Sve je počelo u Triedesetogodišnjem ratu u 17. stoljeću, u ratovanju između katolika i protestanata u zemljama njemačkoga jezika, a Hrvati su bili na strani katoličkoga cara u Beču, ratujući vrlo uspješno kao konjanici, koji su svoje protivnike napadali iz zasjeda ili iza frontovskih linija. Dvojica klasika njemačke literature Johann Jacob Christophel von Grimmelshausen i Friedrich Schiller opisali su u svojim djelima “Simplicissimus” i ‘Wallenstein’, među ostalim i zlodjela hrvatskih ratnika, nazivajući ih najpogrdnijim imenima, ali njihov način ratovanja nije bio ništa drukčiji od onoga ostalih sudionika u toj ‚njemačkoj katastrofi’.
Na još žešći napad na Hrvate drznuo se jedan od očeva tzv. znanstvenoga socijalizma Friedrich Engels koji je nakon neuspjeha revolucije u ‘burnoj godini’ 1848. šovinističkim riječima psovao slavenske narode Austro-Ugarske Monarhije, posebice Hrvate, jer su se borili na strani cara u Beču pod vodstvom slavnoga bana Josipa Jelačića. Od slavenskih naroda Engles je cijenio samo Poljake, ostale, posebice Hrvate, smatrao je ‘ostatcima naroda, osuđenih na propast’. Slično je pisao i Karl Marx, pa su ‘naši’ komunisti radi toga skinuli spomenik bana Jelačiću s njegova trga u Zgrebu, koji su kasnije hrvatski demokrati vratili na njegovo mjesto za sva vremena.
Na tragu svojih marksističkih predhodnika istakao se poslijeratni njemački filozof Ernst Bloch koji je u interviewu tjedniku ‘Der Spiegel’ nazvao sve Hrvate ‘fašistima ili barem polufašistima.’ Prosvjedi protiv te klevete nisu urodili nikakvim rezultatom, jer kod ljevičara riječ ‘fašizam’ spada u najomiljenije oružje protiv svih protivnika. Da i veliki filozofi ponekad mogu biti politički nepismeni i slabo obaviješteni vidi se u izjavi Jürgena Habermasa u „Globusu“ od 06.06.2014. kako je ‘Jugoslavija bila divan projekt …da je trebala ostati zajedno’, pa je ‘Genscher napravio strahovitu pogrešku s preranim priznanjem Hrvatske .’ Svi povijesni dokumenti i sva politička saznanja govore suprotno, pogotovo činjenice koje je Genscher objavio u svojim ‘Erinnerungen’ – Sjećanjima, Berlin, 1995.
S druge pak strane neki su pisci njemačkoga jezika s mnogo uviđavnosti pisali o Hrvatima. Tako je Theodor Körner objavio dramu ‘Zriny’ u kojoj slavi junačku borbu i smrt Nikole Šubića Zrinskoga u Sigetu, temeljem koje je Ivan pl. Zajc skladao svoju veoma omiljenu operu. Malo poznati austrijski književnik Friedrich von Gagern ( 1882.-1947.) opisuje u svome romanu ‘Ein Volk’ (Narod) stradanja običnih hrvatskih i slovenskih ljudi pod tutorstvom odnarođenoga plemstva. Gagern je bio izraziti “panaustrijski” domoljub; možemo ga svrstati među one intelektualce koji su sve do kraja Prvog svjetskoga rata vjerovali u opstanak Austro-Ugarske Monarhije, ne shvativši da joj je “mrtvačko zvonce” zabrenčalo davno prije toga, naime od kad su Mađari počeli kočiti svaku pomisao na trijalizam, kojega je, navodno, podupurao prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, što ga je prije sto godina srpski terorist Gavrilo Princip usmrtio u Sarajevu.
Austrijanci su nam bili skloniji od Nijemaca
Uspoređujući pisanje njemačkih i austrijskih autora razne vrste, možemo ustvrditi da su nam Austrijanci bili nekako skloniji, ali više sentimentalno nego politički. Tako je Hermann Bahr objavio svoje ‘Dalmatinsko putovanje’, doživljujući tu našu pokrajinu kao istodobno ‘svoju’ i ‘tuđu’. U to vrijeme počelo se nazrijevati urušavanje Austro-Ugarske Monarhije, a da odgovorni u Beču nisu znali ništa pametnije poduzimati nego spremati ‘preventivni rat’ protiv Srbije, poradi njezine penetrantne agitacije u pokrajinama zapadno od Drine.
