Invazija Rusije na susjednu Ukrajinu započela 24. veljače 2022. godine u 5 sati ujutro spada u onu vrstu događaja koji izgledaju nevjerojatnima ne samo prije svoga starta nego i dugo tijekom svoga trajanja, jednostavno rečeno oni su toliko istodobno fantomski i bolno stvarni da ih normalni ljudi ne mogu brzo shvatiti ali ipak ih „prihvaćaju“ jer drugog izlaza iz te razrožnosti nema.

Ovo je treći međunarodni rat u Europi nakon završeta Drugog svjetskoga rata god. 1945., dakle od sovjetskog gušenja Mađarskog narodnog ustanka god. 1956. do upada trupa Varšavskoga pakta u Čehoslovačku god. 1968.  sa ciljem likvidacje Praškoga proljeća i sada invazije na Ukrajinu. Ovaj rat zapadni političari i analitičari nazivaju „Putinovim ratom“ jer je predsjednik Rusije preuzeo svu odgovornost i prvo objašnjenje za naređenje pod krivim nazivom „Specijalne vojne operacije na Donbasu“ uz barem dvije notorne laži, naime da je napad bio neizbježiv jer su ukrajinske vlasti osam godina genocidno tlačile ruske građane tih pokrajina i da je Ukrajina spremala nuklearni napad na Rusku Federaciju. Prema izvješću organizacije Amnesty international u Donbasu je bilo incidenata, mnogo više na strani proruskih elenmenata nego ukrajinske vojske, ali se ni jedan od njih ne može označiti genocidom, a Međunarodna atomska agencija ustvrdila je da Ukrajina nije imala ni sredstava, a još manje namjeru da nuklearno napadne Rusiju.

Osim toga, predsjednik Putin je predhodno razvio promidžbenu djelatnost i svjesno lagao svojim državničkim sugovornicima iz triju zapadnih zemalja o spremosti na dijalog s Ukrajinom iz čega se moglo naknadno zaključiti da je već tijekom razgovora bio spreman na sve zakulisane trikove kako bi pokorio susjednu neovisnu državu. Posebno su zastrašujuće ove prijetnje iz Putinova obraćanja javnosti: “Imam nekoliko veoma važnih riječi za one koji bi mogli biti u iskušenju da se umiješaju u događaje; tko god nas pokuša omesti ili čak stvoriti prijetnju našoj državi i narodu,  mora znati da će odgovor Rusije biti munjevit i da će vas dovesti do takvih posljedica s kojima se u vašoj povijesti nikad niste suočili.“

Ovo su svi analitičari i političari shvatili kao mogućnost njegove uporabe atomskoga oružja protiv onih koji bi pokušali pomoći Ukrajincima na njihovu državnom teritoriju, pa u svjetlu toga možemo shvatiti američku najavu i upozorenje NATO-a da Ukrajini ne će priteći u pomoć jer nije članica ovog obrambenoga saveza. To bi dovelo do nuklearne apokalipse svjetskih razmjera, do uništenja svega živoga na našem planetu što za Putina očito nije problem. Ovdje više nije problematična samo Putinova politika koliko psihičko stanje jednog bolesnog političara koji mrzi sve ono što se ne poklapa sa shemama njegova shvaćanja povijesti i današnjice.

Putinovo krivo tumačenje ukrajinske povijesti i laži o današnjici

Nakon što je potpisao rusku odredbu o „državnom“ priznanju dviju separatističkih ukrajinskih pokrajina na istoku zemlje, Putin se upustio u jednostrano objašnjavanje zašto Ukrajinci kao narod uopće ne postoje i zašto je Ukrajina zapravo boljševička tvorevina, nešto što su Hrvati odavno „saznali o sebi“ kad ih je Vuk St. Karadžić proglasio Srbima, a Srpska akademija nauka i umetnosti potezom pera ukinula hrvatski jezik, ono što u političkom pogledu Ukrajini čini  ruski diktator Putin.

Evo ukratko kako Putin tumači ukrajinsku sadašnjicu i povijest na način suprotan činjenicama i zdravom  ljudskom razumu. Doduše Ukrajinci i Rusi imali su u 9. stoljeću zajedničke povijesne startne pozicije u tzv. Kijevskom Rusu no u 13. stoljeću Ukrajinci se okreću na drugu stranu dospjevši pod utjecaj srednjoeuropskih zemalja pa su u 19. stoljeću već posjedovali svoj posebni nacionalni identitet različit od ruskoga.

Nakon što je Lenjin proklamirao samoodređenje naroda do odcjepljenja, Ukrajinci su god. 1917. proglasili svoju neovisnu državu, no nju je uskoro srušila Crvena armija silom uguravši Ukrajinu u Sovjetski Savez. Lenjin i Staljin su  spriječili a ne stvorili neovisnu ukrajinsku državu.

Putin kao i naš predsjednik Zoran Milanović optužuju Ukrajinu da ju razara korupcija ali prema organizaciji Transparency international korupcija u Rusiji znatno je veća nego u Ukrajini dok je američki utjecaj u javnom životu obje zemlje po prilici isti. Tvrdnja da u Ukrajini ima sve više „neonacista“ ne stoji jer upravo u Rusiji čak postoji stranka s tim imenom, dok se neki Ukrajinici pozivaju na svoje nacionaliste koji su iskoristili njemačku nazočnost u Drugom svjetskom ratu da bi se oslobodili komunizma i ruskoga šovinizma što je posve druga stvar.

