Profesor Splitskog sveučilišta dr. Aleksandar Jakir objavio je vrlo zanimljivu i čitljivu knjigu Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918.-1941., (naklada Leykam international, Zagreb, 2018.) koja je skraćena inačica njegove doktorske disertacije na njemačkom jeziku Dalmatien zwischen den Weltkriegen, R. Oldenbourg Verlag, München, 1999., ali svojom jednostavnošću može biti pristupačna i nestručnim ljubiteljima hrvatske povijesti.
Dalmacija je nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije god. 1918. prestala postojati kao administrativna jedinica, ali njezino ime povezano s raznim političkim, gospodarskim i kulturnim sadržajima i dalje živi sve do danas, i u velikom je svijetu zasigurno poznatije od hrvatskoga imena. Prije je Dalmacija često spominjana izvan hrvatskih okvira, što je bilo namjerno od strane jugoslavenskih i komunističkih krugova kako bi Hrvatsku još više smanjili nego što je smanjena ukidanjem Banovine Hrvatske, danas to nije zazorno jer svatko zna da Dalmacija pripada Hrvatskoj.
Prvi svjetski rat odigrao je, kako piše Jakir, presudnu ulogu u povremenom pretvaranju Dalmacije u jednu od ‘najjugoslavenskijih’ pokrajina slavenskoga juga. I prije početka rata, u Dalmaciji je dolazilo do demonstracija s projugoslavenskim, dapače i prosrpskim nabojima. Malo je tko vjerovao da će kaznena ekspedicija, (kako početak rata naziva Jakir) Austro-Ugarske protiv Srbije biti uspješna. Rat je Dalmaciji donio još veću ekonomsku bijedu nego što je postojala prije njega. Antiaustrijsko raspoloženje vidjelo se svuda. Osnovane su nove publikacije koje su propagirale južnoslavensko jedinstvo.
Austrijske vlasti drastično su kažnjavale i one koji su joj se samo verbalno protivili. Nakon završetka rata u studenome 1918. Splićani su srdačno pozdravili dolazak srpske vojske u svoj grad. Bilo je u tome entuzijazmu mnogo iluzija o zajedničkoj budućnosti južnoslavenskih naroda. Ali projugoslavenski stavovi bili su uvjetovani i konkretnim prijetnjama talijanskoga ekspanzionizma: Italija je poslala na istočnu obalu Jadrana svoje ratne brodove i svoju kopnenu vojsku, nadajući se da će, ako ne svu, a onda barem dijelove Dalmacije dobiti kao ratni plijen.
Diplomatska borba za Dalmaciju
Bilo je otvoreno tzv. jadransko pitanje, to jest diplomatska borba nove južnoslavenske države s Kraljevinom Italijom o granicama.
Italija nije skrivala svoje teritorijalne apetite koji su bili čak i u dimenzijama negdašnjih mletačkih teritorija u hrvatskim zemljama, uključujući cijelu Istru i Dalmaciju. Postojala je i opasnost izbijanja talijansko-hrvatskoga rata na Jadranu. Prema Jakiru, samo zahvaljujući blagotvornoj ulozi američke ratne mornarice na Jadranu spriječeni su oružani sukobi dviju strana. Osim ratne opasnosti Dalmaciju je pritiskala i velika glad kao i opći zastoj gospodarskoga razvitka.
Političari su se uljuljivali u iluzije da će osnivanjem jugoslavenske države brzo uznapredovati i gospodarstvo, no to se nije dogodilo i nekoliko godina nakon završetka Velikoga rata.
Diplomatska borba za Dalmaciju odigravala se na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Između austrougarskih predstavnika južnih Slavena, većinom Hrvata, i službenika srbijanske vlade dolazilo je do oštrih sukoba glede pregovora s Italijom, pa su Srbijanci prebacivali članovima Jugoslavenskog Narodnog Odbora, (dr.Anti Trumbiću i ostalima) da rade direktno protiv srpskih interesa. Nakon pariške mirovne konferencije nastavljeni su jugoslavensko-talijanski pregovori o granicama koji su po mišljenju dalmatinske javnosti značili sakaćenje Jugoslavije i poniženje jugoslavenske nacije. Uzaludni su bili svi prosvjedi protiv novih granica, Hrvatska je izgubila Istru, Rijeku, Zadar i četiri jadranska otoka.