Njemački povjesničar Konrad Clewing dokazuje u svojoj studiji ‘Staatlichkeit und Identitätsbilldung’, (Državnost i oblikovanje identiteta), München, 2001., da Dalmacija nije bila ništa siromašnija od nekih drugih austrijskih pokrajina, ali ipak je bila zahvaćena idejom jugoslavenstva kao malo koja druga hrvatska zemlja. Vrijednu knjigu o Dalmaciji između dva svjetska rata ‘Dalmatien zwischen den Weltkriegen’ objavio je Aleksandar Jakir, a u Bonnu su bila održana dva simpozija o Dalmaciji pod vodstvom, nažalost, prerano preminulog prof. Willfrieda Potthofa. Referate s tih simpozija objavio je Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu.
Od posebne književne kakvoće putopis je njemačkog pisca Ernsta Jürgena ‘Dalmatinische Aufenthalt’, (Dalmatinski boravak), izdan 1934. u kojemu se divi ljepotama Dalmacije, idealizirajući odnose između njezinih ljudi i prirode, ali opaža i nešto posve političko, naime ugrozbe koje Dalmaciji prijete s Balkana. Nešto niži na književnoj skali, ali ipak zanimljiv, bio je humorist Alexander Roda Roda, građanskim imenom Sandor Friedrich Rosenfeld, sin njemačkih Židova, čiji je otac radio na imanju hrvatskog plemića grofa Pejačevića, pa je mladi Alexander zavolio našu Slavoniju i Slavonce. Roda Roda bio je novinski izvjestitelj prateći s lica mjesta događaje prigodom austro-ugarskoga preuzimanja Bosne i Hercegovine kao i balkanske ratove. Bio je veoma kritičan prema domaćim Srbima, pogrdno ih nazivajući da su ‘nekoč bili ljudi’.
Njemački i hrvatski publicisti šire istinu o Hrvatskoj
Poslije Drugog svjetskoga rata nije se ništa pozitivno moglo govoriti i pisati o hrvatsko-njemačkim odnosima: rat je ostavio krvave tragove na obje strane. Tek dugo nakon sukoba Staljina s Titom, (a ne obratno Tita sa Staljinom), nakon sve većega dolaska njemačkih turista na hrvatskim Jadran i odlazaka tzv. gastarbajtera, uglavnom iz pasivnih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u Njemačku, počeli su se pomalo odmrzavati odnosi između dviju država, a da Hrvatska u tome nije nikad spominjana. Imidž Hrvata u Njemačkoj zapravo nije postojao, odnosno sve je bilo ‘jugoslawisch’ i ‘serbokroatisch’. Pisalo se o Dalmaciji i Istri kao da nisu hrvatske pokrajine. Slika o Hrvatskoj počela se mijenjati na bolje tek kad su se u njemačkim medijima pojavili izvrsni i neovisni novinari, da spomenemo samo neke, kao Johann Georg Reißmüller, Viktor Meier, Carl Gustaf Ströhm i Hans Peter Rullmann. Reißmüller je u časopisu ‘Merian’ morao upozoriti njemačke turiste riječima: ‘Dalmatien ist auch Kroatien’, (Dalmacija je također Hrvatska).
U svojim političkim raščlambama spomenuti su novinari stalno pisali o Jugoslaviji kao heterogenoj zemlji, s nerješenim nacionalnim pitanjima, (posebice Hrvata i kosovskih Albanaca), s beogradskim centralizmom koji je gušio sve napredne ideje, sa stalnim reformama koje nisu donijele gospodarski napredak. Ali, da ne bude zabune, gotovo ni jedan od njih, iznimka je bio Rullman, dugo vremena nije napisao ni jednu rečenicu kako Jugoslavija nema budućnosti. U svojoj knjizi ‘Jugoslawien nach Tito’, (Jugoslavija poslije Tita), Ströhm tvrdi da bi ‘opstanak Jugoslavije bio u interesu Zapada’. Kasnije je postao veliki obožavatelj Hrvatske.
