Autor: Marijan Sušenj
Nedostaje mi obitelj i Hrvatska, ali nadam se da ću zauvijek ostati u Kanadi. Vidim se u ovom svijetu jer vidim koliko je stabilan i da pruža bezbroj mogućnosti koje kod kuće nemam. Zarađujem i živim daleko bolje i zato ne vidim razlog zašto bi se vratila – kaže Ana Kovač.
Na odlazak su ju, kaže, natjerali mala plaća, nemogućnost napredovanja i avanturistički duh, a nakon osam mjeseci priprema i skupljenih 30 tisuća kuna san se počeo ostvarivati letom preko Frankfurta i Halifaxa do Calgarya.
– Kanadu sam odabrala slučajno, zbog prijateljice s kojom sam aplicirala za radnu dozvolu. Nisam ozbiljno razmišljala o odlasku dok ju nisam dobila, a kako sam bila jedna od 275 sretnika kojima je dozvola odobrena zašto to ne iskoristiti. U to vrijeme sam imala stalni ugovor o radu, no usporedila sam Hrvatsku i Kanadu i vrlo brzo shvatila da se kod nas sve mijenja i propada te da taj ugovor ništa ne znači, jer ako nekome smetaš otkaz možeš dobiti sljedeći dan – objasnila je Ana.
Rodnu Koprivnicu je, tako, zamijenila Calgaryem, gradom koji kaže da je „ni prevelik ni premali, nego taman za ostvariti snove“. U igri je bio i Toronto, no u Calgaryu su bili prijatelji koji su ju dočekali, a i to je grad sa najviše sunčanih sati u Kanadi i najmanjom nezaposlenošću zbog vrlo snažne industrije koja se temelji na eksploataciji nafte. Trenutno radi kao dadilja i pomagačica u kućanstvu, što često znači deset i više radnih sati dnevno.
– Tu se vrednuje svako radno iskustvo, no ako ga nemaš u poslu za koji se natječeš vrlo lako ga možeš steći. Kao imigrant nemaš mnogo izbora pa se prvi poslovi ne odbijaju i zato nerijetko ljudi koji dođu počinju raditi na nižoj poziciji, ali vrlo brzo uz prilagodbu i tečan engleski jezik napreduju, što je kod kuće potpuna nepoznanica – izdvojila je Ana i naglasila da kanadske vlasti nerijetko priznaju diplome hrvatskih fakulteta pa je moguće napredovanje i u struci.
Anu se jako dojmilo i to što radnik bez problema nađe drugi posao ako nije zadovoljan plaćom ili šefom, ili naprosto želi promjenu. Zbog toga nema straha od gubitka posla koji je u Hrvatskoj stalan kod većine radnika, pa rade za 2500 kn samo zato jer je i to bolje nego biti nezaposlen. U Kanadi nije toliko bitan fakultet koliko znanje koje imaš, kaže Ana i naglašava da je vrlo važno imati dobar CV, jer je to prvi kontakt sa poslodavcem, a razgovor za posao jedina šansa za dobiti posao. Troškovi života su veći u Kanadi, ali samac si od plaće može platiti stanarinu, osnovne troškove života i ne strahovat hoće li imati za režije ili ne. Ana se ne želi vratiti kući na staro, jer se naviknula na ugodan život i iskusila da se od rada može lijepo živjeti a ne samo preživljavati. U Hrvatsku će samo ako joj kanadske vlasti ne produže radnu dozvolu, ali tek nakon što iskoristi sva „oružja“ u borbi za ostanak.
