Pogled iz iseljeništva

Ova godina će biti zabilježena u mnogim državama Europske Unije kao godina pokrajinskih, zemaljskih i europskih izbora.

Oslanjajući se na predhodne ankete, usplahireni analitičari prorokovali su naglu i opasnu bujicu glasova za krajnje desničarske stranke. Zanimljivo je da su oni lijepili izraz ekstremno isključivo desnim i konzervativnim strankama, dok su odgovarajuće ljevičarske partije prošle bez te karakterizacije, što svjedoči o ne baš objektivnom ocjenjivanju političke scene u EU od strane često anonimnih organizatora anketa.

No, stvarnost je opovrgla mnoge analitičare jer u Uniji je stvarno došlo do stanovitog  desničarenja  biračkih masa, ali ni izdaleka u tolikoj mjeri koliko su to pretkazivale ankete. Osim toga, u nekim državama EU-a pobijedile su stranke lijevo od centra, dakle sve je bilo manje više uravnoteženo između ljevice, centra i desnice, odnosno drukčije rečeno, birači su bili politički zreliji od anketara i analitičara,  odnosno, da parafraziramo jednu hrvatsku narodnu izreku, nisu stavili sva jaja u iste košare, nego su ih pametno raspodjelili na više različitih košarica.

Ipak europski su izbori pokazali da glasači sve samouvjerenije bilježe svoje križiće na izbornim listama pa tako često s nepravom sotonizirana desnica dobiva onoliko koliko zaslužuje, to jest više nego dosad, što ne može biti opasno za demokraciju ako je shvatimo kao vladavinu po narodu izabranih zastupnika na poštenim izborima na svim razinama.

Treba čestitati biračima zašto su uvidjeli da desnica i konzervativci nisu automatski ekstremisti jer se prilagođavaju sustavu koji je određen i učvršćen u već postojećim izbornim zakonima Europske Unije kao zajednice demokratskih zemalja.

Desnica, dakle, pobjeđuje i za to postoje valjani razlozi premda se oni razlikuju od države do države EU-a

Nije primjerice francuska desna stranka Nacionalno okupljanje Marine Le Pen isto što i Alternativa za Njemačku, AfD, od koje se  madame Le Penenergično distancirala isto tako kao što je i svoje stranke nemilosrdno izbacila vlastita oca poradi njegovih antidemitskih izjava.

U Italiji vlada postfašističa stranka Talijanska braća na čijemu čelu se nalazi Georgia Meloni koja vodi ozbilju proeuropsku i antiputinovsku politiku i to nikome pametnome ne smeta. S druge strane na izborima u Poljskoj i Velikoj Britaniji izgubile su konzervativne i pobijedile Laburistička i Liberalna stranka, pa se i to ocjenjuje pozitivnim za narode i  države tih zemalja.

Nije teško ustvrditi da su konzervativne i desničarske stranke pobjeđivale na ovogodišnjim izborima u EU najviše poradi toga što su se političari tih stranka približili širokim narodnim masama i slojevima uvažavajući njihove probleme, dakle shvativši da oni mogu biti zastupnici naroda (množina) samo ako budi dio njih, onih na dnu društvene ljestvice koji su opterećeni skupoćama dnevnih potrepština, visokim porezima i nametima i navalom izbjeglica u domaće sredine koje time gube svoju nacionalnu autentičnost, da navedeno samo najvažnije probleme tzv. običnih ljudi u većini europskih država.

Osim općeg saznanja da su se desne stranke približile doljnim slojevima pučanstva, treba uzeti u obzir i činjenicu da su lijeve partije izgubile svoju klijentelu, pa se i time mogu shvatiti izborne pobjede desnice. Ljevica više nema monopola među radništvom, a niti u tzv. prekarijatu, (na siromaštvo osuđene dijelove plebsa), nego je posve razumljivo da građanska stranka madame Le Pen nalazi svoje birače i u radničkim  predgrađima sjeverne Francuske, a njemačka Alternativa, AfD, ima svoja najveća uporišta u bivšoj istočnoj Njemačkoj čije se stanovništvo osjeća politički inferiornim spram svojih sunarodnjaka koji žive u bivšoj Saveznoj Republici Njemačkoj.

Sve navedeno kao da zbunjuje analitičare koji još razmišljaju u zastarjelim kategorijama ocenjivanja političke scne u sadašnjici. To se najbolje vidjelo kad je bivša kancelarica Angela Merkel širom otvorila vrata svoje države za više od jednog milijuna afroazijskih izbjeglica pa je kao posljedicu toga naglo porastao broj birača Alternative za Njemačku, stranke koja ponead zaudara na nacizam što njezinim glasačima očito nije važno, pogotovo što su to većim dijelom mlađi  ljudi koji nacionalsocijalizam uopće nisu doživjeli.

Sastavi nacionalnih parlamenata Europske Unije otišli su  ponešto udesno, no time nije ugrožen njihov demokratski karakter, možda baš obratno, što politički bivaju raznolikiji, time su bliže stvarnim političkim raspoloženjima i stavovima svojih birača, pa to ne može biti štetno za funkcioniranje izvršnih tijela u striktnoj trodiobi vlasti, naime ona biva istinskija glede pretvaranja slova i duha zakona u zbilju.

Na rečeno se moraju naviknuti pristaše teorije da je za demokraciju najbolje ako sve ostaje kako je nekoč bilo, tri stranačke  grupacije: konzervativne, socijalističke i liberalne, dijele birački kolač od izbora do izbora, i to se onda nazivalo političkom stabilnošću.

Sad su tu nepokretnost uzdrmale desničarske stranke i tome bi se trebali poradovati svi iskreni demokrati.

I na kraju treba nešto reći o drugom krugu francuskih parlamentarnih izbora koji su neočekivano završili pobjedom krajnje ljevice tzv. Nove narodne fronte, potom Macronovih  liberala, a tek na treće mjesto došla je stranka madame Le Pen koja je već vidjela svoga miljenca na položaju premijera i sebe za tri godine kao predsjednicu Republike Francuske.

No birači su promijenili mišljenje za tjedan dana, očito pod sugestivnim najavama Macronove vlade da će pobjedom ekstremnih nacionalista Francuska izgubiti unutarnji mir i vanjske saveznike. Dogodilo se ono što se kaže hrvatskom izrekom da su macronovci tjerali lisicu, a istjerali vuka.

Nitko zasada ne zna kako će se razvijati francuski politički život s narodnofrontovcima na čelu i liberalnim predsjednikom Macronom koji određuje vanjsku i sigurnosnu politiku. U svakom slučaju pred Francuskom stoje nemirne godine koje će se reflektirati i na Europsku Uniju, NATO i uopće zapadni svijet. A od tih nemira može profitirati samo Putinova Rusija.

Autor: Gojko Borić/Köln Datum objave: 10.07.2024.