Hrvati spadaju u malo poznate narode u svijetu jer su gotovo cijelo vrijeme svoga postojanja bili samo dio tuđih većih i prepoznatljivijih zajednica naroda, dok Republika Hrvatska, premda već 30 godina samostalna država, članica Ujedinjenih Naroda, Europske Unije i NATO-a kao i brojnih drugih međunarodnih organizacija, još nije dovoljno uočljiva u široj javnosti našega kontinenta i svijeta pa je svaka knjiga o njoj, posebice ako je na nekom velikom jeziku, dobrodošla za stranu i domaću publiku.
To se može reći u velikoj mjeri za knjigu sveučilišnog profesora iz Kiela dr. Ludwiga Steindorffa Geschichte Kroatiens, Povijest Hrvatske koja je jedna od najboljih te vrste na njemačkom govornom području s njegovih oko sto milijuna stanovnika.
Ova knjiga počinje s prvim znakovima hrvatskoga postojanja na teritoriju od Drave do Jadranskoga mora, uključujući i Bosnu, do gotovo današnjice, a budući da je autor označio 19. stoljeće dugim i za Hrvate najsudbonosnijim mi ćemo se osvrnuti na njegovu studiju od početka toga stoljeća do danas.
Ono počinje u Hrvatskoj, prema autoru, kratkotrajnom francuskom vladavinom u tzv. Ilirskim pokrajinama koja je ostavila značajne tragove u našem društvenom životu koji je bio oblikovan zbirkom zakona „Code Napoleon“ ali i pojavom prvih hrvatskih novina na hrvatskom i talijanskom jeziku „Kraglski Dalmatin“.
Francuzi su uveli i razne reforme koje su Austrijanci nakon njihova odlaska uglavnom povukli no ostale su u uspomeni kao napredne. Onda dolazi tzv. ilirizam što je bio inačica za hrvatstvo, a može se shvatiti i kao početak pohrvaćenja hrvatskoga političkog života u našim pokrajinama s raznim startnim datumima koje su bile pod stranim upravama zaustavljajući svaka na svoj način stvaranje hrvatskog nacionalnoga jedinstva. No tek nakon uklanjanja artificijelnoga ilirizma snažno se afirmiralo hrvatstvo kao nacionalni pokret u svim našim povijesnim pokrajinama.
Što se tiče jezika Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca autor je trebao biti jasniji, naime jezik za Hrvate ima osebinu izražavanja nacionalnog identiteta pa smo mi stoga vrlo osjetljivi kad nam ga drugi podcjenjuju ili niječu u teoriji i praksi što je rezultiralo objavljivanjem „Deklaracije o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika“ god. 1967. kojom su hrvatske kulturne institucije tražile ravnopravnost hrvatskoga jezika sa srpskim jezikom u javnoj uporabi u SFRJ.
Autor nije u pravu kad govori o varijantama jednog jezika i o „pretjeranom purizmu za vrijeme Tuđmana“ koji zapravo nije postojao nego su hrvatski jezikoslovci samo revitalizirali postojeće riječi hrvatskoga jezika koje su za vrijeme komunizma bile proskribirane čak kao „ustaške“ kao što stvaraju novokovanice u stoljetnom duhu našega jezika, nešto sasvim uobičajeno u drugim kulturama.
Premda je jugoslavenstvo kao zamisao o stvaranju južnoslavenske zajednice naroda rođeno prije Prvog svjetskoga rata, (biskup Strossmayer i njegovi obožavatelji) ono se formaliziralo stvaranjem prve jugoslavenske države pod srbijanskom dominacijom koja je, prema autoru, naišla na otpor većine politički mislećih ljudi u Hrvata ali koji su unatoč tome vjerovali da je Jugoslavija neizbježiva no nikako ne onakova kakvu su prakticirale središnje vlasti u Beogradu.
Sve u svemu…
Autor opisuje političke, gospodarske i kulturne prilike u hrvatskim zemljama i Jugoslaviji prilično objektivno, iznoseći sve pogrješke novog režima, ali i neke uspjehe. Sve u svemu Hrvati su radi svima vidljive neravnopravnosti morali biti frustrirani, dokazano od ekonomskih nepravdi, preko terora protiv protivnika režima pa do stvaranja nedorečene Banovine Hrvatske s kojom nisu bili zadovoljni kako hrvatski nacionalisti tako i komunisti. Autor ne spominje nedovoljno izvršena ekonomska obećanja jugoslavenskih zanesenjaka tijekom Prvog svjetskoga rata upućena Hrvatima jer je i za vrijeme prve Jugoslavije nastavljeno masovno iseljavanje Hrvata u prekomorske zemlje, egzenstencijalna ugroženost prezaduženih seljaka i golema neravnopravnost Hrvata u vojsci, državnoj upravi i diplomaciji.