– Vidim se u ovom svijetu jer vidim koliko je stabilan i da pruža bezbroj mogućnosti koje kod kuće nemam. Zarađujem i živim daleko bolje i zato ne vidim razlog zašto bi se vratila – kaže Ana, ali i dodaje da nije sve ružičasto, odnosno da sve ima svoju cijenu:
– Veliki nedostatak u Kanadi je malo slobodnog vremena, jer radno vrijeme počinje od osam ili devet, radi se do 17 ili 18 sati i jako malo vremena ostaje za privatan život. Zvuči nevjerojatno no možemo biti zahvalni koliko besplatnih pregleda nam osigurava zdravstveni sustav RH i koliko lijekova možemo dobiti na recept, jer je u Kanadi toga jako malo. Sve preglede obavlja obiteljski liječnik, na specijalističke preglede se jako dugo čeka i skupi su, a dijete ima pedijatra samo ako je jako bolesno.
Nema, po njezinim riječima, ni ispijanja kavica popodne u najomiljenijem kafiću niti toliko druženja kao u Hrvatskoj. Zbog odlaska u Kanadu Ana je na neki način izgubila sve, jer je, kako kaže, ostavila obitelj i prijatelje koji su bili sastavni dio njezine svakodnevice i uz nju u najljepšim i najtežim razdobljima života.
– Od prošle godine pa do tko zna kada ću žrtvovati sve neprocjenjive trenutke koje ne provodim sa svojom obitelji, prijatelje koji su bili uz mene kroz vrijeme školovanja i odrastanja i bili bi i dalje tu da nisam otišla. Najžalosnije je što se ti događaji više nikada neće ponoviti, a najviše boli spoznaja da, primjerice, odrastanje nećakinje, rođenje djeteta i svadba najboljih prijateljica i drugi dragocjeni trenuci prolaze bez mene… Ljudi su nezamjenjivi i oni su najveći gubitak koji sam pretrpjela seljenjem u Kanadu – izdvojila je na kraju razgovora Ana Kovač.
KOJA JE TVOJA PORUKA SVIMA KOJI PLANIRAJU PRESELITI U KANADU, ALI I DRUGE DRŽAVE?
Budite spremni na sve! Na temelju jednog primjera se ne može generalizirati i ljudi se često ulove za onaj jedan članak sa pričom u kojoj netko nije uspio. Svaki pojedinac je različit, ovdje nas je mnogo i svakog prati različita priča i put. Podržavam sve koji planiraju otići, jer smatram da smo radišan narod koji je nedovoljno cijenjen u vlastitoj državi. Potrebno je puno vaganja pozitivnih i negativnih strana odlaska i ostanka. U stranoj zemlji nam se otvaraju bolje mogućnosti, bolja zarada i samim tim bolji način života, pa je čovjek puno zadovoljniji, sretniji i bez stresa.
No svi koji se spremaju na taj korak moraju biti svjesni da lijepe stvari koje sam nabrojala traže veliku žrtvu, da je potrebna velika prilagodba gdje god se dođe i velika samokontrola u teškim trenucima. Isto tako, papirologija nije jednostavna. Borba za radnu dozvolu i stvaranje uvjeta za kasnije prijavljivanje kao Permanent Resident Card nije jednostavna i iziskuje puno strpljenja, živaca i vremena. I posebna poruka za sve koji planiraju preseliti u Kanadu – budite spremni na zimu!!
TKO BI, PO TVOJEM MIŠLJENJU, TREBAO SELITI U KANADU A TKO NE?
Prije svega, ljudi spremni napraviti drastičan korak u životu, koji stoje čvrsto na zemlji i spremni su na promjene i prilagodbu. Neki shvate kada dođu da je zima preduga, nekima nedostatak vremena predstavlja veliki problem i tako dalje. Moj savjet je da svi koji dolaze skupe informacije o svakom aspektu života. Meni je lagano jer sam samac, ali netko tko želi seliti sa obitelji mora znati puno više o svemu. Ne možemo imati i ovce i novce, žrtva postoji, nikome nije savršeno tko je odselio i sve ovisi o tome kako si čovjek posloži prioritete te je li preispitao sebe da li je spreman na to. Zaista nije lako živjeti odvojeno od obitelji i zato mislim da tko nije spreman na to neće ovdje ni uspjeti.
Datum objave: 20.08.2015.
