Autor: Gojko Borić
Hrvati su navikli i često uopće više ne reagiraju na laži o Hrvatskoj, što držim nepravilnim jer, prema Bibliji ‘samo nas istina može osloboditi’ i stoga je uvijek treba ponavljati pa i onda kad nas boli. Poznanik mi je poslao dva članka s takvim sadržajima, prvi je objavljen u meni nepoznatoj platformi deutsch.rt.com pod naslovom ‘Hrvatska: fašisti javno slave marionetsku državu – Zagreb i Bruxelles okreću glavu’, a drugi preko Radija Deutschlandfunk koji zapravo referira samo o onome što o odnosima između Crkve i države u Hrvatskoj misli Branimir Pofuk iz ‘Večernjega lista’.
Osvrnut ću se oba pamfleta s napomenom da bi na njih trebali reagirati ne samo službena tijela nego i pojedinci kako bi urednici spomenutih medija vidjeli koliko laži šire njihovi suradnici. Najprije evo što piše u platformi deutsch.rt.com koja na kraju napominje kako se trudi oko širine spektra mišljenja i da gostujući prilozi ne moraju odražavati mnijenje uredništva. Važniji dijelovi ovog pamfleta napisani su kurzivom.
‘Dana 10. travnja 1941. osnovana je marionetska Nezavisna Država Hrvatska Adolfa Hitlera… Ona je trajala isto toliko koliko i Hitlerov projekt podjarmljivanja Europe. Zaostavština ove fantomske države je koncentracijski logor Jasenovac, jedno od najvećih stratišta u Drugom svjetskome ratu u kojemu je bestijalno ubijeno 700.000 Srba, Židova i Roma. Ponovno javljanje fašističkoga nasljeđa u obliku obnavljanja sjećanja na ovu mračnu stranu hrvatske povijesti dobiva svake godine toga datuma novu dimenziju. Najnovijoj državi članici EU-a i NATO-a ne uspijeva se distancirati od skupina koje su ponosne na fašističko nasljeđe Ustaškoga pokreta i koje javno slave neke njegove vođe kao ratnog zločinca Antu Pavelića. Tako se to dogodilo u glavnom gradu Zagrebu i turističkoj metropoli Splitu …Tamo je potpuno javno slavljen osnivački dan NDH s ustaškim pozdravom ‘Za dom, spremni’ koji je jednoznačnica njemačkoga pozdrava ‘Sieg Heil!’. Protivnici ove vrste javnih nastupa djeluju slabašno i ne baš uvjerljivo, te uglavnom nemaju snagu da spriječe nacističke demonstracije neoustaša. Bruxelles reagira blago ili uopće se ne osvrće na ove nacionalističke provokacije… Također i hrvatske vlasti dokazuju svojim blagim reagiranjem na nacionalističke ispade svoju bespomoćnost ili manjak spremnosti da se postave spram prošlosti. U istim crnim odorama u kojima su pristaše zločinca Pavelića počinile genocid i masovna ubojstva nad srpskim stanovništvom u tadašnjem NDH, oni su slavili na Jadranskoj obali s ustaškim pozdravom, pokazujući time svoje duhovno nasljeđe. Ono što je bivši njemački kancelar Willy Brandt uspješno postigao svojim pokleknućem u Varšavi, gotovo nije u stanju učiniti vlada u Zagrebu koja dopušta otvoreno očijukanje s ostatcima fašizma u ovoj državi članici EU-a. Ni jedan predstavnik Hrvatske nije kleknuo s osjećajem kajanja ispričavajući se za stotine tisuća žrtava koje su pogubljene tijekom etničkoga čišćenja od strane tzv. ‘Nezavisne Države Hrvatske’, marionetskoga režima Trećega Reicha.’
Moj odgovor: Prikaz povijesti Nezavisne Države Hrvatske, NDH, je posve kriv. Nakon što je nacistička Njemačka napala Jugoslaviju Hitler je Hrvatsku najprije nudio Mađarskoj, potom je njemački izaslanik Edmund Vesenmayer molio predsjednika najveće hrvatske političke obitelji, Hrvatske seljačke stranke, HSS, dr. Vlatka Mačeka da preuzme vlast što je on kao demokrat odbio, i tek onda je Ustaški pokret iskoristio politički vakuum i 10. travnja proglasio NDH. Ustaše su nastale kao protestni pokret nakon što je jedan srpski zastupnik u jugoslavenskom parlamentu ubio trojicu hrvatskih narodnih zastupnika i od posljedica ranjavanja preminuo legendarni predsjednik HSS Stjepan Radić. Da nije bilo monarhofašističke diktature u Jugoslaviji ustaše ne bi postojale.