Umro je prije deset godina i danas je gotovo zaboravljen. Da bi njemačkom govornom području približili hrvatsku problematiku jedna skupina hrvatskih emigranata osnovala je godine 1976. u Mainzu časopis ‘Kroatische Berichte’ koji su dugo vremena zajednički uređivali Ernst Bauer, Gojko Borić, Ivona Dončević, Tomislav Micić i Stjepan Šulek. ‘Berichte’ je prestao izlaziti nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Šteta jer je još bio potreban. Prije 15 godina pojavio se internetski portal Hrvatskog svjetskog kongresa i kulturnog društva ‘Colonia Croatica’ pod nazivom ‘Bulletin’ u kojemu su Gojko Borić i Karl Müller pisali o političkim, gospodarskim i kulturnim prilikama u Hrvatskoj, te o stanju Hrvata u Bosni i Hercegovini. ‘Bulletin’ je prestao izlaziti nakon što je Hrvatska postala članicom Europske Unije.
O nama više pišu stranci nego mi, što je fatalno
Namjesto nas Hrvata, o nama pišu stranci, nerijetko površno i pogrješno. Do proglašenja hrvatske neovisnosti Hrvatska kao imenica ili pridjev nisu se pojavljivali ni u naslovima, a niti u posebnim sadržajima u njemačkim znanstvenim djelima i novinarskim publikacijama. Da bi se tome suprostavili nekoliko Hrvata i Nijemaca (Vladimir Marić, Gojko Borić, Stjepan Šulek, Peter Fischer i Maria Wülfing) izdali su davne godine 1968. turistički vodič ‘Kroatische Adriaküste – Land der Tausend Inseln’, (Hrvatska jadranska obala – Zemlja tisuću otoka) u kojemu su bili opisi prirodnih ljepota, povijesti i kulture Hrvata od nacionalnih početaka do kraja šesdesetih godina, ali bila je to vrlo skromna knjiga uglavnom sa crno-bijelim fotosima. Od tada do osamostaljenja Hrvatske bila je to jedina hrvatska knjiga te vrste u Europi.
Vrhunac antihrvatske propagande našli smo u turističkom vodiču Marion Gras-Račić ‘Jugoslawien’ objavljenu 1967. u kojemu se tvrdi da je ‘Srbija …za kulturnopovijesno zainteresirane putnike najzanimljiviji dio Jugoslavije’. Srbi su prema njoj ‘Kulturträgeri’ – nositelji kulture, dok su Hrvati ‘Kulturnehmeri’ – primatelji kulture, jer Srbi posjeduju vlastitu kulturu, dok su Hrvati samo sudionici u tuđim kulturama. Hrvati su, piše dalje, preuzeli ‘jugozapadno ili zapadnosrpsko narječje’ za svoj književni jezik, ‘štokavicu u njezinoj ijekavskoj varijanti.’ Druga najteža provokacija omanji je pamflet njemačkog novinskog izvjestitelja Urlicha Schillera pod naslovom ‘Deutschland und seine Kroaten’, (Njemačka i njezini Hrvati) koji je objavljen 2010. i preveden na hrvatski prošle godine, premda je prepun laži i nema nikakvu znanstvenu važnost. No to nije zasmetalohrvatske postkomuniste da je objave i pozitivno recenziraju.
Skupina hrvatskih intelektualaca: Gojko Borić, Mario Grčević, Aleksandar Jakir, Branko Salaj , Tomislav Vujeva i Tvrtko Sojčić odgovori su Schilleru nizom znanstvenih i publicističkih radova okupljenih u brošuri ‘Kroatischer Unabhängigkeitskampf: berechtigt und gerecht’, (Hrvatska borba za neovisnost: opravdana i pravična) koju je izdao Hrvatski svjetski kongres, a tiskana je god. 2011. u Zagrebu. No dok je hrvatski prijevod Schillerove knjige izašao u nakladi Mire Šuvar „Razlog“, očito bez ikakvih financijskih poteškoća, pri čemu naklada blati one koji se protive njezinu sadržaju da su ‘ustaše’ i ‘potajni simpatizeri Trećega Reicha’, prijevod i izdavanje odgovora na Schillerov pamflet najprije je prihvatila Matica hrvatska, da bi nakon godine dana oklijevanja odustala od toga s čudnim objašnjenjem kako se na to odlučila ‘uvidom u sadržaj knjige’ (?) i radi pomanjkanja novca.
Navodni stručnjak za jugoistočnu Europu Wolf Oschliess godinama je vodio propagandni rat protiv Hrvatske. Pisao je u brojnim publikacijama koristeći najgoru srpsku i jugoslavensku promidžbu, nijekajući Hrvatima pravo na jezik, kulturu i samostalnost, te tvrdeći kako Hrvatska nije spremna za članstvo u Europskoj Uniji. Na Oschlesove lingvističke krivotvorine glede hrvatskoga jezika reagirao je Mario Grčević na njemačkom jeziku u časopisu ‘Filologija’ (br. 48 /2008.).