Propast Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. autor opisuje uvjerljivo no izostavio je navesti tri nesigurnosti njemačke politike prema Hrvatskoj, naime da su Nijemci najprije Hrvatsku nudili Hortyjevoj Mađarskoj koja je to odbila, potom pozvale Mačeka da preuzme vlast ali samo u „austrougarskoj Hrvatskoj“ da bi kao treće rješenje NDH predali u ruke ustašama koji su se morali povinuti talijanskim fašistima s njihovim maksimalnim graničnim zahtjevima i kao kompromis dobili okrnjenu Hrvatsku bez ijedne luke i gotovo bez otoka pa je talijanski kralj Viktor Emmanuel III. rekao Mussoliniju: „Duce, dobili ste Split ali ste izgubili Hrvatsku.“
Njemačka je jednostavno prepustila NDH talijanskom teritorijalnom apetitu i time u startu osakatili. Autor je trebao ustvrditi da su Rimski ugovori bili prvi i najjači udarac ustaškoj vladavini u Hrvatskoj koja je doduše dobila Bosnu i Hercegovinu ali napisati da su muslimani u NDH „često bili tretirani kao građani drugoga reda“ jednostavno nije istina, baš obratno bili su privilegirani ako su podržavali novi režim što su činili s velikim zadovoljstvom dok nisu shvatili da su ustaše u Bosni imali više povjerenja u katoličke Hrvate nego u njih, ali sve je to bilo bez budućnosti jer Hitler nije htio ukloniti Pavelića kako su tražili neki njemački generali dok mu je Mussolini bio najdraži saveznik čak i nakon talijanske kapitulacije.
Problematično je Ustaški pokret nazvati samo fašističkim kad to ne čine ni neki prominentni njemački autori kao Ernst Nolte, Ladislaus Hory i Martuin Broszat, a i same ustaše su to izričito izbjegavali pozivajući se na širokogrudni patriotizam Ante Starčevića, socijalnu politiku Stjepana Radića i tek onda na suvremena nacionalistička gibanja u tadašnjoj Europi.
Ukupno uzevši ustaše se može smatrati nacionalistima, a u odnosu spram Srba često ali ne i uvijek šovinistima jer su držali da Srbi zapadno od Drine nisu jedinstveni po podrijetlu već potječu od srbijanskih izbjeglica pred Turcima, balkanskih Vlaha i bivših katolika koji su prešli na pravoslavlje pod pritiscima turskog zuluma. Autor je također trebao sumnjati i u Žerjavićev broj od 85.000 smrtno nastradalih u Jasenovcu jer su ustaše temeljito uništili sve dokumente o tome, a iz aviona se vidi da su brojna imena „mrtvih“ zapisana u Spomen području konclogora krivotvorine što dakako ne umanjuje zloćudnost toga logora kojega je osudio i zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac dok ga Josip Broz Tito nikad nije posjetio.
Uglavnom
Autora treba pohvaliti glede uglavnog točnog i uvjerljivog opisivanja partizanskog ustanka pod vodstvom KPJ no trebao je spomenuti da se ustanak u početku nije bitno razlikovao od četničke pobune, bili su mjesecima zajednički pa su čak i neki četnički oficiri prišli partizanima i zadržali svoje činove, a glede zločina protiv hrvatskih civila nije bilo razlike izmeđi onih četničkih i partizanskih. Pobjeda partizana pod vodstvom KPJ bila je u svibnju 1941. tako sveobuhvatna da ni jedna protivnička skupina nije imala ni najmanju šansu da je bilo kako ospori, pa je stoga klaonica nad hrvatskim zarobljenicima i civilima od Bleiburga križnim putem sve do Makedonije bila potpuno suvišna, odnosno krvava balkanska osveta o kojoj se nije smjelo govoriti ali koja je ostavila duboke tragove u kolektivnom sjećanju Hrvata sve do danas i time delegimitirala komunističku vlast. Komunisti su doduše imale neke građanske političare kao saveznike ali oni su bili samo „korisne budale“ bez većeg utjecaja u politici.
Pobjedom u ratu komunisti su u Hrvatskoj i Jugoslaviji uveli kopiju boljševičkoga sustava u svim sferama života. Čak bi se moglo ustvrditi da je tadašnji komunistički sustav u Jugoslaviji bio komunističkiji nego u satelitskim zemljama pod sovjetskom kontrolom jer Tito je htio dokazati Staljinu da je veći boljševik od njega, a to Džugašvili nije htio prihvatiti i radi toga je došlo do sukoba između sovjetskih i jugoslavenskih komunista. I nakon toga Titova je zemlja neko vrijeme intezivirala boljševizaciju svoje politike, posebno na selu, samo da bi dokazala Staljinovoj Rusiji da je na „pravoj liniji“ što je trajalo sve dok Broz nije otkrio svoje „svjetske šanse“ u pokretu nesvrstanih u kojemu je igrao veliku ulogu neokrunjenog kralja skupa s Nahruom, Sukarnom, Naserom i Makariosom, uglavnom manje više diktatorima u svojim zemljama.