Prema Jakiru činjenica da su razne unitarističke organizacije osnovane u prvim poslijeranim godinama u Splitu…sigurno se mogu povezati sa strahom od talijanskih presizanja za istočnojadranskom obalom. Uspostavljanjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u Dalmaciji je započela, kako piše Jakir, moblizacija u znaku jugoslavenstva i pokušaj stvaranja nove nacije. Pokušava se stvoriti neka vrsta nadnacionalne nacije pod nazivom troimenoga naroda, ali to u praksi nije funkcioniralo jer su već bile formirane nacije kao hrvatska, slovenska i srpska.
Ono što se zvalo jugoslavenskim ostalo je više na bučnim riječima bez konkretnih dokaza o svojoj etničkoj posebnosti i različitosti spram ostalih južnoslavenskih nacija. To jugoslavenstvo bilo je unitarističko u svim svojim pojavnostima sve do stvaranja agresivnih omladinskih organizacija koje su se ne samo na riječima nego i fizičkim nasiljem borile protiv neistomišljenika. Kao najgori mogući izraz toga jugoslavenstva može se smatrati ORJUNU, Organizaciju jugoslavenskih nacionalista, koja je prema Jakiru prepoznata kao fašistički pokret jugoslavenskog integralnog nacionalizma što se nije sustezao ni od ubijanja svojih protivnika. ORJUNU se, kako piše Jakir, može shvatiti i kao jedan radikalno nacionalistički i antidemokratski pokret u Europi u vremenu Doba ekstrema.
Na kraju svoje priče integralno jugoslavenstvo u Dalmaciji počelo se naglo osipati tijekom kratkoga razdoblja u kojemu su stanovnici Dalmaciji vrlo brzo shvatili da im Jugoslavija nije ni iz daleka donijela one materijalne pogodnosti o kojima su sanjali za vrijeme svoga siromaštva u Austro-Ugarskoj. Nakon ubojstva hrvatskih narodnih zastupnika u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini u Beogradu i smrti vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića, ideja jugoslavenstva u Dalmaciji doživjela je potpuni krah, a ORJUNA se pretvorila, kako piše Jakir, u malobrojnu terorističku organizaciju. Jakir se u svojoj knjizi bavi političkim i gospodarskim razvojem Dalmacije od propasti Austro-Ugarske do izbijanja Drugog svjetskoga rata, te svoja saznanja ukratko opisuje kako slijedi: Građanski stalež u Dalmaciji vjerojatno je očekivao previše u novoj državi glede gospodarskog napretka, vjerujući da će ona u tome biti bolja od propale Austro-Ugarske, ali se ubrzo morao razočarati.
Vidovdanska Jugoslavija
Vidovdanska Jugoslavija bila je centralistička država sa srpskom prevlašću u gotovo svim sferama života, što su uočili i pristaše južnoslavenskoga ujedinjenja, pa je i to bio jedan od razloga za tromost u gospodarskom razvoju. No bilo je i ekonomskog napredovanja, pogotovo u Splitu koji postaje glavnim gradom formalno nepostojeće pokrajine Dalmacije. Jakir navodi važnije tvrtke koje su tada bile osnovane kao i porast stanovništva u Splitu i ostalim dalmatinskim gradovima. Veći dio Dalmacije pretvara se u širi administrativni prostor, Primorsku banovinu, koja je sezala duboko u Bosnu i Hercegovinu, ali je ostala bez Dubrovnika i okolice, što je razbilo administrativno jedinstvo bivše austrijske krunovine s hrvatskom većinom.
Istodobno s polaganim razvitkom industrije vodila se borba i za veće prometno povezivanje Dalmacije sa sjevernim dijelovma hrvatskoga narodnog područja, ali bez većeg uspjeha.
Dalmatinci su osjećali da Beograd ne mari mnogo za njih i da je Zagreb u tome bez ovlasti, ponovno su bili prepušteni sami sebi.Prema privrednoj strukturi u Dalmaciji su i dalje prevladavali poljoprivreda i stočarstvo, dok su industrija i zanatstvo bili tehnički na niskoj razini sa slabo plaćenim radništvom. Seljački posjedi bili su premaleni i time nepodesni za mehanizaciju te u isto vrijeme prenapučeni. Seljaci su živjeli u stalnoj besparici i bili naveliko zaduženi. Ribarstvo nije uspjelo nabaviti bolje opremljene brodove i strojeve za preradu ribljeg ulova.
