Ovih smo tjedana svjedoci izraelskoga uništavanja Pojasa Gaze kojim vlada teroristički i islamistički Hamas, a Izael ga tu želi slistiti s lica zemlje jer je počinio najveći zločin nad Židovima poslije Holokausta pogubivši oko tisuću i pol nedužnih civila pa službenom Jeruzalemu ne preostaje ništa drugo nego uništiti tu organizaciju kojoj nije prvi interes uspostavljanje palestinske države nego posvemašnja likvidacija Izraela, a iza toga stoji islamistička teokracija u Iranu koja slijedi isti cilj.
U ovom ćemo članku nastojati jednostavno objasniti naš naslov kako je uništeje Gaze ne samo tragedija palestinskoga nego i židovskoga naroda u Izraelu jer Hamas nije samo teroristička organizacija nego i ideologija koja ne će nestati ako ta hidra s tisuću glava bude fizički smrvljena.
Sve je počelo god. 1917. kad je lord Balfour kao predstavnik britanskoga imperija koji je imao mandat nad Palestinom obećao Arapima ali i Židovima isti teritorij kao buduće područje za njihove države što praktički nije bilo moguće tada, a kao što vidimo ni sada. U cionističkom pokretu tek je tanka većina zagovarala uspostavljanje židovske države oko dvije tisuće godina nakon protjerivanja Židova iz njihove prapostojbine, a u deklaraciji lorda Balfoura nije bilo govora o židovskoj državi nego o domovinskom području što se moglo shvatiti i kao zajednički teritorij za njih i Arape.
Prije proglašenja Izraela kao židovske države na tom teritoriju bilo je samo oko 5 posto Židova. Oni su kupovali zemljišta od bogatih arapskih šeiha ali nisu doživljavali dobrodošlice od strane ostalih Arapa. Tek nakon Holokausta svim je Židovima postalo jasno da moraju uspostaviti svoju državu u Palestini kao posljednje utočište za sve Židove svijeta koji su i prije Hitlera bili izloženi progonima u Europi, pogotovo u Rusiji iz koje potječe i riječ pogrom.
Britancima kao upravljačima Palestine nije bilo drago da se Židovi useljavaju pa je prigodom toga dolazilo i do sukoba s mandatorskom vojskom, a osim toga bilo je i oružanih okršaja između židovskih frakcija u pokretu za stvaranje Erez Israela, židovske države.
Kad je god. 1948. veliki židovski državnik Ben Gurion proklamirao Izrael ostvarila se njegova rečenica kako je realist onaj tko vjeruje u čuda. Jer netom je proglašena, izraelsku državu napale su susjedne arapske zemlje pa je i to bilo pravo čudo da su se Židovi uspjeli obraniti i proširiti ozemlje svoje države na nešto više teritorija nego što je bilo predviđeno planom Ujedinjenih Naroda koji su s velikom većinom glasova priznali novonastalu državu na Srednjem istoku. Nažalost tijekom obrane židovske države protjerano je s njezina područja oko 750 tisuća domicilnih Arapa koji od tada pa do danas životare uglavnom u izbjegličkim logorima u susjednim arapskim državama premda su odavno mogli biti integrirani u njih zahvaljujući silnom bogastvu naftonosnih arapskih država koje očito koriste jad i bijedu arapskih izbjeglica i njihovih potomaka kao toljagu u političkoj borbi protiv Izraela ali i kao sredstvo pritiska na Ujedinjene Narode da prosljeđuju taj tlak na državu Izael koja tvrdi da bi povratak palestinskih izbjeglica uništio židovski karakter njihove zemlje u kojoj već ima 20 posto Arapa izraelskih državljana.
Ni arapska nasilja nad Izraelom, a niti pregovori o mirnom rješenju palestinskoga pitanja nisu dosad urodili plodom osim dogovora u Oslu no koji je ostao mrtvo slovo na papiru jer su na obje strane, arapskoj i židovskoj, uvijek na kraju krajeva pobjeđivali ekstremisti. Neki su arapski i židovski intelektualci predlagali stvaranje židovsko-arapske konfederacije ili uključenje arapske Palestine u Hašemitsku kraljevinu Jordaniju ali i to je ostalo samo na dobrim željama jer ne mali dio borbenih Palestinaca želi ne samo svoju državu nego i uništenje Izraela što se ne će nikad dogoditi jer Izraelci imaju iza sebe iskustvo Holokausta i kao krajnje obrambeno oružje atomsku bombu s kojima će braniti svoj državni opstanak po svaku cijenu na što imaju pravo prema međunarodnim zakonima i Povelji OUN-a.
