Autor: Zoran Stupar
Hrvatski visokogorac Matej Perkov (34) napravio je još jedan izniman podvig – krenuvši od razine mora, hodao je 330 kilometara s teškim ruksakom na leđima i popeo se na Mont Blanc. Isto je prije njega u povijesti učinio još samo jedan čovjek. Ubrzo po povratku iz Francuske, Matej se odazvao našem pozivu na intervju.
Matej, molim te, ukratko nam obrazloži o kakvoj je točno avanturi bila riječ i po čemu je posebna.
– Ispenjao sam najviši vrh Alpa, 4810 m visok Mont Blanc, krenuvši od razine mora. To mi je bila velika želja nakon što sam do sada ispenjao najviši vrh Atlasa (Sjeverna Afrika) i Damavanda (Iran) krenuvši s morskog žala. Ovo je bio drugi uspon na Mont Blanc od razine mora – prvo je to napravio Britanac John Henzell davne 1995. godine, ali on je krenuo iz Francuske. Ja sam odabrao start iz 330 km udaljene talijanske Savone, jer Italija mi je draža kao zemlja i bliži mi je mentalitet ljudi. 
Kako si se spremao za ekspediciju?
– Sljemensko planinarenje, treninzi trčanja i klasični treninzi snage s naglaskom na jačanje leđa i ramena radi nošenja teškog ruksaka. No, početkom godine sam imao dulju pauzu koja mi je zapravo dobro došla iako sam se malko zapustio. 
Odakle ti snaga? Ovaj put nisi bio 100 posto spreman kao prije nekih drugih ekspedicija.
– Veća pauza početkom godine mi je dobro došla jer mi je pomogla da zaliječim ozljedu stopala koju vučem već četiri godine. Prije samog puta nisam bio 100 % fizički spreman, no znao sam da mogu 15-20 % izvući na psihičku snagu koja krasi moj karakter. No, problem je bio što je prije samog puta totalno nedostajalo volje i motivacije, nekako mi se nije išlo. Nije bilo onog uobičajenog uzbuđenja prije odlaska na takvu ekspediciju, zato mi je i draže da sam je odradio. Da sam projekt odgodio za iduću godinu, mislim da to nikad ne bih realizirao. 
Možeš li nam dati neke podatke kako bi lakše zamislili zahtjevnost tvog pothvata? Koliko ti je npr. težio ruksak?
– Ruksak je težio 25 kg, što je mnogo na moju fizičku konstituciju (visok sam 172 cm). Krenuo sam iz 330 km udaljene talijanske Savone, te pregazio sedam gora u pokrajinama Ligurija i Piemonte dok nisam došao do podnožja Mont Blanca. Sam krajolik je bio divan, kao i pitoreskna mjestašca kroz koja sam prolazio. No, to je drugačija Italija: ljudi žive normalno i ne baš lako, skromni su, svi voze male aute, nitko ne tjera ‘talijansku modu’, a mjesta su polunapuštena jer su mladi većinom otišli. Sve to podsjeća na Liku i Gorski kotar. Ponekad cijeli dan ne bih jeo jer nisam imao gdje kupiti hranu zbog zatvorenih dućana koji više nemaju za koga raditi. Cijela avantura trajala je 25 dana. 
Što ćeš najviše pamtiti?
– Poziv na večeru u selu Mercenasco povodom blagdana Sv. Roka. Nakon mise svi stanovnici, njih više od 100, sjeli su za dug stol, a večerom je častio gradonačelnik. Mene su stavili na čelo i poručili mi da godine svakako moram doći s djecom (rekli su nek ih pravim ako ih nemam). Na Mont Blancu upoznao sam divne ljude, a golem je ponos u srcu kada nakon takvog puta digneš hrvatsku zastavu na vrhu. Posebice mi je drago da sam nakon silaska osjetio atmosferu utrke UTMB, najvećeg sportsko – turističkog događaja u Alpama, značajnijeg od bilo koje skijaške utrke. Trčali su i Varaždinci koji su me prvi izgrlili i čestitali mi na uspjehu – svi su završili ovu gladijatorsku trku te i ja njima od srca čestitam! 
S varaždinskim trkačima (foto: Jelena Sekelj)
Što ti je bilo najteže? Jesi li razmišljao o odustajanju?
– Najteža je bila bol u stopalima zbog teškog ruksaka. Hodao sam 25 km dnevno, a osjećaj je često bio kao da hodam po noževima. Potplati cipela koje sam koristio u prvom dijelu ekspedicije izlizale su se do te mjere da je između asfalta i čarape bio tek milimetar gume, pa sam cipele ‘futrao’ iznutra novinama. Odlučio sam odustati ako se bol pogorša ili bude nekih drugih problema, no to je normalno. Kod ovakvih napora čovjek počne sumnjati u sebe, ali ima i to nešto što ga tjera naprijed, neki inat prema samom sebi. Ipak, mislim da je ovo zadnja ekspedicija ovakvog tipa. 
Potplati cipela skroz su se izlizali
Koja dionica uspona je bila najzahtjevnija? Je li Mont Blanc opasan?
– Mont Blanc je opasna planina na kojoj svakog ljeta pogine 20-ak ljudi pa čak i više, ako uključimo skijašku sezonu. Sam uspon protekao je bez problema i imao sam savršeno vrijeme, iako su mi kod prijave u Planinskom uredu u Chamonixu rekli da im se ne sviđa da idem sam gore i da je bolje da odustanem. Rutu sam poznavao jer sam njome prošao u silasku s planine 2014. godine, a jedini problem bila je premorenost začinjena glavoboljom koja me primorala na spavanje u najskupljem planinarskom domu na svijetu na 3800 m (Gouter, 85 eura). Sutradan sam sišao sve do doline i dobrano izranjavao noge u teškim visokogorskim cipelama, ali kad sam napokon navečer legao u šator u kampu s olakšanjem sam rekao ‘Gotovo je!’. Pred samim vrhom penjači prolaze dva vrlo uska dijela tzv. ‘žileta’, tu svaki korak mora biti točan i bilo je ljudi koji su se veoma bojali i koračali centimetar po centimetar. Strah je normalan, tko ga nema ili laže ili je lud. Planina uvijek predstavlja izazove. Poznati i najopasniji dio je Kuloar smrti, klanac niz koji se neprestano kotrlja kamenje. Taman kada smo prošli ja i jedna grupa, dolje se uz zaglušujuću buku survala gomila kamenja. 
Put prema vrhu
Kako si se osjećao u trenutku kad si stao na vrh? Uzbuđenje, olakšanje ili ništa osobito?
– Uvijek je prisutna sreća, olakšanje što dolazak na vrh znači uspjeh, a jedva sam suspregao i suze. Vidik je bio čist, čak sam vidio i more s kojeg sam krenuo i to mi je bilo posebno emotivno. Gore sam bio nešto više od pet minuta – nekoliko fotografija sa zastavicama, malo čaja iz termosice, progutaš energetski gel i pravac dolje. 
Oduševljenje na vrhu
Imaš li već ideju za neki novi sličan pothvat?
– Iskreno, bolovi i napor su uistinu ogromni. Radio bih takvu ekspediciju opet samo ako uspijem organizirati da dio stvari za penjanje nekako ostavim podno planine, ili da mi je sufinanciraju sponzori do kojih je nemoguće doći. Imam mnogo svakakvih ideja, ali zasada ne uključuju polazak od razine mora. Mnogi očekuju nastavak ove romantične priče, no zasada smatram da trebam odmor i svakako pripaziti na zdravlje.
Datum objave: 05.09.2018.