Radništvo je bilo donekle organizirano no ne toliko da je moglo bitno utjecati na političke odluke stranaka i državne administracije koja je često drastično kažnjavala štrajkaše i radničke sindikate koji su ih organizirali. Radi gospodarske besperspektivnosti u Dalmaciji je nastavljeno u Austro-Ugarskoj započeto masovno iseljavanje u prekomorske zemlje s kartom bez povratka, što je posebno pogađalo zapušteno selo kojemu je autor posvetio posebnu pažnju.
Prilike u selima nisu se bitno poboljšale od staroaustrijskih vremena. Osnivanjem Banovine Hrvatske, u koju je ušla cijela Dalmacija, bilo je povezano s velikim nadama u gospodarski oporavak, ali Banovna je došla prekasno, a da se to moglo ostvariti u nekim većim količinama. Doduše time je bilo postignuto stoljećima traženo povezivanje primorske s panonskom Hrvatskom, ali Dalmatinci su osjetili da ih nije bilo dovoljno u banovinskoj upravi u Zagrebu, činilo im se kao da su bili ponovno zakinuti u organima nove vlasti.
Banovina je bila ukinuta proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske i od tada više nikad nije bila uspostavljena kao posebna administrativna jedinica.
Propašću Kraljevine Jugoslavije u kratkotrajnom ratu Njemačkoga Reicha i Italije s njihovim saveznicima protiv slabo opremljene i još slabije organizirane jugoslavenske kraljevske vojske u ožujku i travnju 1941., u Dalmaciji je samo vrlo kratko vrijeme izgledalo da će proglašenjem NDH doći nova i mnogo bolja vremena od dotadašnjih, ali prema riječima Aleksandra Jakira to se ispostavilo kao početak ustaške strahovlade i jednog krvavog kolaboracionističkog i terorističkog režima koji će biti obilježen genocidnim postupanjem prema Srbima, Romima i Židovima te masovnim ubojstvima onih koji su smatrani neprijateljima režima.
Maček pohvalio Kvaternikov čin
Predsjednik HSS-a Vladko Maček doduše je odbio ponudu Nijemaca da preuzme vlast u Hrvatskoj, (kojoj Hrvatskoj Nijemci nisu specificirali) koju je Hitler najprije nudio Mađarima i kasnije većim dijelom prepustio Talijanima, ali je Maček dva dana nakon što je pukovnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku izdao proglas u kojemu je odobrio Kvaternikov čin rekavši: Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava, pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike i t.d., da iskreno surađuju s novom narodnom vladom. Po mišljenju Jakira, Mačekova izjava: objektivno (jest) značila gotovo identificiranje s novonastalim stanjem, i bila je vjetar u leđa okupacijskim i kvislinškim snagama.
No uvjereni smo, sve da Maček nije rekao ono što je rekao, kratkotrajna euforija nastala proglašenjem NDH bila je tako velika, jugoslavenska država tako za rat nespremna i Komunistička partija Jugoslavije tako paralizirana Hitler-Staljinovim paktom o suradnji i nenapadanju, da bi se političke prilike jednako tako razvijale u korist Pavelićevih ljudi kako su se stvarno dogodile sve do nešto kasnijih Rimskih ugovora s kojima je ustaška Hrvatska izgubila najveći dio svojih pristaša prije svega u Dalmaciji.
Po Jakiru, kasnije ratne prilike išle su u korist partizanskoga pokreta pod sposobnim i odvažnim vodstvom Josipa Broza Tita, ali Komunistička partija svejedno se istovremeno obračunavala sa svima koji su smatrani klasnim neprijateljima i prijetnjom za revoluciju. Autor pravilno navodi da je Dalmacija dočekala oslobođenje od okupacijskog i ustaškog režima u jesen 1944 godine, ali Drugi svjetski rat i njegov ishod tema su za drugu knjigu.
Ovdje je važna preciznost u navođenju riječi oslobođenje koja se odnosi na suprostavljene snage, s jedne strane partizane, s druge strane ustaški i okupacijski režim, ali ne na cijeli narod jer je on u svibnju 1941. doživio samo prijelaz iz jednog u drugi totalitarni sustav, a ne oslobođenje u pravom smislu riječi jer ono sadrži oznaku sloboda koju se nikako ne može povezati s poslijeratnim komunističkim režimom u Jugoslaviji.
Jakirovu knjigu možemo preporučiti svima koji se zanimaju za noviju hrvatsku povijest, pogotovo onu u Dalmaciji, koja je oduvijek bila jedan za domaći svijet i strance najprivlačniji dio Lijepe naše domovine.
Autor: CroExpress Datum objave: 06.05.2019.
