Pisati  o  tako vrijednim i za nas u maloj Hrvatskoj kvalitetno nedokučivim novinama zaista je nezahvalan posao pa ćemo se odlučiti na čestitke: na mnogaja ljeta, i nešto reći o tom medijskom projektu, koji je navršio 75-tu obljetnicu i još će dugo služiti kao uzor brojnim novinama u Njemačkoj, Europi i svijetu.

Reći ćemo i to da bi za hrvatski medijski prostor bilo od najveće važnosti ako bismo imali svoj FAZ, ali ne samo da ga nemamo, nego nam izgleda pukom znanstvenom fntazijom ako bismo ga na neki čudan način dobili.

Gdje politički smjestiti FAZ? 

Pa naravno u centar u usporedbi s ostalim njemačkim novinama, ali ne baš uvijek i ne baš sa svim rubrikama. Osmjelit ćemo se s tvrdnjom  da je FAZ u političkom smislu centristička novina, u ekonomskom desno od centra, a glede kluture nešto malo lijevo od političke sredine, ali i pojedini autori u njemu mijenjaju svoje pozicije već prema sadržaju svojih priloga.

Dakle, riječ je o pluralističkom medijskom projektu u najboljem smislu riječi. U Njemačkoj se samo još jedne novine, a to je Süddeutsche Zeitung iz Münchena mogu mjeriti s FAZ-om. Sve ostale su glede kakvoće nekoliko stepenica niže, ali to ne znači manje vrijedne .Ono što posebno odlikuje njemčko novinstvo to je rasprostranjenost različitih njih,  od onih u  glavnim pokrajinskim gradovima  do provincijskih mjestanaca tako da se i tu vidi pluralizam sadržaja  toliko hvaljen,  a u novinstvu naveliko prakticiran.

FAZ je poslije rata nikao na konzervativnom dnevniku Frankfurter Zeitungu, ali ga nije kopirao nego nastavio s njegovim najboljim tradicijama. Uskoro je postao jedan od  glasnogovornika njemačkoga gospodarstva pa se govorkalo da je glavni organ njemačke industrije. Jedna od osebina FAZ-a je čvrst stav da se izvješća vidjivo separiraju od komentara na prvoj i četvrtoj stranici novina.

FAZ je imao brojne dopisnike diljem svijeta, a za nas Hrvate posebno su bili kvalitetni Johann Georg Reißmüller, koji je nakon umirovljenja umro u 86 godini života, napisavši nekoliko knjiga o Jugoslaviji i njezinu raspadanju. Bio je veliki zagovornik osamostavljenja Hrvatske, Slovenije, Bosne i Kosova. Možda nema ni jednog novinara u Europi koji je aktivno sudjelovao u pritisku na niz zapadnih vlada, a posebno njemačke vlade da prizna neovisnost Hrvatske i Slovenije, no za to nije htio primiti državno odličje nego samo titulu počasng doktora zagrebačkog pravnog fakulteta  na čemu se zahvalio s kratkim predavanjem na hrvatskom jeziku.

Autor ove bilješke podržavao je vezu s Reißmüllerom svaki put kad je trebalo ukazati na progone hrvatskih javnih djelatnika, a on je te informacije prosljeđivao dopisniku u Beogradu Viktoru Meieru.

Onda je nakon stanovitog vremena izlazila vijest o tlačenju hrvatskih demokrata kojima je to ponekad spašavalo život jer je Jugoslavija nastojala sačuvati svoj tzv. ugled na Zapadu.

Bilo je to u slučaju uhićenja prof. Šime Đodana koji je bio teški šećeraš i time zdravstveno ugrožen. Nakon vijesti o tome u FAZ-u Đodan je dobivao sve potrebne lijekove. To je bila zasluga Viktora Meiera koji je u Beogradu važio kao hladan promatrač jugoslavenske stvarnosti, neutralac kao švicarski državljanin.

Sve u svemu, hrvatska politička emigracija mogla je biti posebno zadovoljna i ponosna što je u njima našla novinare koji su shvatili da je Jugoslavija neodrživa i da se mora raspasti, ali na miran način.

Hrvatska bi trebala jednu ulicu u Zagrebu nazvati po tom za nju važnom novinaru i publicistu.

Autor: Gojko Borić / Köln Datum objave: 12.11.2024.