Za vrijeme Drugog svjetskoga rata sve su postrojbe u NDH počinile zločine, dakle Nijemci i Talijani, hrvatske ustaše i srbijanski četnici. Njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic dokazuje u svojoj ‘Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert’ da što se tiče zločina nije bilo razlike između hrvatskih ustaša i srpskih četnika. Jedni i drugi su kolaborirali za vrijeme Drugog svjetskoga rata s Talijanima i Nijemcima, ali ustaše to nikad nisu činili u Srbiji, dok su četnici masovno ubijali Hrvate katolike i muslimane u Hrvatskoj.
Rijetko tko u Hrvatskoj slavi NDH i Pavelića, Tita i antifašizam mnogi
Tvrdnja da je u sabirnom logoru Jasenovac ubijeno 700.000 Srba, Židova i Roma (ubijani su i Hrvati što autor prešućuje!) više je nego pretjerana, što potvrđuje i poznati njemački povjesničar Holm Sundhausen, inače veliki prijatelj Srba i jugonostalgičar, u svojoj knjizi ‘Geschichte Jugoslawiens’. Prema službenim procjenama nekih hrvatskih povjesničara u Jasenovcu je usmrćeno oko 83.000 ljudi, a i ta je brojka ishitrena jer sadrži brojne nepravilnosti. Golema većina Hrvata osuđuje ustaške zločine, ali i zločine komunističkih partizana i srpskih nacionalističkih četnika koji nisu ništa manji od ustaških zločina. Komunisti su poslije rata likvidirali bez suda i pravde nekoliko stotina tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika i civila, žena i djece (Bleiburg, Križni put itd.) te više od 600 svećenika, redovnika i redovnica. O tome se moralo šutjeti cijelo vrijeme komunističke Jugoslavije, oko 45 godina. Razumljivo je da se u demokratskoj Hrvatskoj danas o tome govori i te žrtve komemoriraju.
U Hrvatskoj malo tko slavi Ustaški pokret i državnog poglavara kratkotrajne NDH Antu Pavelića. Na javnoj manifestaciji u povodu proglašenja NDH ove godine u Zagrebu 10. travnja bilo je tridesetak ljudi jedne posve minorne političke strančice, a protiv njih su demonstrirali antifašisti. Inače treba spomenuti da je kraljevska Jugoslavija dva puta osudila Pavelića na smrt, dok mu u komunističkoj Jugoslaviji nije moglo biti suđeno jer je pobjegao u inozemstvo. Amerikanci su poslije rata znali gdje se Pavelić skriva kraj Salzburga u Austriji, ali ga nisu izručili Jugoslaviji. Jugoslavenska tajna policija izvršila je atentat na njega u Argentini i umro je od posljedica ranjavanja u Španjolskoj.
Nasuprot posve minimalnih sjećanja na NDH i Pavelića, u Hrvatskoj postoji službeni ‘Dan antifašističke borbe’ i velike proslave rođendana komunističkog diktatora Josipa Broza Tita svakog 25. svibnja u njegovom rodnom mjestu Kumrovcu na kojima sudjeluju na tisuće antifašista iz Hrvatske i Slovenije. U preambuli Ustava Republike Hrvatske spominje se kao ‘suprotnost NDH’ Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, po čemu je Hrvatska jedina zemlja u Europskoj Uniji u kojoj se antifašizam označava dijelom državnosti.
Pozdrav ‘Za dom, spremni’ mnogi Hrvati smatraju starim hrvatskim pozdravom koji se nalazi u povijesnim, književnim i glazbenim djelima. Taj je poklič bio službeni pozdrav za vrijeme NDH i radi toga biva kažnjavan ako se koristi u javnosti. Njega se ne može smatrati istoznačnim s njemačkim nacističkim pozdravom ‘Sieg Heil!’ jer ima dulju povijest i sadržajno nikoga ne vrijeđa. Vladino Povjerenstvo za sagledavanje prošlosti totalitarnih režima preporuča zabranu pozdrava ‘Za dom, spremni’ osim u zatvorenim prostorijama prigodom sjećanja na zadnji tzv. jugoslavenski rat, kako kažu Nijemci, no u Hrvatskoj nazvan Domovinskim ratom .