Slične bedastoće glede Hrvata kao Oschlies zastupa izvjestitelj lokalnog njemačkoga novinstva Norbert Mappes-Niediek u svojoj knjizi ‘Kroatien – Das Land hinter der Adria-Kulise’, (Hrvatska – Zemlja iza jadranske kulise) Berlin, 2009. u kojoj nastoji uvjeriti posjetitelje Lijepe naše da se ne ‘zavaravaju’ ljepotama jadranske obale jer Hrvatska je potpuno propala, korumpirana i nazadna zemlja, pa tako, među ostalim, citira neku nepoznatu Dubrovčanku kako ‘Hrvati mrze more jer Jadran i onako pripada uglavnom Talijanima.’ Tom sam ignorantu odgovorio u ‘Hrvatskoj Reviji’ u istom članku kao i Schilleru.
Žalosno je što su se i neki autori hrvatskoga podrijetla upustili u jalovu kampanju nijekanja hrvatske kulturne posebnosti. Riječ je o lingvistici Snježani Kordić koja je neko vrijeme djelovala u Njemačkoj gdje je izdala priručnik o tzv. srpsko-hrvatskom jeziku, da bi u Zagrebu objavila pamflet „Jezik i nacionalizam“ u kojemu niječe postojanje hrvatskoga jezika ; knjigu je novčano poduprlo (!) hrvatsko Ministarstvo kulture. Kordićka je među stručnjacima vrlo osamljena, ali i nevjerojatno drska služeći se terminologijom o ‘nacionalizmu’, a to je vrlo opasna optužba i na Zapadu.
Kordićki nasuprot objavili su izvrsne članke i knjige o hrvatskom jeziku Nijemac Leopold Auburger i Hrvat Mario Grčević čiju se knjigu ‘Die Enstehung der kroatischen Literatursprache’, (Nastanak hrvatskog književnog jezika) može smatrati standardnim djelom u kroatistici na njemačkom govornom području. Korićkina posestrima u nijekanju hrvatske kulturne posebnosti naziva se Andreja Zorić. Ona u svojoj knjizi ‘Nationalbildung als kulturelle Lüge’, (Formiranje nacije kao kulturna laž) naklada Otto Sanger, München, 2005. uspoređujući češki i hrvatski ‘Narodni preporod’, zaključuje kako hrvatski uopće nije postojao nego je bio samo pokret nekolicine situaciji nedoraslih drugorazrednih pisaca. Tadašnji glavni urednik časopisa ‘Most – The Bridge’ Srećko Lipovčan pozvao je mene, Leopolda Auburgera, Elisabethu von Erdmann, Maria Grčevića, Aleksandra Jakira, Konrada Klewinga i Ivana Pederina da stručno odgovorimo na Zorićinu pisaniju nakon čega se više nije javljala u akademskoj javnosti ili barem nije bila preglasna u svojim neosnovanim tvrdnjama.
No dok razni ošlisi, šileri, zorićke i kordićke zapravo nisu previše „teški“ u znanosti, doajen njemačkih stručnjaka za jugoistočnu Europu, povjesničar prof. Holm Sundhausen, zauzima itekako važnu poziciju u toj znanosti, no kojoj se posvećuje s izrazito ideološkim jugoslavenstvom, o čemu bi trebalo naveliko pisati, ali očito u Hrvatskoj to malo koga zanima. Sundhausen je napisao nekoliko knjiga o povijesti Jugoslavije i Srbije. Ipak je veći stručnjak za Srbiju nego za bivšu Jugoslaviju, a najmanje zna o Hrvatskoj. Njegova posljednja knjiga ‘Jugoslawien und seine Nachfolgestaaten’, (Jugoslavija i njezine države sljednice ) izašla 2012. sadrži kako brojne točne konstatacije o uzrocima propasti Jugoslavije tako i još brojnije površnosti i dokaze nepoznavanja stvarnih prilika. Nikako bitno drukčiju knjigu objavila je mnogo mlađa povjesničarka, vjerojatno hrvatskih korijena, Marie-Janine Calic, ‘Geschichte Jugoslawien im 20. Jahrhundert’, (Povijest Jugoslavije u 20. Stoljeću) u kojoj donosi brojne dokaze i argumente kako ta država nije mogla funkcionirati i opstati, da bi na kraju zaključila kako je šteta što je propala.