Također je pretjerano tvrditi da su Ukrajinci dobili dijelove Ruske Carevine koji su prije pripadali ruskome narodu jer su svi stanovnici SSSR-a mogli živjeti gdje su htjeli bez obzira na republičke granice: Komunistički SSSR bio je u tome smislu centralistička država. Govoreći o sadašnjim odnosima Rusije i Ukrajine Putin je njih prikazao kao da Ukrajina napada Rusiju, a ne obratno; ovdje su Putinovo izvrtanje istine slijedili neki srbijanski mediji vrlo bliski Aleksandru Vučiću. Također je neuvjerljivo kad Putin zamjera Ukrajini to što su Amerikanci postavili raketne baze u Rumunjskoj i Poljskoj jer to je u odgovornosti NATO-a, a ne Ukrajine. Također je besmislena Putinova tvrdnja da je Ukrajina u stanju stvoriti vlastito nuklearno naoružanje; stvari stoje potpuno drukčije, naime Ukrajina je poslije propasti SSSR-a vratila trećinu sovjetskoga nuklarnog potencijala Rusiji i za uzvrat dobila rusko, američko i britansko jamstvo za svoju teritorijalnu cjelovitost i neovisnost koje Rusija upravo sad ruši svojom ratnom mašinerijom.

Njemački povjesničar Karl Schlögel nazvao je Putinov nastup „majstorskim djelom demagogije“ koje je zapravo „navještenje rata“ i „izvrtanje istine naopačke“. Prema njemačkom stručnjaku za istočnu Europu, Putin je „ratnohuškač“ koji je u svome govoru prešutio neke važne činjenice kao postojanje ukrajinskog pokreta za neovisnost već u 19. stoljeću, staljinistički zločin izgladnjivanja Ukrajine tzv. holodomor, uništavanje njezinih elita kao i izmišljotinu da je Ukrajina dobila Krim „na dar“; ovaj poluotok pripadao je jednako svima koji su na njemu živjeli, a ni jedan od sovjetskih naroda nije na njemu imao dvotrećinsku većinu. Također je smiješno kad Putin zamjera Ukrajini manjak demokracije, dok u svojoj zemlji od kad je prije 20 godina došao na vlast sustavno ruši sve demokratske institucije, zakone i običaje tako da se danas Rusiju mora smatrati autoritativnom državom pod vodstvom jednoga diktatora, a ne demokratskom zemljom.

Čega se Vladimir Vladimirovič Putin najviše boji

U biti Putin se najviše boji toga da bi napredovanje demokracije i blagostanja u Ukrajini moglo postati „zarazno“ za Rusiju i ukloniti njegov režim pa se to može smatrati glavnim uzrokom njegove agresije na Ukrajinu. Boji se da bi kijevski Majdan mogao naći svoju inačicu na Crvenom trgu u Moskvi. No idemo dalje u osporavanju izmišljotina Putinove promidžbe. Tako je neistinita često ponavljana tvrdnja da su zapadni saveznici obećali Rusiji „obustavu širenja NATO-a prema istoku“; to su bili samo nevezani razgovori nekih državnika, a nikako ne i njihov međunarodni sporazum koji ne postoji.

Uostalom sve nove članice NATO-a postale su to dragovoljno, dapače one su se nagurivale u članstvo protiv volje nekih njegovih starijih država članica. Uostalom nitko nije mogao nikome zajamčiti nešto što je bilo u mjerodavnosti zemalja koje su željele ući u NATO. Putinove riječi da je Rusija sve činila kako bi sačuvala ukrajinski teritorijalni integritet obična je laž jer je Moskva nasilno otrgla Krim od Ukrajine i otvoreno potpomagala proruske separatiste na istoku Ukrajine, a sad Ukrajinu želi pretvoriti u rusku guberniju sa satelitskom vladom u Kijevu.

Stvarno toliko lažu na jednom hrpu teško je nadmašiti. Prema procjenama gotovo svih zapadnih analitičara ruski samodržac Vladimir Putin invazijom na Ukrajinu napustio je temelje naše judeo-kršćanske civilizacije upustivši se stopama velikih diktatora u europskoj povijesti kojih se sjećamo s gnjušanjem pa i njemu predviđaju njihovu sudbinu, ali kolike će radi njegova bezumlja pretrpjeti goleme žrtve ona i možda i još neke europske zemlje, pa i Rusija, to zasada nitko ne zna. Očito se nalazimo na raskrižju povijesti s kojega vode samo dva smjera: borba za slobodu i demokraciju ili povratak u mračne diktature 19. i prve polovine 20. stoljeća  čiji ožiljci još bole. Treba se nadati da će pobijediti istina i demokracija pa se stoga Hrvatska može ponositi da je izabrala pravi put kad je pristupila NATO-u i Europskoj Uniji, u dvije luke spasa u koje nesretna Ukrajina nije smjela uploviti.

Autor: Gojko Borić Datum objave: 01.03.2022.