‘Izostanak reagiranja iz Bruxellesa očito daje polet onima koji slave zločine i zločince Drugog svjetskoga rata. Tako su u Hrvatskoj nerijetko nazvane ulice imenima ratnih zločinaca koji imaju krv na rukama. Novi ‘patriotski’ pjevači kao Mark (sic!) Perković iz rokerske skupine Thompson (sic!) koji slave ustaše redovito su omiljene osobnosti. Temeljem ustaške ikonografije svoga glazbenoga repertoara Thompsonu je od nedavno zabranjeno nastupati u nekim zemljama, među njima u Švicarskoj i Njemačkoj.
Moj odgovor: Antifašistički protivnici Nezavisne Države Hrvatske, Ustaškoga pokreta i pozdrava ‘Za dom, spremni’ u našoj državi svojim brojem u javnim nastupima naveliko nadmašuju nostalgičare NDH. Nije istina da službene hrvatske vlasti ne odaju počast žrtvama ustaškoga režima. Svake godine održava se komemoracija u bivšem konclogoru Jasenovac na kojoj sudjeluju predstavnici Vlade i predsjednice republike. Ne manjka i drugih antifašističkih manifestacija, posebice prigodom dana partizanskog ustanka kao i proslava raznih partizanskih vojnih postrojba.
Nije istina da se u Hrvatskoj ulice nazivaju po imenima ratnih zločinaca. Nekoliko takovih naziva u počast književnika Mile Budaka koji je bio i visoki funkcionar ustaške vlasti uklonjeno je. Pjevač Marko Perković Thompson ponekad nastupa s pozdravom ‘Za dom, spremni’, ali ostale točke njegova repertoara potpuno su čiste od bilo kakve ustaške ikonografije. Rijetke zabrane njegovih nastupa u inozemstvu rezultat su krivih informacija neprijatelja hrvatske države.
‘Može se nagađati kako se s obzirom na to ozračje osjeća mali broj Srba koji su ostali u Hrvatskoj, nakon što su kao konstitutivni narod izbačeni iz Ustava i većim dijelom ‘etničkim čišćenjem’protjerani iz zemlje. Nije tajna da je veliki broj nehrvata iz straha radi vlastite sigurnosti prešao na katolištvo kako bi pokušli sačuvati svoju imovinu i dobiti nešto kao status državljana. Sve se to zbiva u zemlji koja je prije nepunih pet godina postala dosad posljednja članica EU-a, navodno ispunjavajući sve standarde modernog demokratskoga društva.’
Srbi u Hrvatskoj imaju najveća manjinska prava u Europskoj Uniji
Moj odgovor: Srbi u Hrvatskoj nikad nisu bili konstitutivni narod kako tvrdi autor ovog pamfleta. U Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske pisalo je, među ostalim, da je ona ‘nacionalna država hrvatskoga naroda i država srpskog naroda u Hrvatskoj’, što znači da nije ‘nacionalna država Srba u Hrvatskoj’ jer da je tako bilo formulirano, u Jugoslaviji bi bilo više srpskih naroda. Sve je to objasnio hrvatski povjesničar Nikica Barić u svojoj knjizi ‘Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995’, Zagreb, 2005. Tvrdnja da je Srbima u Hrvatskoj oduzeta konstitutivnost služila je kao opravdanje njihova krvavog ustanka protiv vlastite domovine. Pobunjenim Srbima nuđena je od početka hrvatskoga osamostaljenja kulturna autonomija i sva prava nacionalne manjine po europskim kriterijima, ali oni su to odbili proglasivši svoju ‘Republiku Srpsku Krajinu’ iz koje su protjerali oko 200.000 Hrvata. Tu pseudodržavu nije priznao nitko, pa ni Srbija. Srbi u Hrvatskoj danas uživaju takva prava kao ni jedna druga nacionalna manjina u Europskoj Uniji: imaju zagarantirana tri zastupnika u hrvatskom parlamentu kao i službenike u ministarstvima i predstavnike u županijama i općinama. Oni podupiru sadašnju vladu kao što su podupirali i jednu bivšu, obje pod predsjedanjem konzervativnih premijera Hrvatske demokratske zajednice. Nitko Srbe ne prisiljava da se pokatoliče, što potvrđuju i brojne izjave njihovih sveštenika, kaluđera i episkopa. Na proslavama srpskopravoslavnoga Božića sudjeluju i najviši predstavnici hrvatskih vlasti.
Zaključno možemo ustvrditi da je ovaj članak prepun neistina, da prepričava najgoru velikosrpsku propagandu i da bi ga vrlo vjerojatno kritizirali i brojni Srbi u Hrvatskoj koji su njezini lojalni građani. Autor ovoga pamfleta kao da simpatizira srpski šovinistički pokret četnike pa je sramota da mu je dan prostor za jeftinu propagandu u jednom njemačkom mediju.