Hrvatsko proljeće bilo je politički heterogeno ali jedinstveno u pokušaju hrvatskih komunista da se približe narodnim željama za većom ravnopravnošću Hrvatske u Jugoslaviji. Prijedlog da Hrvatska postane članicom UN-a nije bio u programu hrvatskih proljećara, kako piše u knjizi, nego samo mišljenje jednog neutjecajnog profesora. Najvažniji zahtjev bio je pravilna raspodjela deviza koje su većim dijelom stjecane u hrvatskom turizmu i novčanim pošiljkama hrvatskih gastarbajtera, a to je autor trebao napisati. Naravno tražila se i pravednija podjela utjecajnih pozicija u državnoj upravi kao i veće slobode u medijima.
Autor nije u pravu kad spominje ustavnu definiciju SR Hrvatske i Srbe koji su tražili da u Ustavu od 1974. budu označeni kao nacija jer je definicija bila zadovoljavajuća za sve a glasila je: „Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive.“ Po ovoj definiciji, kako piše Nikica Barić u svojoj knjizi „Srpski ustanak u Hrvatskoj“, Srbi u Hrvatskoj nisu bili konstitutivan narod iako su suprotno tvrdili stalno ponavljajući kako su u Ustavu Republike Hrvatske bili proglašeni nacionalnom manjinom što je bio jedan od uzroka za njihov ustanak. Jer da su bili nacija onda bismo imali barem dvije srpske nacije, jednu u Srbiji a drugu u Hrvatskoj, što je besmislica. To autor nije objasnio pa bi moglo stvoriti zbrku kod čitatelja.
Tekst o borbi za osamostaljenje i međunarodno priznanje Republike Hrvatske može se smatrati jednim od najboljih toga sadržaja u stilu izvrsnih novinskih izvješća i komentara. Autor je među ostalim „ispravcima krivih Drina“ zaključio da prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije bio onako autoritativan kako su ga mnogi prikazivali u domaćim i stranim medijima nego da je bio okljevalo u boljem smislu te riječi, da je tražio kompromise i izlazio ususret i protivnicima, no ne uvijek jer su ratna i poratna vremena često zahtijevala odlučne postupke.
Prof. Steindorff potanko opisuje sazrijevanje hrvatske demokracije u nepovoljnim uvjetima što nije bilo jednostavno jer Hrvati nisu imali iskustva i znanja u upravljanju državom no ipak su održavani izbori i referendumi bez incindenata. O ulasku u NATO nije bilo referenduma, kao i uopće vladajući gledaju s velikom skepsom na taj način odlučivanja građana. Autor je objektivan i kad piše o Domovinskom ratu i ulozi hrvatskih branitelja. Trebao je reći nešto više o pogubnoj ulozi dijela srpske nacionalne manjine od vremena „Khuenovih Srba“ do četnika i krajinskih pobunjenika jer o tome stranci malo znaju ili imaju krive predodžbe.
Možemo biti zadovoljni
Ipak sve u svemu možemo biti zadovoljni s onim kako prof. Steindorff ocjenjuje političko i gospodarsko stanje u Republici Hrvatskoj od njezina osamostaljenja do danas, ali ipak trebao je unijeti još barem pet poglavlja u kojima bi bilo riječi o nezavidnom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, ulozi Katoličke Crkve u nacionalnom oformljenju hrvatskoga naroda, djelovanju hrvatske političke emigracije i iseljeništva u borbi za hrvatsku neovisnost, (posebno promidžba na stranim jezicima) ulozi kulture u oblikovanju hrvatskih nacionalnih posebnosti: prosvjetiteljsko djelovanje kulturnih institucija, naivna umjetnost, folklor, (posebice tamburice i klapsko pjevanje) hrvatski narodni običaji, hrvatsko pučko graditeljstvo, hrvatska pomorska orijentacija itd., i ne na posljednjem mjestu trebao je napisati barem nekoliko rečenica o hrvatskoj kuhinji kao sretnoj mješavini srednjoeuropske i mediteranske gastronomije nespojivoj s balkanskom tradicijom čevapčića i ražnjića.
Knjiga „Geschichte Kroatiens“ prof. Ludwiga Steindorffa vrijedna je čitanja među svim Hrvatima u domovini i iseljeništvu ali i kao dar našim njemačkim poznanicima i prijateljima da nas upoznaju temeljem uvida u našu prošlost i današnjicu jednog izvrsnog njemačkog sveučilišnog profesora kojemu hvala za trud u radu na ovoj studiji trajnih vrijednosti.
Autor: Gojko Borić, Köln Datum objave: 04.06.2022.
