi isporuka streljiva Ukrajini. Srbija želi prodavati proizvode svojih kovačnica oružja i pri tome dobro zarađuje.

No nije samo krivnja Berlina da Zapad gotovo nema utjecaja na Balkanu. 

Nekad najvažniji instrument zapadnoga utjecaja, perspektiva ulaska u EU, više ne postoji. Kad je izged za članstvo još bio realan, razvio je reformističke energije. Oba glavna odgovorna za Srebrenicu, Radovan Karadžić i Ratko Mladić ne bi bili uhićeni god. 2008., odnosno 2011. i izručeni Tribunalu za ratne zločine da tada nije bilo izgledno članstvo u EU. No u međuvremenu gotovo  ni jedan političar Regije nije više spreman investirati politički kapital u supstancijalne referome. I onda njemački izvjestitelj navodi uzaludne poteze niza političara u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji koji svojim neodgovornim postupcima udaljavaju, a ne približavaju svoje zemlje Uniji.

Pitanje odnosa Europske Unije i Zapada uopće prema Zapadnom Balkanu vidi se i pri tome koliko pojedine države Europske Unije i svijeta uopće davaju od svoga BDP-a za pomoć egzistencijalno ugroženoj Ukrajini pri čemu se među prvima nalaze Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Američke Države, Francuska, kao i male skandinavske zemlje, dok se na kraju nalaze bogate zemlje kao Njemačka pred kojom se nalazi siromašna Hrvatska! (Spiegel, 25.05.) Dakle, nisu samo krive za sadašnje stanje u Europi i svijetu odluke Zapada spram Srbije nego i škrtost niza svjetskih sila u pomaganju Ukrajini koja se bori za svoj goli opstanak kao država, nacija i narod.

Autor: Gojko Borić, Köln, Njemačka Datum objave: 04.06.2024.