Kako Branimir Pofuk ‘fuka’ protiv Katoličke Crkve u Hrvata
Prema ‘Rječniku stranih riječi’ Bratoljuba Klaića riječ ‘fuk’ šatrovački znači svejedno, briga me, pa tako postupa poznati ‘Večernjakov’ autor Branimir Pofuk u razgovoru s njemačkim novinarom Dirkom Auerom koji je preko Radija Deutschlandfunk objavio članak o položaju Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Ponajprije naš ‘Fuk’ kaže kako su renovirali zagrebačku katedralu ali da on odavno nije bio u njoj jer mu se ne sviđa kako svećenici govore: ‘Mi smo pravi Hrvati. Mi branimo hrvatski identitet, hrvatsku naciju, hrvatsku državu. A svi ostali su neprijatelji.’ Zaista strašna tvrdnja, neistinita od početka do kraja.
U hrvatskom svećenstvu i episkopatu postoji veliki pluralizam mišljenja o rečenoj temi. Prema ‘Fuku’ Crkva je u komunističkoj Jugoslaviji imala bolju poziciju nego danas, i onda priča da mu je otac bio komunist, majka krajnje religiozna koja je odlazila svake nedjelje u crkvu. Po njemu ‘u komunizmu je vjerska sloboda bila zakonski zajamčena, premda ne uvijek bez napetosti, pa tko je htio mogao je neometano živjeti svoju vjeru.’ Ovo, međutim, nije istina. Onaj koji je htio graditi karijeru u strukturama komunističke države, a one su bile svemoćne i svenazočne, taj nije smio ni pogledati crkvu iznutra, a takvih je bilo na stotine tisuća, primjerice članovi Partije, prosvjetni djelatnici, vojnici, svi državni službenici i brojni drugi. Opisuje slučaj svoga oca koji je nakon sloma Hrvatskog proljeća ‘demonstrativno izašao iz Partije i potom svaku nedjelju išao u crkvu. Što nije imalo konzekvencije! Nacionalisti danas tvrde: Jugoslavija je bila strašna diktatura pa nismo mogli ići u crkvu. Bio je to režim koji je htio uništiti hrvatski identitet. To je laž. Ali nacionalisti očito trebaju taj mit da je sve bilo teže i gore nego što je zapravo bilo. Doduše i tada je bilo stanovitih veza između patriotskog uvjerenja i religioznoga vjerovanja’, kaže Branimir Pofuk, ‘ali nakon neovisnosti Hrvatske u usporedbi s prijašnjim vremenom pripadnost Crkvi je postala još važnija. Time treba pokazati da si Hrvat što posebice važi za one koji su bili komunisti. Jer kako neki bivši komunist može bolje dokazati da je odjednom postao veliki hrvatski rodoljub ako ne počme ići u crkvu!’
Sigurno, takvih slučajeva karijerizma u današnjoj Hrvatskoj ima, ali to je u opadanju. Crkva u nas nema ni izdaleka takav utjecaj kao što joj pripisuje Pofuk, jer da ima ne bi za najvišu vlast u Republici bili birani agnostici i ateisti. ‘Fuk’ potom opisuje svoje napuštanje studija teologije i odnos spram Crkve: ‘Nakon par mjeseci to mi se više nije dopadalo. Jednostavno sve me je podsjećalo na Armiju. Ljudi nisu bili ohrabrivani da misle vlastitom glavom nego samo da slijede autoritet.’ Katolička Crkva kao ‘JNA’, zaista sjajna usporedba! Pri kraju razgovora s inozemnim novinarom naš ‘Fuk’ se očituje kao bivši katolik, religiozan, ali nepripadajući ni jednoj Crkvi. Tu nije jedini, to je njegovo pravo, no kao novinar ipak je morao točnije i istinitije opisati sadašnju ulogu Crkve u Hrvata jer se, kako veli, još uvijek smatra kršćaninom, pa bi trebao poslušati jednu od njegovih važnijih učenja, naime da nas ‘samo istina može osloboditi’. A njegovo pričanje o Crkvi i njezinoj sadašnjoj ulozi u hrvatskom društvu kao i o vjerskim slobodama u Jugoslaviji daleko je od svake istine što bi mogao biti dokaz da i nije baš tako dobar kršćanin kakav misli da jest.
Datum objave: 24.04.2018.