S druge pak strane sve je neizglednije ostvarenja plana o uspostavi dviju država, Izraela i Palestine, jer židovski desničari sve više šire područje svojih naselja na teritoriju koji prema Ujedinjenim Narodima treba pripadati Palestincima. A sad nakon što je Hamas počinio „mini Holokaust“ ne može biti ni govora o rješenju u smislu stvaranja palestinske države pa zasada nitko ne zna što Židovi namjeravaju nakon što Gazu očiste od terorista.
Ako bismo mogli malo sanjati predložili bismo dva rješenja za Gazu: prvi bi bio njezina demilitarizacija i stvarenje „Slobodnog teritorija Gaze“ po uzoru na „Slobodni grad Danzig“ pod pokoroviteljstvom Lige naroda između dvaju svjetskih ratova, odnosno „Slobodni teritorij Trsta“ od dvije zone u kojoj bi prva bila pod upravom Egipta, a druga pod kontrolom Izraela, te nakon određenog razdoblja došlo bi do ujedinjenja tih zona i onda bi Gaza bila jedna od dviju federalnih jedinica Palestinske države. Sve dakako pod nadzorom Ujedinjenih Naroda, ali i to samo na određeno vrijeme kad se smire strasti. U svakom slučaju nitko ne bi smio dovoditi u pitanje opstanak židovske države Izraela ali i pravo Palestinaca na vlastitu državu.
Ovo što se sad zbiva u Gazi i nije neka novost u svjetskoj politici
Sjetimo se samo temeljitog angloameričkoga bombardiranja njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu u kojemu se pobjednici nisu obazirali na civilne žrtve. Samo u Dresdenu, britansko je ratno zrakoplovstvo doslovno zapalilo više od 50 tisuća njemačkih civila, dok su Amerikanci u Hirošimi i Nagasakiju pretvorili u prah i pepeo na stotine tisuća Japanaca, uglavnom civila. I nitko tada nije ni pisnuo upozoravajući Ameriku i Britaniju da poštede civile među kojima je bilo i protivnika tadašnjih njemačkih i japanskih vlastodržaca.
Nakon Drugog svjetskoga rata u Njemačkoj se skandiralo „Nikada više rata “ i „Stvoriti mir bez oružja“, ali kruta stvarnost je to demantirala. Podsjetimo se samo na ratove u Koreji i Vijetnamu, Afganistanu i nizu afričkih država koji su svojom brutalnošću nadmašivali predhodne vojne sukobe. Države koje se sada nude kao posrednice u izraelsko-palestinskom ratu kao Rusija, Turska i Amerika i same su počinile brojne ratne zločine kao Rusija u Čečeniji, Turska protiv Kurda i Amerika u Vijetnamu i kubanskome Guantanamu. Na strani Palestinaca nalazi se teokratska diktatura Iran kao i brojne druge muslimanske zemlje koje su sve drugo, a ne demokratski ustrojene.
Svima je zajednička pomamna želja uništiti Izrael kao židovsku državu što je isto kao i nastaviti tamo gdje je prekinut Hitlerov Njemački Treći Reich s njegovih šest milijuna ubijenih Židova. To civilizirano čovječanstvo ne bi moglo preživjeti. Stoga se sada postavlja kao jedino rješenje jačanje zapadnog zajedništva unutar NATO-a i Europske Unije kao i uspostavljanje palestinske države na Zapadnoj obali u granicama koje su odredili Ujedinjeni Narodi, te jamstvo Ujedinjenih Naroda dano Izraelu da će mu biti saveznik u svim (ne)prilikama.
Tijekom vremena valjda bi došlo do izraelsko-palestinskoga pomirenja u stilu njemačko-francuske pomirbe koja je postala temelj Europske Unije, saveza država u koji bi se trebale ugledati arapske zemlje, pri čemu svi odgovorni političari moraju znati da to ne ide bez povremenih poraza ali gdje ostaje krajnji cilj stvaranje nove Arapske lige u kojoj će i dalje opstojati nacionalne države na načelu supsidijarnosti, to jest da se problemi rješavaju tamo gdje je to najučinkovitije, u sadašnjem konkretnom slučaju u pregovorima i dogovoru između Izraela i arapskih država o budućnosti Gaze, slično dogovorima kakvi već postoje među njima, ali su trenutno zamrznuti radi Gaze.
Autor: Gojko Borić/Köln/Njemačka Datum objave: 02.11.2023.