Neki su se autori opametili, neki su uvijek bili pametni
Žestoku kritiku Calickine knjige objavila je sociologinja iz Frankfurta Dunja Melčić u časopisu ‘Kommune’ br. 4 godine 2011., osporavajući autorici znanstvenost i objektivnost. Posebno su se oštro na Calicku oborili predstavnici izbjeglih podunavskih Nijemaca jer je ona u svojoj knjizi napisala kako su oni nakon rata 1945. ‘iselili’ iz Jugoslavije, a zapravo bili su odlukom AVNOJ-a kolektivno protjerani i djelomično fizički likvidirani.
Zanimljiva je preobrazba Dunje Melčić koja je u početku naveliko kritizirala Tuđmana i HDZ, da bi u časopisu ‘Ost-West’, svezak treći, 2013. o njemu napisala: ‘Tuđman je neprekidno vladao deset godina (1990-1999), i to u najburnijim vremenim koje je zemlja doživjela u poznatoj nam povijesti. Nema političara u svijetu koji u takvom razbuktalom vremenu ne bi griješio.’ …Međutim, Tuđmanove zasluge kao političara i državnika mogu se ocijeniti uglavnom pozitivnima. Naknadno i u usporedbi sa sposobnostima svojih suradnika i nasljednika, pada u oči da je posjedovao prave vodstvene kvalitete, što je rijetka sposobnost na hrvatskoj političkoj sceni.
Jedna takva sposobnost bila je njegova spremnost na kompromise, koja se jasno manifestirala, primjerice u sporazumu s bosanskim predsjednikom Alijom Izetbegovićem u veljači 1994. o okončanju rata u Bosni i Hercegovini. Prije svega: Tuđman je posjedovao hrabrost za teške i velike odluke. Treba naglasiti dvije takve velike odluke koje su bitno pridonijele razvoju Hrvatske: referendum o neovisnosti Republike u svibnju 1991. i potom vojna operacija ‘Oluja’ u kolovozu 1995.’
Dvije izrazito dobre knjige o hrvatskoj problematici objavili su Tvrtko Sojčić i Alexander Korb. Sojčić je publicirao svoju doktorsku disertaciju ‘Die Lösung der kroatischen Frage zwischen 1939 und 1945’, (Rješenje hrvatskoga pitanja između 1939. i 1945.) kojoj gotovo nema zamjerki, premda je djelomično opterećena suvišnim fusnotama, a njegov zaključak da je „hrvatsko pitanje“ rješeno uspostavljanjem Republike Hrvatske i Daytonskim ugovorom, možemo glede potonjega zanijekati jer Dayton je samo iznudio primirje u Bosni i Hercegovini, ali nikako trajan mir i zadovoljavajuće rješenje položaja hrvatskoga naroda u toj zemlji pod međunarodnim protektoratom.
Mladi njemački povjesničar Alexander Korb objavio je svoju doktorsku disertaciju pod naslovom ‘Im Schatten der Weltkriegs – Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945’, (U sjeni svjetskoga rata – Masovno nasilje ustaša protiv Srba, Židova i Roma u Hrvatskoj 1941-45) koju valja ocijeniti najlaskavijom pohvalom jer je obori mnoge tvrdnje srbijanskih i jugoslavenskih povjesničara o NDH i dao objektivniji uvid u djelovanje ustaša nego mnogi hrvatski historičari.
Ako bismo htjeli preporučiti još tri prilično dobre knjige o Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji onda bi to bile Ludwiga Steindorffa ‘Kroatien’, što je izašla 2001., potom Clausa Heinricha Gattermanna ‘Kroatien – Zweitausend Jahre Geschichte an der Adria’, (Hrvatska – Dvije tisuće godina povijesti na Jadranu) objavljena 2011. i zbornik Alide Bremer: ‘Jugoslawische (Sch)erben’, (Jugoslavenski nasljednici i krhotine ) izašao 1993. sa članicima autora iz svih država bivše Jugoslavije.
