Nekoliko prijatelja nagovaraju me da se osvrnem na njemačke parlamentarne izbore, a meni se nikako ne da pisati o dosadnoj predizbornoj kampanji, o izborima s 85-postotnoj izlaznosti i rezultatima koji nikoga nisu iznenadili jer su bili više nego u okvirima predviđenoga.

Pobjedu od oko 30 posto glasova odnijele su dvije kršćanske stranke CDU i CSU koje su to samo po imenu, dok su pravi pobjednici desno ekstremistička „Alternativa za Njemačku“, AfD i ljevičarska „Ljevica“. Socijaldemokrati su prema predviđanjima doživjeli svoj povijesi poraz i odlaze u oporbu sa svojim šefom, kancelarom Olafom Scholzom, liberali i „Savez Sahre Wagenknecht“ ispali su iz parlamenta jer nisu uspjeli skočiti preko prepreke od 5 posto glasova, dok je  ostalim strankama to uspjelo postavši članice Bundestaga sa svim privilegijama.

Mogli bismo reći prema naslovu jednog pacifističkoga romana „U Njemačkoj ništa nova“. Trebamo li se tome veseliti ili to žalostiti? Valjda jedno i drugo, veseliti jer Njemačka ostaje stupom sigurnosti u Europi, žalostiti jer njezina mirnoća ne će pokrenuti ništa dobra, a ni loša u političkom krajoliku našega kontinenta nego će ustaliti njegovu nevažnost u usporedbi s ostalim dijelovima svijeta

Sada pobjedničkim kršćanskim strankama preostaje samo potražnja koalicijskih partnera koja će završiti uobičajenim natezanjima – ja tebi, a ti meni, tzv. gnjilim kompromisom kakvi su uobičajeni u zapadnim demokracijama. Ali bolje je to nego prisile kakve su uvrijžene u diktaturama i autoritativnim režimima.

Usporedno s time za nemir se pobrinuo američki glumac i biznismen Donald Tramp skupa sa svojim trbuhozborcima koji su napali Europu i NATO te, naravno, još žešće mladog ukrajinskoga predsjednika Voldomira Zelenskoga nazvavši ga „diktatorom“. Čovjeku da stane pamet kad tako nešto govore oni koji plivaju u dolarima i iz svoje američke sigurnosti nabacaju se grubim uvredama na jednog pa možda i jedinoga „heroja našega vremena“ kako glasi naslov Ljermontovljeva romana, pa je  Zelenkoga čak ljevičarski Der Spiegel nazvao Churchillom 21. stoljeća To nisu i ne mogu biti svi ostali državni poglavari u Europi.

Mislili mi o Rusiji i Ukrajini što nas je volja, činjenica je da je u domovini Zelenskoga nakon pada komunizma izmjenjeno na vlasti oko šest predsjednika republike i/ili premijera, dok  su u Rusiji dvojica naslnika jedan drugome davali i uzimali palicu vlasti. Putin je praktično ukinuo oporbu, neovisnih medija nema ni za lijeka, a tko rat protiv Ukrajine samo nazove ratom biva osuđen na nekoliko godinica Sibira. U Rusiji  padaju glave oporbenim novinarima i političarima, čak i u inozemstvu neki od njih nisu sigurni ostati živi ako odkriju i najsitniju aferu vladajućih moćnika, i onda ubojice bivaju zamjenjene za utamničene oporbenjake da bi kasnije nastavili svoju zločinačku rabotu. Putin je barem sedam puta zaprijetio ostalom svijetu nuklearnim infernom što nije učinio ni Staljin.  I onda se američki predsjednik Tramp divi svome ruskom istomišljeniku Vladimiru Vladimiroviču.

To je sramota kakvu svijet nije vidio od kraja hladnoga rata do danas .

Slobodna Europa i s njom Njemačka nisu obavile posao koji su trebale nakon što je Putin zarobio Rusiju, a Trump umrtvio Ameriku. Krajnje je vrijeme da to učine i time kritički preispitaju svoje odnose prema tim državama koje se razlikuju u standardima demokracije, ali nažalost sve manje i manje. Ako bi se one pretvorile u političko-ideološke blizance i onda skupa s totalitarnom Kinom podijelili svijet na utjecajne zone bio bi to kraj moderne civilizacije kakvu danas ipak živimo. A gdje bismo poslije toga mogli živjeti. Vjerojatno u ruskom Sibiru čekajući smrt kakva je zadesila na stotine Putinovih kritičara. Bog neka nas spasi od toga .

Slava Ukrajini!

Autor: Gojko Borić, Köln Datum objave: 25.02.2025.