O povijesti Bosne i Hercegovine izašao je dobar priručnik za njemačke pripadnike mirovnih snaga u toj zemlji (‘Bosnien-Herzegowina’, naklada Ferdinand Schöningh, 2005.) s prilozima uglavnom njemačkih autora, ali i troje s hrvatske i bosanske strane, Aleksandra Jakira, Dunje Melčić i Armine Omerike. Knjiga je primjer za to kako se na malo prostora može mnogo reći. Dakako, vrijedan je i zbornik na engleskom ‘Croatia since Independence’, ( Hrvatska poslije neovisnosti), München , 2008. koji su uredili Sabrina Ramet, Konrad Clewing i Reneo Lukić, a u njemu su sudjelovali njemački, hrvatski, američki i kanadski znanstvenici s uglavnom dobro dokumentiranim prilozima, premda su neki suvišni jer su bili tek ‘trenutni snimak vremena’ s jasnim datumom starenja.
Priđimo kraju s još nekoliko pozitivnih primjera glede sagledavanja hrvatske zbilje. Za razliku od anonimaca koji su pisali o Hrvatskoj kao turističkoj zemlji, novinarka glasovite nakladne kuće Lonely Planet, Jeanne Olivier, napisala je solidna poglavlja o hrvatskoj povijesti i kulturi u bedekeru ‘Kroatien’. Ona mnogo zna o hrvatskoj narodnoj i autorskoj glazbi, o književnosti počevši od Marulića pa do Krleže i Andrića, za kojega drži da ga se može smatrati i hrvatskim piscem. Čula je za Vesnu Parun, Gorana Tribusona, Dubravku Ugrešić i neke druge.
Dietrich Hölhuber objavio je u uglednoj nakladnoj kući Dumont u Kölnu ‘turistički vodič za one koji individualno putuju’ u Hrvatsku, iz kojega ćemo pročitati jedan dojmljiv djelić o tome kako su Hrvati, unatoč raznim teritorijalnim podjelama u trajanju od gotovo devet stotina godina tuđe vladavine, uspjeli sačuvati svoje posebnosti, i to, kako piše, ‘poradi željezne volje da sačuvaju svoj vlastiti jezik i katoličku vjeru. Citiramo: ‘Jezik i religija i danas su glavni izvori iz kojih se napaja nacionalna svijest Hrvata, premda su se oblikovale mnoge tradicije koje su živjele neovisno jedne od drugih, primjerice u narodnoj glazbi, plesovima i odjeći.’
U turističkom vodiču ‘Zagreb entdecken’, (Odkriti Zagreb) posjetitelje metropole i Hrvatske upozorava se ‘kako je politički korektno reći da Hrvati govore hrvatski, Srbi srpski i Bosanci bosanski’, te da hrvatski jezikoslovci uvjerljivo govore kako je bio neuspješan pokušaj da se silom nametne nekakva jezična mješavina pod imenom ‘srpskohrvatski’. U kölnskoj nakladi DuMont objavljen je prijevod francuskoga turističkog vodiča o Hrvatskoj, (naklada Gallimard, Pariz) čiji su autori poznati suradnici Matice hrvatske i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Sadržaj je uglavnom korektan, osim što je kratko poglavlje o Drugom svjetskom ratu ideološki jednostrano u korist partizana, (uopće se ne spominje Bleiburg), a Titu je dana veća pozornost nego prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.
Kad će biti osnovan hrvatski ‘Goethe institut’?
Sve u svemu ne možemo biti zadovoljni s onim što stranci pišu o nama, ali osjećaju se mali pomaci na bolje. Hrvatska bi glede vanjske promidžbe, dakako i s pozicija samokritike, trebala biti mnogo aktivnija: sama izdavati časopise i knjige o sebi, možda ponekad i u koprodukciji sa stranim nakladnicma. Prošle godine ministrice kulure i vanjskih poslova, Andreja Zlatar Violić i Vesna Pusić, najavile su osnivanje zaklade ‘Hrvatska kuća’ koja bi bila neka vrsta hrvatskoga Goethe instituta u inozemstvu. Ali od tada konkretno nije ništa učinjeno. Ako bi se ukinulo nekoliko suvišnih veleposlanstava, dobili bismo toliko novca da bismo mogli uspostaviti naše kulturne centre barem u pet ili šest svjetskih metropola kao u Beču, Berlinu, Parizu, Rimu, Madridu, New Yorku itd. Mnogima nije znano, a trebali bi znati, da kultura i pisana riječ u mnogim naprednim državama spadaju u važne izvozne artikle. Kad će to saznati oni na Markovu trgu, sam Bog zna.
(Ovaj je članak dio referata koji je G. Borić podnio na Kongresu hrvatskog iseljeništva u Zagrebu od 22. Do 26. lipnja 2014.)
Autor: CroExpress Datum objave: 01.07.2014.
